„Diskusija o tome, da li je Sarajevo Evropa, je mučna“, piše „Süddeutsche Zeitung“ i nastavlja: „Naravno da je tako jer Evropa nije samo monetarna unija, nego i geografska stvarnost. Negiranje istorijskog povezivanja islama sa Evropom je s pogledom na ovaj grad suludo. Glupost je to i negirati ako u Španiji stanete ispred Alhambre. Glupo je to negirati i u katoličkoj Poljskoj u kojoj su Tatari u 18 vijeku iza sebe ostavili drvene džamije. Međutim, posebno glupo je negiranje s obzirom na evropsko-islamsku metropolu Sarajevo. Niko na zapadu ne može reći da nikada nije čuo za ovaj grad. Taj možda ne poznaje njegove ljepote, ali zna za njegove patnje. Četiri ljeta i četiri zime je njegova opsada i rušenje uživo preko TV-a prenošeno u svaki njemački dom. Pošto je od toga prošlo 20 godina, možda je sada vrijeme podsjetiti na to, ko je tada ubijan. Ubijani su evropski muslimani”, piše pored ostalog u listu „Süddeutsche Zeitung“.
„Brda oko Sarajeva, koje god bilo godiišnje doba ili kakvo god bilo vrijeme, izgledaju kao da je tek pao snijeg. Ta brda se bijele. Međutim, odsjaj sunca se ne reflektuje od snijega nego od nišana više hiljada ljudi koje su ubili snajperisti, koji su poginuli od granata ili izgladnjeli jer vojska bosanskih Srba nije dozvoljavala da se u grad dostave životne namirnice. Svi datumi na nišanima se završavaju sa sljedeća četiri broja: 1992, 1993, 1994 ili 1995. Rat je među svim narodima od očeva i sinova napravio ubice i silovatelje. Ratna mržnja se održava u životu prepucavanjem oko broja žrtava. Međutim, u sadašnjim vremenima, u kojem se globalno muslimani u Evropi predstavljaju kao vjerski agresori i kao prijetnja, zasigurno može pomoći pogled na broj žrtava, kako bi se, ako ništa, obuzdali vlastiti strahovi. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu procjenjuje da je od ukupne od 36.700 civilnih žrtava u ratu u BiH, 25.609 bilo bosanskih muslimana“, piše „Süddeutsche Zeitung“.
Šarolikost bosanskog islama
„Sarajevo bi se moglo posmatrati kao simbol propale vjerske tolerancije. Ali, na takvu pomisao u Sarajevu niko ne bi došao. Sarajevo nije grad koji je pokazao šta se dešava kada ljudi grade crkve pored džamija. Sarajevo je grad koji je pokazao šta se događa kada ljudi iz nesigurnosti i nacionalističke zaslijepljenosti na vlast biraju čovjekomrsce i neprijatelje ljudskog roda. Srbijanski predsjednik Milošević nije bio u prvoj liniji srpsko-pravoslavni krišćanin, on je bio sadistički oportunista. Hrvatski vođa Franjo Tuđman nije bio u prvoj liniji katolik već je bio radikalni nacionalista i apologet hrvatskih fašista. A bh. predsjednik Izetbegović nije bio u prvom redu musliman, već je bio beskompromisni vlastodržac. Oni su vodili ratove a ne ljudi u dolini Sarajeva, koji, kada su išli po vodu, nisu znali hoće li se živi vratiti kući. To se odnosi na sve njih: na Jevreje, hrišćane, kosmopolite i muslimane – na sve građane Sarajeva.
Istoričarka i ekspertica Marie Janine Calic citirala je u svojoj knjizi izvode iz jednog istraživanja javnog mnijenja, provedenog u Jugoslaviji 1985. Velika većina stanovništva je izjavila da ne primjećuje vjerske ili etničke napetosti u svom susjedstvu, ali da ljudi imaju osjećaj da raste politički egoizam. Kao uzrok za to Srbi, Bosanci, Hrvati, Makedonci, Slovenci navode privrednu krizu i nacionalističku propagandu. A kao rješenje navode zajedničku sekularnu državu. Među najvećim zagovaračima takve sekularne države najbrojniji su bili muslimani.
Bivša zajednička država je propala, ali bosanski islam nije. Njega praktikuju ljudi koji namještaj kupuju kod stolara, koji konobaru ostavljaju bakšiš i koji na radiju slušaju hitove jer njihovi preci ne potiču samo od Osmanlija, nego i Austrougara. Možda na ovom mjestu nije samo smisleno govoriti o evropskim vrijednostima, nego i evropskom ponašanju. Sarajevski muslimani imaju iste evropske običaje kao i hrišćani u Drezdenu ili Kaselu: piju rakiju, rijetko posjećuju vjerske objekte i pričaju viceve na račun vlastite vjere. Sarajevo je i grad pun ljudi koji su 90-tih godina njemački jezik učili u Berlinu, Dizeldorfu ili Rozenhajmu. Oni su zahvalni za to što su mogli pobjeći od nasilja u njihovom gradu. To su ljudi koji idu u džamiju I koji će i ove godine iz sentimentalnosti postaviti nekoliko adventskih svijeća”, piše pored ostalog u listu “Süddeutsche Zeitung“.
