Među više hiljada bijelih nišana na mezarju u Memorijalnom centru Potočari ugledao sam ime: Marko (Marinka) Marković. Nišanom se naziva isključivo muslimansko nadgrobno obilježje. I ovaj se nišan, ni po čemu drugom osim po imenu, ne razlikuje od ostalih. Nalazi se u neposrednoj blizini sličnog, na kojemu je ucrtan krst i ime Rudolfa Hrena, jedinog katolika ukopanog u Memorijalnom centru Srebrenica.
Mersed Smajlović, direktor Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica, za Deutsche Welle kaže da ima neprovjerene informacije o ovoj osobi: “Navodno se radi o Bošnjaku koji je pred pad Srebrenice, sluteći valjda najgore, promijenio ime. Kažu da se nadao da će mu to pomoći.”
Marko iz mješovitog braka
Na nišanu još piše da je Marko rođen 1963. godine u mjestu Zapolje, opština Bratunac. Tim tragom u matičnom uredu ove opštine od Marka Blagojevića, ljubaznog šefa te službe ipak saznajem da se ne radi o Bošnjaku koji je promijenio ime. Blagojević je lično poznavao roditelje, ali ne i samog imenjaka Marka, koji je sin iz mješanog braka, kakvim se nazivaju bračne zajednice među pripadnicima različitih vjera. Ovdje je to bio brak između pravoslavca Marinka i muslimanke Derve ili Devle, kako će nam kasnije reći komšije koji su ih poznavali.
U Bratuncu sanajemo da je Marko Marković rođen 29.07.1963. u mjestu Zapolje, opština Bratunac od majke Derve Marković i oca Marinka Markovića. Bio je oženjen Zekirom, a proglašen mrtvim po pravosnažnom Rješenju Osnovnog suda u Srebrenici broj 285/5 od 17.01.2007. godine. Kao mjesto i vrijeme smrti naveden je put Srebrenica – Tuzla, 12.jula 1995. godine, kao uobičajeni podaci za sve Bošnjake koji se vode nestalim nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine.
Idem dalje i kraj samog magistralnog puta Bratunac – Skelani – Srebrenica, pored rijeke Drine u mjestu Tegare, na dvadesetak kilometara od Bratunca uzvodno, nailazim na majstore što kraj puta grade spomen obilježje za 105 poginulih mještana. Sabrija Halilović, povratnik u ovo mjesto, kaže da je znao Markoviće.
“Išao je u džamiju i klanjao”
“Dobro sam poznavao i Marka i njegove roditelje. Bila je to čestita i poštena porodica. Otac mu je bio dobar kovač kod kojeg sam puno puta nosio motike, sjekire i druge alatke na oštrenje i pokivanje. Zajedno smo odavde morali pobjeći 16. maja 1992. Pobjegli smo gore u brda. Ja sam se sa porodicom neko vrijeme zadržao u selu Predola kod nekih prijatelja, tako da smo tek u avgustu sišli u Srebrenicu. U Srebrenicu je izbjeglo mnogo naroda, bila je velika gužva tako da sam Marka, koliko se sjećam u tim ratnim godinama u Srebrenici, vidio svega jednom ili dva puta”.
Sabrija mi pokazuje i put u Zapolje, rodno mjesto Marka. Sa magistralnog asfaltnog puta krećem uz potok nekoliko kilometra makadamom zaraslim u šikaru kao u azijskim džunglama. Napokon, u divljini su dvije kućice. U prvoj živi Ramo Husić. Sam je kaže bez igdje ikog. Na moje pitanje da li je poznavao Marka, on odgovara: “Marko mi je bio školski drug. Zajedno smo išli u školu. Sjedili smo u istoj klupi do četvrtog razreda ovdje u seoskoj školi, a kasnije smo išli u školu dole u Bratunac. On je bio svo vrijeme rata u Srebrenici. Otac mu je bio pravoslavac, majka muslimanka. Marko je, po mom mišljenju, bio dobar musliman. Išao je u džamiju, klanjao, a eto nosio je to ime jer oca i majku nije mogao birati”, kaže Ramo.
Rat je promijenio Markovo rodno mjesto
Ramo je bio borac Armije BiH, sad je bolestan, više puta operisan, bez jednog plućnog krila. Živi sam, bez ikakvih je primanja, razočaran u vlast i državu od koje nema nikave pomoći, a svaki dan treba lijekove. On nam kazuje neke podatke u koje gotovo ne možemo povjerovati. Mjesto Zapolje brojalo je oko 120 kuća sa 610 stanovnika. Ranije su imali čak dvije džamije, a danas u ovoj šumi žive svega, kako kaže, dvije ili tri porodice.
Tražim kuću Markovića i vraćam se na glavni put. U zaseoku Orlica nailazim na majstore što obnavljaju jednu kuću. Raspoloženi su za priču ali kažu da ne vole svoja imena da vide u medijima. O Markovićima govore sve najbolje.
“Tako mu je bilo pisano”
“Znao sam ih dobro” kaže jedan od majstora i nastavlja, “Koliko puta mi je samo Marinko pokovao sjekiru. On je došao odnekud iz Srbije, bio je pismen čovjek, u sve se razumio. Bio nam je jedno vrijeme učitelj, pokazivao nam kako se grade kuće, ali je bio najbolji kao kovač. Iz daleka su ljudi dolazili da im on nešto popravi u svojoj kovačnici. Oženio je muslimanku Devlu, koja je mlada umrla, nisam je dobro ni zapamtio. Mislim da je ona bila odnekud od Višegrada”. Marko je poslije oženio Zekiru. Imali su dvoje ili troje djece. Čuo sam da se ona poslije rata opet udala. Ne znam gdje sad živi”.
