Da li bi, naprimjer, Bakir Izetbegović, kao Bošnjak i musliman praktičar, bio spreman da odustane od kandidature za predsjedništvo u korist dr. Mustafe Cerića, ukoliko bi ga dobronamjerne, patriotske, umne bošnjačke glave savjetovale da to učini, jer bi bilo dobro za našu državu i naš narod, da, recimo, dr. Cerić bude u Predsjedništvu, a da Bakir Izetbegović bude premijer Federacije, a da se istovremeno vrši zajednička kampanja u korist, još uvijek, najjače bošnjačke stranke, SDA? Odgovor je, naravno, negativan, iz prostog razloga što je Bakiru Izetbegoviću, na osnovu dosadašnjeg iskustva, stranački interes ispred narodnog i državnog interesa, i što bi na taj način izgubio vlastitu poziciju za koju se grčevito bori.
Zatim, da li bi dr. Mustafa Cerić, kao Bošnjak i musliman praktičar, odustao od svoje kandidature za Predsjedništvo u korist Bakira Izetbegovića, jer je za narod i državu bolje i korisnije da, recimo, dr. Cerić dobije poziciju ministra vanjskih poslova, s obzirom da se radi o čovjeku poligloti i poznatoj ličnosti koja podjednako uživa ugled i na Istoku i na Zapadu? Odgovor je opet negativan, jer su, vjerovatno, dr. Ceriću, interes, mišljenja i stavovi njegovih murida i simpatizera, ispred interesa države i cjelokupnog bošnjačkog naroda, i ti interesi se ne smiju izdati, jer ako se oni izdaju automatski se gubi vlastita pozicija.
Povijesno ljudsko iskustvo uči nas da je razvoj države, njen napredak, prosperitet i opći progres, kao i njeno slabljenje, stagnacija i urušavanje, usko povezano sa ispravnim razumijevanjem vođstva.
Napredak i progres u jednom društvu i državi uglavnom se dešavao i dešava onda kada se na čelu te države nalazi istinski vođa i državnik koji je vođstvo shvatio kao svojevrsni izazov i odgovornost, a nikako kao privilegiju, i koji je svoje lične interese i prohtjeve podredio općim interesima društva i građana. A stagnacija i padovi stizali su uglavnom onda kada su države vodili nesposobni i nemoralni ljudi koji su na vlast gledali isključivo kao na privilegiju i šansu da se preko noći obogate i postanu ugledni i moćni, porobljavajući ljude i iskorištavajući ljudske i sve druge resurse i kapacitete kako bi ostvarili svoj cilj.
Stoga ne čudi činjenica da je ljudski rod doživio najveći preporod i napredak u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., kao posljednjeg Allahovog poslanika i vođe, i u vrijeme pravednih halifa koji su svoje vođstvo temeljili na poslaničkom primjeru i idealu.
Kao što nije čudo što muslimanski narodi danas proživljavaju najteži i najcrnji period u svojoj historiji – period tiranije, diktature, zuluma i porobljavanja muslimana od njihovih vlastitih vođa i lidera -, koji umjesto sigurnosti, povjerenja i brige o ljudima, siju samo strah, bijedu i smrt, i što čovječanstvo općenito, a islamski svijet posebno, već odavno vapi za istinskim vođom kakav je bio Muhammed, s.a.v.s., i halife koji su slijedili njegov primjer.
Zato je, u širem kontekstu, važno govoriti o Muhammedu, s.a.v.s., kao paradigmi istinskog i uspješnog vođstva, ali je isto tako važno o tome govoriti i u užem kontekstu, u lokalnim okvirima, zbog nas Bošnjaka muslimana i bošnjačkih političkih lidera i pretendenata na vlast na predstojećim općim izborima u BiH, čije fotografije i velike riječi i obećanja, ovih dana, pune novinske stupce i mnogobrojne portale i TV kanale i emisije, a koji se deklarišu kao muslimani praktičari kojima je Muhammed, s.a.v.s., životni uzor, kako bismo njihov političko-liderski profil uporedili sa poslaničkim idealom i vidjeli koliko oni uistinu liče Muhammedu, s.a.v.s., kao vođi i uzoru.
Poslanik, s.a.v.s., kod sebe je objedinio sva svojstva istinskog vođe, od onih moralnih, ljudskih, preko socioloških, pa do pedagoških i komunikoloških. Bio je moralni i duhovni uzor, pravedan, hrabar, darežljiv, milostiv, najbolji učitelj i pedagog, i s ljudima je komunicirao uz poštivanje najvećih komunikoloških vještina i vrijednosti. I to su mu priznali prijatelji i neprijatelji.
