Bošnjaštvo predstavlja prirodno i historijsko pravo na identifikaciju naroda (Bošnjačkog) koji milenijski egzistira na ovome tlu. Ono nikoga ko je ovdje živio i živi, ne želi isključiti iz njegovog historijskog naslijeđa pod uvjetom da sam ne dovodi u pitanje tu povijesnu sadržajnost, odnosno da izražava želju da u njoj i dalje sudjeluje. Bošnjaštvo jedino smeta rušiteljima Bosne i Hercegovine i protagonistima velikodržavnih projekata naspram nje. Njima je stalo da se eksterminira biološka i duhovno-kulturna supstanca koja se, bezrezervno, identificira sa Bosnom i Hercegovinom.
Uvodne napomene
Bošnjaci su autohtoni narod Bosne i Hercegovine, milenijski prisutan na ovome tlu. To je, ujedno, najbrojniji narod koji živi u toj multietničkoj zemlji. Prema popisu iz 1991. godine činio je 43,7% u ukupnoj populaciji Bosne i Hercegovine, a ako se tome dodaju i Jugosloveni, mahom iz reda upravo tog naroda, onda i znatno više. Uspio se ovdje održati unatoč čestim i dugovremenim okupacijama, te višekratnim genocidnim atacima na njegovo ukupno biće, kao i naspram svekolikih marginaliziranja, pa i izravnih osporavanja od strane velikoaspirativnih susjeda, koja su trajala puno stoljeće.
Bosna i Hercegovina je, opet, jedna od najstarijih konstanti evropskog kontinenta i to ne samo nominalne, nego i odveć prepoznatljive činjenične naravi: sa svojim granicama, multietničkim karakterom društva, tolerancijom i otvorenošću za drugo i drugačije, stilom življenja itd. Bošnjaštvo, značenjski objedinjuje “identitet naroda sa identitetom zemlje, sa identitetom države i svoga državnog prava kojega je on nosilac, čuvar i branilac već više stoljeća.”1 Činjenica da Bošnjaci baštine ono “što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekt bila i jeste”, nipošto ne znači da se ikoga ko je ovdje živio i živi, želi isključiti iz njegovog historijskog naslijeđa pod uvjetom da sam ne dovodi u pitanje tu povijesnu sadržajnost, odnosno da izražava želju da u njoj i dalje sudjeluje. Međutom, problemi nastaju sa intencijama “izgona” Bosne i Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. A to je, na ovaj ili onaj način, trajalo puno stoljeće.
Bošnjaštvo kao sui generis pravo naroda
O Bošnjaštvu, kao nacionalnom imenu, ma koliko da je ono bilo potiskivano, pa i osporavano, može se govoriti kao “sui generis” pravu jednog naroda, “kao prirodnom pravu na tradiciju”2, a što je, napokon, postalo i ustavnom kategorijom proglašavanjem Ustavnog Zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine, gdje se, u Čl. 7., kao i u svim drugim oblicima upotrebe, riječ “Muslimani”, zamjenjuje nominacijom “Bošnjaci”.3
Prije toga, održan je 27. i 28. septembra 1993. godine Svebošnjački Sabor u Sarajevu, na kome je, uz prisustvo oko 1000 vodećih intelektualaca, političkih dužnosnika i uglednih gostiju, jednoglasno, usvojena odluka o vraćanju povijesnog imena Bošnjaci narodu kome pripada. Bosanski muslimani se pominju kao poseban južnoslavenski narod u svjetskim enciklopedijama, statističkim podacima o etničkim grupama, te u Svjetskom etnografskom pregledu muslimanskih naroda.4 Istina, nerijetko,u brojčanom smislu netačno i tendenciozno, pogotovo u novijem vremenu.5 Isto tako, kroz cjelokupno trajanje osmanske vladavine na ovim prostorima, tj. u Bosanskom ejaletu (pašaluku) “koji je u različita vremena obuhvatao pored današnje Bosne i Hercegovine mnoge okolne teritorije”, za nominaciju ovog naroda upotrebljavala su se dva naziva: “Prema Turcima i prema vlastima u Carigradu bosanskomuslimanski, sandžački i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika su sebe u etničkom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima.
Tako su ih nazivali i Turci i osmanlijska administracija u svojim službenim aktima. U mnogim službenim spisima Porte bošnjačko se ime kao regionalna i narodna oznaka sreće u raznim vidovima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bosanski narod).”6
Isti naziv se “upotrebljavao i u pismima koja su istaknuti sudionici pokreta Huseina kapetana Gradaščevića upućivali austrijskim vlastima i knezu Milošu. Ovaj termin je koristio i Alipaša Rizvanbegović u komuniciranju sa austrijskim vlastima.”7 Pored naznačenog, upotrebljavana je i sintagma “turčin” u smislu vjerske odrednice, tj. pripadništva islamu, za razliku od drugih južnoslavenskih naroda koji su baštinili bilo ortodoksnu, ili, pak, katoličku varijantu kršćanstva.
