Henning Vöpel od 2006. radi na Hamburškom institutu za svjetsko gospodarstvo (HWWI) i šef je odsjeka koji se bavi zdravstvenom i sportskom ekonomijom.
Deutsche Welle je o fenomenu zvanom Liga prvaka uradilo opširan intervju sa njemačkim stručnjakom iz te oblasti Henningom Vöpelom. Riječ je profesoru na Hamburškom institutu za svjetsko gospodarstvo (HWWI) i šefu odsjeka koji se bavi zdravstvenom i sportskom ekonomijom.
– Koliko novca UEFA-i stoji na raspolaganju za sezonu Lige prvaka 2013/2014.?
Vöpel: U UEFA-inu blagajnu se od Lige prvaka slije oko milijardu i pol eura po sezoni. Radi se uglavnom o novcu sponzora, prodaji televizijskih prava i reklamnih artikala.
– Koliko je to u odnosu na manju i manje važnu Europsku ligu?
Vöpel: Znatno više. Marketinške cijene Lige prvaka su, naravno, puno više od onih za Europsku ligu, jer je ova potonja naravno puno manje atraktivna. Tako je i s pravima za televizijske prijenose i reklame. Može se reći da je odnos 3:1.
– UEFA će, dakle, dobiti 1,5 milijarde eura za Ligu prvaka. I što će napraviti s tim novcem?
Vöpel: UEFA raspodjeljuje taj prihod među klubovima koji sudjeluju u natjecanju – to se događa s oko 80 posto utržene svote. 20 posto zadržava za sebe za različite mjere kao što je vlastiti marketing.
Što se tiče onih 80 posto koji se prosljeđuju klubovima, postoje različiti ključevi: dio je ovisan o sportskom uspjehu, a ostatak se dijeli po različitim kriterijima.
Dijelom se subvencioniraju, recimo, manji klubovi. Postoji i pool iz kojega sredstva idu u nacionalne lige pojedinih zemalja i onda one odlučuju kako će se ona dalje dijeliti.
No ta količina je relativno mala, najveći dio ovisi o sportskom uspjehu pojedinih klubova.
Kada se pogleda tko dobiva najviše novca, dolazi se do zaključka da su to veliki klubovi. Tko skoro uvijek pobjeđuje? Veliki klubovi. Ne konzerviraju li se ovim načinom raspodjele zapravo uvijek stari odnosi snaga i konstelacije?
To je doista tako. UEFA isplaćuje velikim, uspješnim klubovima enormne svote. Oni su onda u mogućnosti s puno novca ojačati svoje sastave i osnažiti svoju infrastrukturu te tako dodatno poboljšati svoj položaj.
Istovremeno je UEFA pravilnikom o financijskom fairplayu (Financial Fairplay) odredila da izdaci klubova ne smiju biti veći od njihovih prihoda. To opet velike klubove koji preko Lige prvaka ostvaruju jako velike prihode pa puno mogu i potrošiti štiti od konkurencije manjih klubova kojima je zabranjeno izjednačiti se s velikima zaduživanjem ili angažmanom investitora i mecena.
– Uzmimo, na primjer, jednog od četiri njemačka predstavnika u Ligi prvaka, Schalke 04.
On se morao kvalificirati i govorilo se – jedna pobjeda u kvalifikacijama bi za klub značila 20 milijuna eura više u blagajni – na tom primjeru se može jako dobro vidjeti o kolikom se novcu radi. Kako to utječe na klubove?
Vöpel: Činjenica je da UEFA enormnim svotama koje plaća i koje se mogu zaraditi u Ligi prvaka stvara ogroman pritisak na klubove. To nam je poznato i iz Bundeslige – da se sve više klubova trudi domoći mjesta koja će im osigurati ulaznicu za Ligu prvaka.
To je za sportsku i financijsku budućnost klubova izrazito važno. Ali problem je, naravno, što ima puno više klubova koji imaju ambiciju kvalificirati se za Ligu prvaka nego što ima mjesta: Stuttgart, Wolfsburg, Schalke, Hamburg – sve te momčadi žele igrati u Ligi prvaka, ali naravno to ne uspijeva svima.
Mnogi klubovi se, u nadi da će se uspjeti kvalificirati, zadužuju. Ali na kraju se to ne isplati svima.
– Liga prvaka je iz perspektive mnogih nogometnih fanova jedna velika mašinerija za zaradu.
Ima ljudi koji zato preferiraju stari k.O.- sustav u kojemu se kolo po kolo ispadalo ili prolazilo. Je li to doista realistična alternativa ili čista nostalgija?
Vöpel: To jest alternativa. Ali činjenica je da UEFA sa sistemom utakmica po grupama može ‘obrnuti’ puno više novca. To nije uvijek u korist navijača i prema njihovim željama, ali UEFA je jednostavno monopolist, jedini ponuđač Lige prvaka, i može ostvariti vlastite predodžbe i protiv volje fanova.
A upravo to se u Ligi prvaka dogodilo. Uvođenje faze natjecanja po grupama je dovelo do porasta prihoda od marketinga. To je za klubove bilo naravno atraktivnije. Oni su dijelom čak i gurali tu ideju. Tako da sada imamo rezultat jače komercijalizacije nogometa za koji je zaslužna UEFA.
– Finale se ove godine igralo u Londonu, prošle godine u Münchenu, iduće godine će se igrati u Lisabonu.
Tko i po kojim kriterijima odlučuje gdje će se igrati finale Lige prvaka?
Vöpel: Postoji gremij u UEFA-i koji o tome odlučuje. Gradovi se mogu prijaviti i onda se odlučuje na temelju određenih kriterija: mora postojati zračna luka u blizini, odgovarajuća hotelska i ugostiteljska infrastruktura. To su neki od kriterija, a na kraju odluku donose članovi gremija.
– Finale Lige prvaka je sigurno dobar posao, ali za koga zapravo? Za UEFA-u, za grad-domaćin…?
Grad-domaćin uvijek malo profitira od toga što se o njemu govori u medijima. Poklanja mu se određena pozornost, što je u pravilu ograničeno na oko tjedan dana.
Ali naravno da UEFA, kao i ostali sportski savezi, kao i Međunarodni olimpijski odbor ili FIFA prodaje licence sponzorima i marketinške uzde drži čvrsto u svojim rukama. Zato najveći dio prihoda ide u njezinu blagajnu.