Zbog ograničenog prostora, mi ćemo se u ovoj komparativnoj analizi skoncentrisati na nekoliko, po nama, najbitnijih osobina Muhammeda, s.a.v.s., kao vođe.
Vođa-roditelj
Muhammed, s.a.v.s., kao vođa prema ummetu se odnosio kao brižni i samilosni otac. On sâm je, kako prenosi Ebu Hurejre, r.a., govorio: ”Ja sam vama na stepenu brižnog oca koji vas podučava.” (Ebu Davud)
Mnoštvo je dokaza takvog odnosa prema njegovim sljedbenicima, a jedan od njih je i taj da je on za svoje ashabe, koji su preselili na ahiret, čak vraćao dug ako su ga imali, a nisu ostavili imetka iz kojeg bi se taj dug podmirio.
Govorio je: ”Ja sam vjernicima preči nego oni sami sebi, pa ako neko umre od muslimana i ostavi dug, ja ću vratiti njegov dug, a ako je ostavio imetak onda neka njegovi nasljednici vrate dug iz tog imetka.” (Buharija i Muslim)
Dakle, Poslanik, s.a.v.s., kao vođa postavio se kao pravi i odgovorni roditelj, a roditelj ne može svojoj djeci željeti osim dobro, odnosno, ne želi im osim ono što želi i samom sebi.
I on je ulagao maksimum truda na putu njihovog uspjeha, sreće i zadovoljstva i naređivao je svima onima koji obnašaju bilo kakvu funkciju da se drže tog puta.
Govorio je: ”Neće nijedan čovjek biti postavljen na određenu funkciju, pa bude varao potčinjene i umre kao takav, a da mu Allah neće zabraniti Džennet.”
Upoređujući bošnjačke lidere sa Muhammedom, s.a.v.s., kroz ovo svojstvo, možemo samo konstatirati da smo mi na vlastitoj koži osjetili i svakodnevno osjećamo, koliko su naši politički lideri i moćnici, u većini slučajeva, daleko od ovog ideala, i koliko se, ne roditeljski, nego maćehinski, a često puta i dušmanski odnose prema svom vlastitom narodu i državi Bosni i Hercegovini.
Dok se Muhammed, s.a.v.s., brinuo i o mrtvim muslimanima, bošnjačke političke vođe se ne brinu ni o živim Bošnjacima, o onima koji su dali najveći doprinos u odbrani i izgradnji države BiH, već dopuštaju da budu ponižavani, i oni i njihove porodice, da se bez ikakvih argumenata optužuju za najveća zlodjela, da im se pripisuje terorizam, da se privode, šikaniraju i zatvaraju, da ni krivi ni dužni truhnu po tamnicama, da žive u bijedi i neimaštini i u potpunoj neizvjesnosti za svoju budućnost.
Bošnjačkim političkim liderima do vlastitog naroda je uglavnom stalo samo onda kada se približe izbori i kada narod treba pridobiti i ubijediti da po ko zna koji put, nažalost, sâm sebi bira one koji će ga nastaviti tlačiti i izrabljivati.
Vladar koji je čuvao pravo slabog prije nego jakog, daljnjeg prije nego bližnjeg
Kad je riječ o istini i pravdi, onda kod Poslanika, s.a.v.s., nisu imali nikakvih povlastica i privilegija ni njegova djeca, ni rođaci, ni prijatelji, ni bliski saradnici, svi ljudi su bili jednako tretirani.
Štaviše, svojoj kćerki Fatimi, koju je neizmjerno volio, pred kojom je iz poštovanja ustajao, nije dao prednost nad siromašnim stanovnicima sofe u Medini.
Naime, Alija, r.a., predložio je Fatimi, r.a., da ode kod Poslanika, s.a.v.s., i da mu se požali kako su joj ruke otekle od okretanja žrvnja te da traži sluškinju koja će obavljati kućne poslove umjesto nje. Međutim, kada su njih dvoje došli kod Muhammeda, s.a.v.s., i objasnili mu svoje stanje i iznijeli potrebu za sluškinjom, on im je samo rekao: ”Ja ću vam predložiti nešto mnogo bolje od sluškinje. Svaki put kada pođete na spavanje proučite 33 puta tesbih (subhanallah), 33 puta tahmid (elhamdulillah) i 33 puta tekbir.”
Jedanput je u vrijeme velike gladi došla skupina Arapa (nemuslimana) tražeći hranu, i toliko su se bili stisli oko Poslanika, s.a.v.s., da mu je spao ogrtač, pa im je on rekao: ”Ljudi, odmaknite se! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, kada bih imao imetka i novca koliko ima stabala u dolini Tihame, ja bih vam sve to podijelio, jer ja nisam ni škrt, ni kukavica, ni lažov!”