Treba naglasiti da su Bošnjaštvo kao narodnu, odnosno nacionalnu odrednicu uvažavali i neki nemuslimanski autori , poput Dositeja koji je, eksplicite, trvrdio da će “Bošnjaci ostati Bošnjaci i biće ono što su i njihovi stari bili”, potom V. Karadžić itd, a drugi su se, uz isticanje njegove legitimnosti u smislu povijesne i faktične činjenice, čak idetificirali s njom (F.Jukić…)8 Sa austrougarskom okupacijom nastojao se, za Bošnjake, nametnuti i termin “muhamedanac”, ali ga narod nije prihvatio jer ga je doživljavao uvrijedljivim, sektaškim i, konačno, u suštinskom značenju neadekvatnim. U tom kontekstu je 1900. godine oštro reagirano u listu “Bošnjak”, nakon čega će se, u muslimanskoj štampi i publicistici, gotovo isključivo koristiti termin Musliman, budući da je, u međuvremenu, došlo do potiskivanja bošnjaštva kao nominacije.
Naime, spletom niza negativnih okolnosti po Bošnjački narod, kao što je bila okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske 1878. godine, kada se taj narod politički marginalizira, u duhovno-kulturnom smislu potiskuje i obespravljuje, ekonomski pauperizira i sl., a potom i instaliranjem Jugoslavije i njenih režima unutar kojih je, dugo vremena, Bosna imala posve nezavidan položaj, došlo je do podvlačenja iz upotrebe etno-historijskog imena Bošnjak i preferiranja nominacije Musliman u smislu nacionalne “identifikacije” za taj narod.9 Naime, sve je više preovlađivala svijest unutar Bošnjaka da će svoju posebnost moći očuvati jedino kroz vjersku odrednicu. Jer, za artikuliranje punine nacionalnog bića neophodna je odgovarajuća političko-pravna i druga infrastruktura, a koja im nije bila na raspolaganju. Stoga se oni početkom 20-tog stoljeća obraćaju bečkom Caru u svojstvu “islamskog naroda na okupiranim područjima.” Istovremeno, počinju sve više preferirati muslimansku nominaciju u cjelini svoga društvenog pulsiranja, bilo da je riječ o političkom organiziranju (JMO), kulturnim, sportskim, karitativnim ili nekim drugim aktivnostima. “Pravo na bošnjačko etničko ime Muslimana je definitivno uskraćeno poslije 1945. godine pošto su vladajuće snage dato povijesno stanje interpretirale tako da ne povrijede određene nacionalne, odnosno nacionalističke interese prisutne u Bosni i oko Bosne još od prve polovice XIX st.”10
Preferiranje muslimanstva
Upotreba muslimanstva, kao nacionalnog imena za Bošnjake, bila je podložna svakovrsnim mogućnostima “etnogenetskog i političkog relativiziranja i problematiziranja, te prema potrebi zloupotrebljavanju”, a što je, zapravo, terminološki udaljavalo ovaj narod “od pojma zemlje, porijekla i jezika “.11 Nije slučajno i da su, na primjer u Kraljevini Jugoslaviji, ali i u kasnijim preobrazbama jugoslovenske države, određeni autori govorili o postojanju i četvrte nacije – pored Srba, Hrvata i Slovenaca – “muslimanske” i to kao nacije koja je imala svoj zaseban, vlastiti razvitak. Tako na primjer, dr Ivo Kolbe za Muslimane ističe da su religija i drugi historijski faktori razvitka rezultirali njihovom posebnošću kao “nacionalne skupine”.12 A dr. Momčilo Ivanić podvlači da se muslimanski živalj “ne osjeća ni kao Hrvati, ni kao Srbi, već samo kao Muslimani”, te da, unatoč činjenici o pojedinačnim drugačijim izjašnjavanjima, “ogromna većina stoji kao jedan corpus separatum na našem narodnom tlu.”13
Reagirajući na štetne posljedice Šestojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji S. Watson je, 14. decembra 1929. godine objavio u listu The Times, između ostalog i sljedeće: “Ali glavna nepodopština novog uređenja je podjela Bosne i Hercegovine među četiri banovine – mjera koja je osuđena na propast iz čisto praktičnih razloga i mjera uperena protiv muslimanskog elementa koji je već ionako teško pogođen ekonomski, asimilacijom i od provoditelja pansrbizma smatran jeftinim plijenom.”14 Tu činjenicu nisu mogli zaobići ni komunisti, bilo da su se zalagali za priznavanje zasebnosti muslimanskog naroda (Tito, Kardelj, Pozderac, Mikulić..), ili, pak, njegovo osporavanje (Pijade, Đilas, Ranković..).
