Bolesnog i oronulog starca koji je ležao u bolnici, svaki dan posjećivao je jedan mladić koji je sa njim provodio sat-dva vremena. Hranio ga je i presvlačio, a po potrebi i kupao. Jednoga dana, nakon što je mladić završio posjetu starcu, kod njega je ušla medicinska sestra i rekla mu: ”Mašallah, dedo! Je li ono tvoj sin što ti svaki dan dolazi u posjetu i brine se o tebi?” Starac ju je pogledao, a zatim je kroz suze odgovorio: ‘Eh, kamo sreće da je on jedan od mojih sinova! Onaj mladić je jetim. Živjeli smo u istom kvartu. Jedanput sam ga vidio, dok je još bio dječak, kako plače pred džamijskim vratima kad mu je otac umro. Sažalio sam se na njega, pa sam svratio u prodavnicu, kupio sam slatkiša i dao mu. Od tada ga nisam viđao. Kada je saznao da smo ja i supruga ostali sami svaki dan nas je posjećivao. A kad sam ja obolio, mene je dovezao u bolnicu i evo svaki dan me posjećuje, a nakon toga ode kod moje stare supruge i brine se o njoj kao i o meni. Jedanput sam ga upitao: ”Sine, zašto to činiš?” Odgovorio je: ‘Komšija, ja i sada osjećam slast u ustima od slatkiša koje si mi kupio kad mi je babo umro.’
Komšija, ja i sada osjećam ukus slatkiša koje si mi dao kad mi je babo umro