Toliko je brinuo o slabima i potrebnima, da je u sklopu svog mesdžida sagradio sofe koje su bile pribježište i dom pukim siromasima, koji nisu imali porodica ni imetka.
Poslanik, s.a.v.s., se nijedne noći nije smirio niti zaspao, dok ne bi provjerio šta je sa njima, jesu li gladni i žedni. I nikada nije jeo ni pio a da ih nije pozvao, štaviše, prvo je njima davao pa bi onda on jeo ono što ostane.
On je praktični primjer primjene principa pravednosti i samilosti, te komplementarnosti i podudarnosti riječi i djela.
Primijetio je to i savremeni znanstvenik Džon Eder u svojoj knjizi ”Muhammed – vođa”, kada je rekao: ”Muhammed je utemeljio novi svjetski princip u vođstvu kroz učešće u najtežim poslovima, problemima i strahovima sa svojim narodom i to je ostavilo pozitivan trag na njihove duše. Zbog toga je on zaslužio njihovu pažnju, poštivanje i ljubav.”
Vođe koji su ličili na Muhammeda, s.a.v.s.
I ako se vratimo u zlatno doba islama, vidjet ćemo da se, naprimjer, Omer ibn Hattab, r.a., kao halifa i vođa, ponašao i odnosio prema podanicima isto kao i njegov uzor Muhammed, s.a.v.s. Naime, Omer, r.a., je jednog dana poslao po povjerenika državnog trezora, dok je kod njega sjedio njegov sin Asim ibn Omer, pa kada je povjerenik došao, Omer mu je rekao: ”Znaš li šta je uradio ovaj pored mene (pokazujući na svog sina)? Otišao je u Irak i obavijestio je tamošnje stanovnike da je on halifin sin, pa su mu oni dali poklone u zlatu, srebru, hrani i jednu lijepo izrađenu sablju.” Asim je na to rekao: ”Nisam to uradio zbog toga, već kad su oni saznali da sam ja halifin sin oni su mi sami dali poklone.” Uprkos takvom odgovoru njegovog sina, Omer, r.a., je povjereniku trezora rekao: ”Uzmi sve ovo što je donio i stavi u državnu blagajnu.”
Alija, r.a., je jednom prilikom skrenuo pažnju Omeru, r.a., na njegovu pravednost, ovim riječima: ”Pošten si i pravedan, pa ti je pošten i narod, a da si ti nepošten i da si se odao izobilju i oni bi krenuli tim putem.”
Isto kao i Omer ibn Hattab ponašao se i njegov imenjak, peti pravedni halifa, Omer ibn Abdul-Aziz. U njegovo vrijeme potrebni nisu dolazili pred njegova vrata, već oni koji su imali pravo u državnoj blagajni, njihova prava dolazila su im na vrata, dok su sjedili u svojim kućama. Socijalno ugroženim kategorijama svih vjera i nacija, davao je toliko da nisu morali prositi niti zavisiti od tuđe milostinje.
Uporedimo li bošnjačke političke lidere sa navedenim poslaničkim primjerima i primjerima pravednih halifa, vidjet ćemo da su nepravda, egoizam, nepotizam i stranačka pristrasnost dominantna obilježja njihovog liderstva, da oni uopće ne liče na svoj narod, da su sebi obezbijedili enormno visoke plaće iz državne, tj. narodne blagajne, a svojim porodicama i rođacima i stranačkim kolegama posao i sve moguće beneficije, dok ogromna većina Bošnjaka živi na ivici bijede, da su im brige i potrebe naroda zadnja rupa na svirali, da narod svoja prava ne može ostvariti ni štrajkovima i pobunama, a kamoli regularnim, zakonskim putem, iako su im ta prava zakonom zagarantirana. No, i pored toga, oni su ponovo na izbornim listama i ponovo narodu obećavaju sretniju i bolju budućnost, i nimalo se ne stide zbog svojih otvorenih laži i obmana, a tvrde da su muslimani praktičari i da im je Muhammed, s.a.v.s., uzor.
Stoga, nije na odmet upozoriti Bošnjake na hadis Muhammeda, s.a.v.s., u kojem je kazao: ”Ne divite se nečijoj grlatosti (tj. kada na sva usta zagovara i kune se u pravdu, a nije takav), već se divite onome ko ispunjava emanet i ko čuva tuđu čast. To je pravi čovjek!”
Poslanikovo, s.a.v.s., vođstvo obilježeno je primjenom principa dogovaranja (šūra)
Muhammed, s.a.v.s., došao je kao Poslanik i vođa sa načelom: Koji se o poslovima svojim dogovaraju. (Eš-Šura, 38.)