Treba naglasiti da su, generalno uzevši, Muslimani uvažavani kao nacionalno biće u toku Drugog svjetskog rata, iako je kod nekih članova rukovodstva bilo i drugačijih stajališta. Poznat je slučaj sa referatom M. Pijade, kao i istup M. Đilasa na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, na primjer, gdje se Muslimani ne pominju kao posebnost, ali i reagiranje Muje Pašića koji je, u kontekstu sagledavanja ukupnih prilika u Bosni i Hercegovini, upravo potencira. Može se kazati da su na kolebanja i nepriznavanja Muslimana kao naroda unutar KPJ utjecali i “recidivi naslijeđene građanske svijesti”, te “dominirajuća staljinistička ideologija i pristup nacionalnom pitanju.
Karakterističan je primjer V. Masleše koji za Mualimane iznosi sve elemente koji podrazumijevaju konstituens jedne nacije, da bi, na kraju, zaključio da oni ipak nisu nacija.”15 Paradoksalno je, također, da su se, jedino za Muslimane, “mijenjali statistički modaliteti za nacionalnu pripadnost” tokom popisa nakon Drugog svjetskog rata. Recimo u popisu iz 1948. godine mogli su se iskazati pod modalitetom “Musliman – neopredijeljen”, 1961.g. “Musliman u etničkom smislu”, a 1971., 1981., 1991. g. “Musliman u nacionalnom smislu.” Ako znamo da je pravo na nacionalnost jedno od ključnih u ustavno-pravnom i političkom pozicioniranju jednog naroda u nekoj državi, onda se vidi kakav je, zapravo, bio odnos tadašnjih režima prema ravnopravnosti Bošnjaka (Muslimana) u onovremenoj zajednici jugoslovenskih naroda. Unatoč načelnih principa za koje se zalagala KPJ/SKJ u oblasti nacionalnih odnosa, pa i kad je riječ o usvojenim dokumentima AVNOJ-a, u kojima je potcrtano pravo naroda na nacionalnu slobodu, ravnopravnost i samoopredjeljenje, a to je, opet, smatrano temeljnim polazištem u ustroju Jugoslovenske Federacije, evidentna je bila nedosljednost u slučaju Bošnjaka.
Zanimljivo je da, u ovome kontekstu, dugo vremena nije uvažen, inače decidan, stav ZAVNOBiH-a o tome da “Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska.” Da bi se zaustavilo uporno posvajanje i osporavanje muslimanske nacije (kako se tada nominirao bošnjački narod), J. B. Tito je na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije (1963.) oštro reagirao kvalificirajući takvo ponašanje “besmislicom, te da svako može biti ono što osjeća da jeste, i niko nema pravo da mu natura neku nacionalnu pripadnost.”16 Isto tako, u svojim sjećanjima na E. Kardelja, V. Bakarić pominje “igrokaz” oko (ne)priznavanja Muslimana kao nacije pri izradi novog Ustava Jugoslavije: “Imali smo najprije stav, na primjer, da ne postoji muslimanska nacija u Jugoslaviji, nego da su to Srbi ili Hrvati. Kasnije se došlo do spoznaje da nije samo vjera ta koja opredjeljuje te ljude, nego čitav način njihovog života. Uvidjeli smo da oni imaju zapravo sve atribute jedne nacije.”17
O intencijama osporavanja muslimanske nacije i njenom predstavljanju kao “anacionalnog elementa” na južnoslavenskom prostoru, pisali su i brojni drugi političari i znanstveni analitičari poput DŽ. Bijedića, B. Mikulića, dr A. Purivatre, dr K. Suljevića, dr Muhameda Hadžijahića itd.18
Šta je ključno ishodište osporavanja Bošnjaka?
Najkraći odgovor bi mogao glasiti: učiniti Bosnu i Hercegovinu bez biološke i duhovno-kulturne supstance koja se, bezrezervno, identificira s njom i tako, napokon, omogućiti realiziranje stoljetno trajućih velikodržavnih projekata (srpskog i hrvatskog), a što se, bjelodano, pokazalo i tokom brutalne agresije (1991-1995) na ovu međunarodno priznatu državu i članicu UN-a. Jer, svojom ukupnom sadržajnošću Bosna je toliko moćno svjedočila o sebi da je, bez eksterminiranja iste, naprosto, nije moguće proglasiti ičim drugim. Jedino ju je, kao takvu, bilo moguće silom okupirati. Ali, to onda znači na sebe preuzeti i sve posljedice koje iz jednog takvog čina mogu proizaći.
