Oko 17 miliona ljudi u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori govori varijacijama jezika koji se nekad zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.
Zvanično, jezik koji je nekad ujedinjavao Jugoslaviju, baš kao i ta zemlja, više ne postoji. Sad postoje četiri jezika: Bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski. No, da li je riječ o istom jeziku, zapitao se kolumnista uglednog magazina Economist u rubrici The Economist explains.
Odgovor na ovo pitanje, sudeći prema grupi lingvista i nevladinih organizacija iz četiri zemlje, jeste glasno “da”. Radeći pod zastavom projekta “Jezici i nacionalizmi”, ova grupa je 30. marta izdala Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Oni tvrde da četiri jezika tvore formu policentričnog jezika, slično kao i engleski, njemački i arapski. Također navode da, iako postoje različiti dijalekti, to su varijacije istog jezika jer svi, koji ga govore, mogu razumjeti jedni druge.
I, zaista, ovo čini četiri jezika bliskijim od mnogih drugih policentričnih jezika. Autori ukazuju da je insistiranje (što je stav o kojem se ne smije raspravljati) obrazovnih i javnih institucija da se jezik isključivo naziva srpskim ili bosanskim ili hrvatskim ili crnogorskim “represivan, nepotreban i štetan”. Cilj Deklaracije je da simulira diskusiju o jeziku “bez nacionalističkog tereta i da doprinese pomirenju”, poručuje Daliborka Uljarević, Crnogorka koja je dio ovog projekta.
Insistiranje da se ovaj jezik zove s četiri različita imena vodi do beskrajnih apsurda. Djeca koja žive u istom gradu u Bosni, i idu u školi u istoj zgradi, imaju časove o “različitim” jezicima. Internet portali bh. vlada objavljuju vijesti na četiri jezika: engleskom, bosanskom i hrvatskom – oba na latinici, i na srpskom – na ćirilici. Ipak, regionalni političari ne trebaju prevodioce kad se sastaju. Kada ratni zločinci u Hagu slušaju suđenje, slušaju prevodioca iz regije koji je taj dan na dužnosti. Također, slavni meme iz BiH, sjajno ističe svu apsurdnost – na njemu je prikazana kutija cigareta na kojoj tri puta piše “pušenje ubija” – dvaput jednako na latinici i jednom na ćirilici.
I, baš kao i u brojnim dijelovima svijeta, hrvanje oko jezika je političko. Nacionalisti Srbi vide ovu deklaraciju kao pokušaj da se uništi veza između Srba u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.
Kada “deaktivirate” pitanje jezika, nacionalistima oduzimate alat koji koriste da bi stvarali probleme: a to je naglašavanje razlika. Nacionalisti se, primjerice u Bosni, plaše da ako im to uzmete uništit ćete njihovu političku ambiciju i eventualno urušiti zemlju. Nacionalisti u Hrvatskoj vraćaju se u prošlost, svojoj borbi za neovisnost, kada su hrvatski akademici ’60-ih tvrdili da je Hrvatski odvojen jezik. A, ako je to tako, Hrvati su odvojen narod, ne Jugosloveni.
Ipak, “obični” ljudi ne mare za ovo pitanje. Kada pitaju govorite li njihov jezik, najčešće ga zovu jednostavno “naški”…