Čak i nakon poraza na Uhudu, kada, pred bitku, nije prošao Poslanikov, s.a.v.s., prijedlog da se neprijatelj dočeka u Medini, i nakon što su munafici rekli: ”Da su nas slušali ne bi izginuli” (Ali Imran, 168.), neposredno poslije bitke, Allah, dž.š., objavljuje Poslaniku, s.a.v.s., ajet kojim mu naređuje dogovaranje i savjetovanje sa muslimanima: I dogovaraj se s njima.
(Ali imran, 159.) Kao da mu je želio reći: ”Muhammede, ni nakon poraza ni nakon pobjede, ni nakon uspjeha ni nakon neuspjeha, ne smiješ odbaciti i zanemariti princip šūre i dogovaranja sa ljudima od struke i autoriteta, sa svojim narodom.”
Želeći im skrenuti pažnju na važnost ovog principa, Muhammed, s.a.v.s., obratio se Ebu Bekru i Omeru, ovim riječima: ”Kada se vi nakon savjetovanja složite oko određenog pitanja, ja vam se neću suprotstavljati.” (Ahmed)
Šta zapravo znači savjetovanje u islamu i kakve su njegove implikacije na odnose u društvu, zorno svjedoči i ovaj slučaj sa Omerom ibn Abdul-Azizom. Naime, ovaj pravedni halifa, upitan je: ”Šta je bio temeljni razlog tvog pozitivnog preokreta u životu, odnosno tvog vraćanja Allahu i iskrenog pokajanja?” Odgovorio je: ”Jedanput sam želio udariti svoga slugu (roba), pa mi je on rekao: ‘Omere, sjeti se noći čije je jutro Sudnji dan!”’
Savjet slabijeg ne sluša osim plemenita vjernička duša, koja je čista od oholosti, samodopadljivosti i koja je oslobođena od egocentrizma.
Ciljano smo odabrali ovo poslaničko svojstvo i princip dogovaranja, jer njegova primjena od strane vođe, ili pak izostanak primjene ovog principa, jasno ukazuje na to da li se radi o vođi državniku, koji je spreman na žrtvu i sva moguća odricanja radi uspostave pravde u društvu i općeg prosperiteta i blagostanja, ili se pak radi o najobičnijem demagogu i pokvarenom političaru koji je, poput ptice grabljivice, ugledao plijen kojeg se po svaku cijenu želi dočepati, pa makar iza sebe ostavio pustoš i zgarište.
Da bi smo saznali da li su naši bošnjački politički lideri istinski državnici, ili su samo obični političari, i da li primjenjuju ovaj poslanički princip dogovoranja i savjetovanja, postavit ćemo nekoliko hipotetičkih pitanja na koja je vrlo lahko dobiti odgovore.
Da li bi, naprimjer, Bakir Izetbegović, kao Bošnjak i musliman praktičar, bio spreman da odustane od kandidature za predsjedništvo u korist dr. Mustafe Cerića, ukoliko bi ga dobronamjerne, patriotske, umne bošnjačke glave savjetovale da to učini, jer bi bilo dobro za našu državu i naš narod, da, recimo, dr. Cerić bude u Predsjedništvu, a da Bakir Izetbegović bude premijer Federacije, a da se istovremeno vrši zajednička kampanja u korist, još uvijek, najjače bošnjačke stranke, SDA? Odgovor je, naravno, negativan, iz prostog razloga što je Bakiru Izetbegoviću, na osnovu dosadašnjeg iskustva, stranački interes ispred narodnog i državnog interesa, i što bi na taj način izgubio vlastitu poziciju za koju se grčevito bori.
Zatim, da li bi dr. Mustafa Cerić, kao Bošnjak i musliman praktičar, odustao od svoje kandidature za Predsjedništvo u korist Bakira Izetbegovića, jer je za narod i državu bolje i korisnije da, recimo, dr. Cerić dobije poziciju ministra vanjskih poslova, s obzirom da se radi o čovjeku poligloti i poznatoj ličnosti koja podjednako uživa ugled i na Istoku i na Zapadu? Odgovor je opet negativan, jer su, vjerovatno, dr. Ceriću, interes, mišljenja i stavovi njegovih murida i simpatizera, ispred interesa države i cjelokupnog bošnjačkog naroda, i ti interesi se ne smiju izdati, jer ako se oni izdaju automatski se gubi vlastita pozicija, a to je za one koji pri sebi imaju daleko više političkih nego državničkih kvaliteta i aspiracija, čisti gubitak. I dok god na političkoj sceni budemo imali vođe koji su daleko od poslaničkog ideala vođe, koji su samo političari, a nimalo državnici, kojima je lični i stranački interes ispred interesa naroda i države, mi ne možemo računati na izvjesniju i bolju sadašnjost, a pogotovo ne na bolju budućnost.