No, to je već tema za sebe. Otuda gotovo nevjerovatne razmjere sijanja svakovrsne pustoši na ovome tlu. U toku trajanja pomenute agresije na ovu zemlju ubijeno je oko 250.000 ljudi, silom je protjerana polovica stanovništva iz svojih domova, razoreni su brojni gradovi, spaljena sela, uništeni brojni kulturni spomenici, sakralni objekti, imovina, saobraćajna infrastruktura itd. Htjelo se sve pretvoriti u jedno “veliko ništa”, a potom ga posvojiti. Jer, kako drugačije, na primjer, Foču, Banjaluku, Višegrad, Stolac, Mostar i brojne druge gradove po Bosni i Hercegovini, proglasiti ekskluzivno srpskim, odnosno hrvatskim, ako će oni, svojom prepoznatljivom kulturnom i drugom sadržajnošću, svjedočiti suprotno?
Naime, sve dok postoje tragovi o bogumistvu i Crkvi bosanskoj, koje su nemilosrdno progonili i sa svojih podrčja eksterminirali i jedni i drugi, potom, islamska komponenta u povijesnoj spirali razvoja Bosne i Bošnjaka, sve dok se neko u cjelini svoga bića identificira s njom, ovu zemlju, jednostavno, nije moguće negirati, a još manje proglašavati onim što ona nikada nije bila, osim u nekim kraćim pohodima agresorske naravi, tj. “srpskim”, odnosno “hrtavtskim” teritorijem. U ovome kontekstu, ali i uvažavajući razloge “samopriklanjanja” muslimanstvu u prvoj polovici minulog stoljeća, o čemu je prethodno bilo govora, treba shvatiti preferiranje muslimanske nominacije u odnosu na bošnjačku odrednicu prilikom priznavanja ove nacije. A do tog priznavanja je naprosto moralo doći budući je Bošnjački narod bio svakovrsno prerastao za dalja gruba anatemisanja. Muslimanstvo, kao nacionalna nominacija, bilo je daleko “zahvalnije” od Bošnjaštva za svakovrsna manipuliranja ovim narodom i zemljom Bosnom i Hercegovinom od protagonista velikodržavnih projekata naspram nje.
Autor: Jusuf Žiga
Znakovi vremena, broj 7-8, Sarajevo
_____________________
1 Filipović dr M., Iz govora na Svebošnjačkom saboru, održanom u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993.g.
2 Isaković A., Iz govora na citiranom Svebošnjačkom saboru u Sarajevu.
3 Vidjeti Službeni list R BiH, god. III, br. 8, od 6.4.1994.g.
4 Vidjeti Imamović M., Književna revija, april 1990.
5 Enciklopedija Britanika, Svjetski kalendar za 1999. god…
6 Vidjeti Imamović dr. M., Književna revija, citirani broj.
7 Isto,
8 Vidjeti opširnije u radovima Hadžijahić dr Muhameda.
9 “Riječ Musliman i muslimanski je u BiH od vremena Austrougarske uprave i između dva rata dobila znatno šire značenje od pripadnika islama. Sve političke organizacije i stranke, kulturne i privredne ustanove, sporstka društva i čitaonice, koje se među Mualimanima formiraju od početka XX st., imale su u svom nazivu oznaku muslimanske. Time je riječ Musliman dobila sasvim određeno nacionalno-političko značenje.” (Imamović dr M., Književna revija, citirani broj).
10 Isto,
11 Isaković A., Iz citiranog govora na Svebošnjačkom saboru u Sarajevu.
12 Vidjeti “Nova Evropa”, Bgd. XXXII, 6. C – 26.8.1939, str. 268.
13 Vidjeti “Radikal” 14-19. 8. 1924.g.
14 Vidjeti Šarac dr N., Uspostavljanje Šestojanuarskog režima 1929.g. sa posebnim osvrtom na BiH, Sarajevo, 1975., Svjetlost, str. 282.
15 Vidjeti Purivatra dr A., Književna revija, april 1990.
16 Vidjeti opširnije: Sedmi Kongres SOJ, Komunist, Bgd.,1963., str. 10-117.
17 Vidjeti Vjesnik od 23. 1. 1980., str. 5.
18 Vidjeti opširnije Purivatra dr A., “AVNOJ i nacionalna afirmacija Muslimana” (Referat na Naučnom skupu održanom u Sarajevu od 16-18 novembra 1983. g.)
