Javno tužilaštvo Republike Srpske nedavno je podiglo prvu optužnicu za krivično djelo “trgovina djece” u kojoj su tri osobe optužene za prodaju, odnosno kupovinu trinaestogodišnje djevojčice iz Doboja, koja je istovremeno bila i žrtva seksualnog nasilja.
Kako se navodi u saopštenju iz Republičkog javnog tužilaštva, dostavljenom Radiju Slobodna Evropa (RSE), optužnica tereti Aliju Aljića da je dana 10. januara 2019. godine prodao Mehmedu Bosaku svoju trinaestogodišnju kćerku, radi zasnivanja prisilne zajednice sa Mehmedovim sinom Ismetom Bosakom, nakon čega je Ismet, istog dana, izvršio i obljubu nad maloljetnicom. Cijena prodaje iznosila je 500 eura.
Optuženi se brane sa slobode
Optužnicu je potvrdio Okružni sud u Banjaluci. Međutim, sva trojica optuženih se brane sa slobode, a trinaestogodišnjakinja se trenutno nalazi u domu za nezbrinutu djecu u Tuzli.
Nezvanično saznajemo da se radi o romskim porodicama, a direktorica Fondacije Lara iz Bijeljine Radmila Žigić potvrđuje nam da su prisilni brakovi veliki problem i česti među romskom populacijom.
“Ovo je samo jedan od brojnih primjera, znači da ima mnogo slučajeva prodaje djevojčica radi braka, da su oni česti u romskoj populaciji, što ne znači da se to ne dešava i u drugim neromskim zajednicama, ali je u romskim zajednicama najizraženije gdje se djevojčice mlade udaju. Ono što je dobro u svemu ovome je što je ovaj slučaj istražen, što je vođena krivična istraga i što je podignuta optužnica za koju se iskreno nadam da će završiti osuđujućom presudom. Sad, to što se oni brane dalje sa slobode, što su pušteni iz pritvora, pa osjećali bismo se pravednije da su oni zatvoreni do suđenja”, kaže Žigić.
Petoro maloljetnika među potencijalnim žrtvama trgovine ljudima
U polugodišnjem biltenu Odsjeka za borbu protiv trgovine ljudima pri Ministarstvu bezbjednosti Bosne i Hercegovine navodi se kako je u prvih šest mjeseci ove godine identifikovana 21 potencijalna žrtva trgovine ljudima u BiH. Pet žrtava su maloljetne dobi, od čega tri djevojčice i dva dječaka.
“Evidentirani su sljedeći slučajevi eksploatacije: 10 slučajeva prosjačenja, šest slučajeva seksualnog iskorišćavanja, jedan slučaj prodaje radi prisilnog sklapanja braka (kombinovano sa seksualnim iskorištavanjem i prosjačenjem), jedan slučaj iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije i tri ostala oblika eksploatacije. Od ukupnog broja potencijalnih žrtava trgovine ljudima, četiri žrtve su strani državljani, a 17 državljani BiH”, navodi se u biltenu.
Kada su u pitanju strani državljani, podaci su ovog biltena, dvije žrtve su državljani Šri Lanke (jedna maloljetna, muškog pola i jedna punoljetna, ženskog pola), jedna žrtva je državljanin Afganistana (maloljetna, muškog pola) i jedna žrtva je državljanin Srbije (punoljetna, ženskog spola).
“Tokom navedenog vremena u sigurnim kućama/skloništima osigurana je podrška za devet osoba potencijalnih žrtava trgovine ljudima”, navodi se u polugodišnjem biltenu.
Ovi podaci potvrđuju bojazan da je trgovina ljudima u Bosni i Hercegovini veoma prisutna, ocjenjuje Radmila Žigić, jer tek mali broj slučajeva su otkriveni i procesuirani. Kako ističe ona, Bosna i Hercegovina je zemlja porijekla, tranzita, ali i zemlja destinacija u trgovini ljudima.
“Veoma je prisutna trgovina građanima i građankama Bosne i Hercegovine unutar i van zemlje. Situacija se pogoršava i sa tranzitom migranata kroz BiH ili migrantskom krizom, kako se još naziva, gdje je sasvim očekivano da se u takvim kretanjima ljudi pod rizičinim i dugotrajnim putovanjima uz razna posredovanja dešava i zloupotreba migranata u različite svrhe”, kaže Žugić.
