DW: Gospodine Komšić, Vi ste u Berlinu, kao član Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda, obilježili 25 godina od genocida u Srebrenici i to na simboličnom mjestu njemačke istorije – u memorijalnoj Crkvi cara Wilhelma, koju nazivaju i Crkvom sjećanja i pomirenja. Zbog čega je tako važno stalno podsjećati na Srebrenicu?
Željko Komšić: Ja bih rekao da to nije tema važna samo za nas u BiH. Nakon Drugog svjetskog rata očekivati da se na evropskom kontinentu desi nešto slično užasima koji su se dešavali u tom ratu bilo je gotovo nevjerovatno. I onda se desila Srebrenica. Desio se genocid nad jednim narodom. Moje mišljenje je iskreno da se taj genocid desio u još mnogo mjesta u Bosni i Hercegovini, ali sud je utvrdio genocid u Srebrenici. Pazite, to je, bez obzira što su na toliko mnogo mjesta u BiH počinjeni isti takvi zločini, stvorilo od Srebrenice tako reći centralno mjesto zločina prema BiH. Ali ne više samo prema BiH, nego zapravo prema civilizaciji.
Kako je moguće da premijerka Srbije Ana Brnabić u intervjuu za DW kaže da se u Srebrenici nije desio genocid, ako znamo da je to, kako kaže predsjednica Međunarodne Komisije za nestale Kathryne Bomberger, najbolje dokumentovan zločin u istoriji?
Vi možete preko toga preći na način da kažete da uopšte nije bitno šta kaže premijerka Srbije, jer postoje i dokumenti i presuda, ne domaćeg, već Međunarodnog krivičnog suda za zločine na prostoru bivše Jugoslavije, kojima je to potvrđeno i to je jedino relevantno. To što priča Brnabićka nije uopšte važno, niti ima bilo kakvu težinu izuzev da se to koristi u njihove unutrašnjo-političke svrhe u Srbiji, možda regionalne svrhe. Teško mi je povjerovati da neko ko ima priliku da svojim očima vidi dosta toga, ako ništa onda dokumente koje su sigurno vidjeli i predstavnici vlasti u Srbiji može to izgovoriti a da je normalan čovjek.
Ali problemi postoje i u BiH i Republici Srpskoj. Zašto BiH ne može dobiti zakon kojim bi se sankcioniralo negiranje genocida?
Ja ću Vas podsjetiti da je gospodin Dodik, kada je dolazio na vlast u Republici Srpskoj, kada su ga dovozili na američkim tenkovima u Banjaluku bio čovjek koji je tad govorio iste ove stvari: dakle da jeste to genocid, da su Karadžić i Mladić najveća sramota srpskog naroda. Tada je to govorio, danas govori drugo. Zašto je to tako treba njega pitati. Na žalost, upravo zbog takvih političkih odnosa u BiH, zbog toga što istina nikako da ispliva na vidjelo na način da je svi prihvate – ne da je sakrivena ili da se ne zna – mi smo danas u situaciji da ne možemo donijeti zakon, koji je po mom mišljenju civilizacijska stvar.
Rusija se sve otvorenije protivi putu BiH u NATO. Pri tome ona ima podršku Vašeg kolege u Predsjedništvu, Milorada Dodika. Šta činite da to spriječite i imate li u tome pomoć Berlina i Brisela?
Da, imamo. Što se tiče gospodina Dodika, nemam ništa protiv da on i dalje nastavi da priča, ali da potpisuje sve akte koji se tiču puta BiH u NATO, jer je to i dosad radio: pričao, pričao, pričao i potpisao.
U subotu 11. jula, na Dan obilježavanja 25 godina od genocida u Srebrenici, u Briselu je počela nova runda dijaloga izmedju Srbije i Kosova. Sprema li Se BiH da prizna Kosovo?
Ne postoji ta vrsta saglasnosti na nivou Predsjedništva, to nije nepoznata stvar. Gospodin Dodik se tome oštro protivi, mada – ako ćete biti realni i pragmatični – Kosovo je država. Gotovo. To je kraj priče. Još se samo čeka da Beograd tu činjenicu prihvati, prizna i onda će stvari biti lakše. Sada smo svjedoci najnovije serije protesta. Pandemija korone je bila iskorištena za jednu vrstu bunta i rečeno je da je to protest protiv uvođenja policijskog sata. Nakon par trenutaka je bilo jasno da to nema veze sa pandemijom nego da je riječ o Kosovu, jer sve ono što smo vidjeli na snimcima koji dolaze iz Beograda ukazuje na to da postoji čak jedna organizovana politička struktura, koja je pričom o koroni sakrila njihove prave ciljeve a to je da se onemogući postizanje dogovora između Beograda i Prištine.
Kome je to u interesu?
Po mom mišljenju ekstremnim desničarima i fašistima u Srbiji i njihovim međunarodnim pokroviteljima, koji se nalaze na istoku Evrope.
Kako će se ubjedljiva izborna pobjeda HDZ- a u Hrvatskoj odraziti na BiH, ako imamo u vidu da HDZ Hrvatske kao ni HDZ BiH sa Čovićem na čelu Vas na priznaju kao člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda?
Pa ja ne znam šta će tu biti, daj Bože da griješim. Mislim da će se nastaviti ista politika. Hrvatska, ne samo preko Čovića, nego preko tog koncepta konstitutivnosti koji je anahron, anticivilizacijski i zapravo sovjetski koncept – ne postoji više ni u mjestu gdje se rodio a to je
Rusija i bivše zemlje Sovjetskog Saveza – pokušava da drži Bosnu i Hercegovinu kao jednu vrstu taoca za realizaciju političkih i ekonomskih ciljeva a često i obavještajnih. Ono što nama ide u prilog, a pogotovo kada je riječ čak i o intervenciji Hrvatske, koja je, slobodno se može reći, miješanje u unutrašnje poslove BiH, jeste mišljenje Evropske komisije. Ono se odnosi na utvrđene prioritete koje BiH mora da ispuni da bi nastavila svoj put ka Evropskoj uniji. Sve ono što piše u mišljenju Evropske komisije, onih 14 tačaka odnosno 14 prioriteta koje su prihvatile sve članice EU i što je interesantno i Hrvatska – kao da su to prihvatili a nisu uopšte čitali šta piše – potpuno je suprotno svemu onome što smo imali prilike da gledamo zadnjih godina a što je dolazilo iz Zagreba. Kao i intervencija u unutrašnji sistem BiH, bilo da je riječ o ustavnom sistemu ili generalno rečeno političkom sistemu u BiH. Na žalost mi smo došli na tu tačku odnosa sa Republikom Hrvatskom da ne možemo da izađemo iz onoga, za šta smo mislili da je završeno 1995. godine.
Šta bi se moralo desiti da sve članove Predsjedništva, poput Vas, jednoga dana biraju svi građani a ne samo pripadnici jedne etničke grupe?
To je nešto kao koncept, koji bih ja želio da vidim da počne da živi u BiH. Poprilično sam siguran da za moga života se to neće desiti…