Zloupotreba djece u prosjačenju
Što se tiče građana BiH, navodi Žugić, “veoma je izražena trgovina i zloupotreba djece u prosjačenju, i dječaka i djevojčica, koja se čak nedovoljno ili veoma rijetko posmatra i procesuira kao trgovina ljudima”.
“Završava se ili nekim prekršajnim postupcima ili se opet to pripisuje socijalnim problemima i romskom tradicijom koju je veoma teško iskorijeniti bez opsežnih zahvata i socijalne podrške”, navodi Žigić.
U Udruženju Nova generacija iz Banjaluke, koje radi na dnevnom zbrinjavanju djece koju zateknu u prosjačenju i skitnji, ističu kako je u porastu broj djece koja se tjeraju na prosjačenje na ulicama grada na Vrbasu. Djeca često dolaze i iz drugih gradova, ističe direktor Udruženja Saša Risojević.
“U stvari, radi se o tome da Centar za socijalni rad ili policija kada evidentiraju da postoje djeca na ulici, onda ih sklanjaju i smještaju u našu prihvatnu stanicu. Prihvatna stanica radi na način da se tu smještaju hitni slučajevi, onako baš rizične intervencije gdje djeca prose na ulici. Ono što je bitno i važno naglasiti da upravo taj momenat što se djeca dovoze na ulicu i tjeraju na prošenje, ima sve elemente trgovine ljudima, od toga da se djeca prevoze sa lokacije na lokacije”, navodi Risojević.
Najčešće u Banjaluci to nisu djeca koja matično žive tu, već dolaze iz drugih gradova, kaže Risojević.
“Djeca nam kažu da su ušli u drugu porodicu da bi radili za drugu porodicu, a kad kažu ‘radili’, najčešće misle na prošnju. Ove godine u prihvatnu stanicu je bilo smješteno oko 20-25 djece koja su bila zatečena u skitnji i prosjačenju”, pojašnjava Risojević.
‘Žrtve manje-više prepuštene same sebi’
Ove godine u BiH je prvi put u krivičnom postupku dosuđena i isplata nematerijalne štete žrtvi trgovine ljudima. Okružni sud u Banjaluci presudio je, u februaru, nepravosnažno, da optuženi, pored kazne zatvora od pet godina mora isplatiti žrtvi i tri i po hiljade eura na ime naknade nematerijalne štete.
Selma Badžić iz zeničkog Centra ženskih prava, koji je zastupao žrtvu u tom procesu, ističe da je najteže zapravo bilo uspostaviti povjerenje kod oštećene.
“Presuda jeste prvostepena, trenutno je u toku proces revizije pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Međutim, ipak je ovo dokaz da postojeći zakonodavni okvir jeste dobar i u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, sistem funkcioniše kada se norme dosljedno primjenjuju, što direktno ima za posljedicu ispunjenje svrhe kažnjavanja. I zaista jeste ovakav vid saradnje primjer dobre prakse saradnje pravosuđa i nevladinog sektora”, kaže Badžić.
“Ono što bih ja istakla, kao još jednu značajnost”, naglašava, “jeste da po prvi put kada smo obavijestili žrtvu, da je donešena prvostepena presuda, tada smo je prvi put, u stvari, vidjeli nasmijanu, sa sjajem u očima, probuđenom nadom i željom”.
“Obzirom da je kao maloljetnica bila predmet trgovine, ona je prekinula školovanje i nije dugo iznosila bilo kakve želje. Zaista je bila u jako teškoj situaciji i u povećanom riziku da opet bude žrtva. Međutim, ovakav ishod značio je određenu satisfakciju za žrtvu”, navodi Badžić.
Badžić dodaje i da je veliki problem to što sistemski nije riješen proces društvene reintegracije žrtava trgovine ljudima, već su manje više prepuštene same sebi.
“Šta se dešava, ona želi da se zaposli, ona želi da nastavi svoje školovanje. Međutim u tome je spriječena i onemogućena. Tu za žrtvu, nakon završetka sudskog postupka, nastaje jedan jaz, praznina, obzirom da niko o njoj ne brine. Ne može da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu, bilo kakav vid finansijske pomoći. Postoji strategija, postoje zakoni koji to predviđaju u praksi, ali postoji zaista malo interesa da se zaista i ostvare takva prava”, kaže Badžić.
Badžić zaključuje da zbog toga što žrtve nemaju adekvatne sistemske podrške, postoji opasnost da ponovo postanu žrtve trgovine ljudima.
