Kad bi pokušali svesti račune i opisati godinu kojoj odbrojavamo dane isteka, bilo bi teško naći brojke i riječi da bi joj se ispostavio račun ili pobliže je opisali. Globalno i lokalno je bila prijestupna, sa puno turbulencija, nasilja, nepravde, krvoprolića, ratova, zločina…
Kako se u narodu kaže – ko preživi ovu nadrljao je sljedeće godine, i baš nam i dođe tako. Svaka je gora od prethodne i bolja od naredne.
No, da se mi osvrnemo na ovu koja odlazi s aspekta Bosne i Hercegovine i toga šta nam je sa sobom donijela.
DAN GENOCIDNE TVOREVINE: U samom svitanju 2016.godine se dalo naslutiti da će biti teška i radikalna, a sve je počelo obilježavanjem 9. januara, Dana početka genocida nad Bošnjacima u BiH, koji su vlasti u genocidnoj tvorevini proglasile svojim praznikom, a Ustavni sud BiH tu odluku proglasio neustavnom. Unatoč neustavnosti 9. januara, kao tzv. Dan RS – genocidne tvorevine, tamošnje vlasti inače genocidni okot je na velika zvona uz glavne trubače iz agresorske Srbije na čelu sa podvojvodom Vučićem, vojvodom Nikolićem, Bećkovićem i vrhom SPC obilježio fašizam na djelu, odnosno genocid nad Bošnjacima. Baš kako i priliči sljedbenicima zlikovaca Draže Mihajlovića, Slobodana Miloševića, Ratka Mladića, Radovana Karadžića.
NEDORASLOST SUDIJA MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE: Da nije sve loše nego da može biti i gore posvjedočio nam je Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu koji je donio oslobađajuću presudu zločincu Vojislavu Šešelju i time pokazao nedoraslost vrijednosti pravde i istine zbog koje i jeste osnovan. Toliko puta smo se uvjerili da sve ne služi svrsi kojoj bi trebalo. Zatim je taj isti sud donio presudu od 40 godina zatvora za Radovana Karadžića, proglasivši ga krivim po 10 od 11 tačaka optužnice, između njih i za genocid u Srebrenici. Međutim, namjerno je oslobođen po tački optužnice za genocid u sedam gradova BiH, Prijedor, Ključ, Sanski most, Bratunac, Vlasenica, Zvornik i Foča, što je udar na žrtve genocida, ali isto tako nikako nije pobjeda laži nad istinom. Masovne grobnice kojih samo u Bosanskoj Krajini, a najviše na području grada Prijedora ima preko hiljadu, desetine hiljada ubijenih Bošnjaka svjedoče i svjedočit će da je genocid izvršen, a genocid je bio cilj agresije Srbije i Crne Gore na Bosu i Hercegovinu.
FERHAD PAŠINA DŽAMIJA: Otvaranje Ferhat-pašine džamije u Banjaluci, koju su srpsko-crnogorski ratnici i četnike formacije srušili 7. maja 1993. godine, s ciljem da zatru trag postojanja jednog naroda, njegove kulture, vjere i tradicije, prošlo je u znaku „mir, mir, niko nije kriv“, niko nije smogao snage da zločince nazove njihovim imenom, da se porukom istine o urbicidu budućim generacijama ostavi jaka pouka da je nemoguće ubiti jedan narod, kulturu i vjeru. Nasilnici i zulumćari moraju biti poraženi. Izuzev govora Ahmeta Davutoglua, premijera Turske, koji je izazvao reakcije srpske strane, jer su se osjetili uvrijeđeni i iznenađeni, sve ostalo je bilo, NE TALASAJ.
GODIŠNJICA GENOCIDA U SREBRENICI: Obilježavanje 21. godišnjice genocida u Srebrenici je prošlo u znaku politikantstva, posebno od strane premijera Srbije Aleksandra Vučića, koji je ponovo pokušao da svojim (ne)dolaskom skrene pažnju svjetske javnosti sa suštine, a to je genocid, na sebe i svoj bolesni ego. Međutim ovog mu puta i nije pošlo za rukom, morao je ostati u Beogradu i režirati neku novu predstavu u kojoj je on i glavna i sporedna uloga. Vučko se nije uspio preobući u janje, džaba mu što je blejao, svijet je čuo zavijanje vuka.
OD ZLA OCA I GORE MATERE: Koliko je Vučić u Beogradu zavijao, toliko je Dodik u Banja Luci pjevao; pjevao je Mile iz sveg glasa, da pjesmom utiša revolt naroda svjestan da je genocidna tvorevina pred finansijskim kolapsom. Tako se u Banjaluci u jednom danu održaše dva mitinga, oba s četičkom ikonografijom i potomcima zločinaca kao glavnim adutima; dok je kod Dodika plesao sin zločinca Ratka Mladića, kod Ivanića je cupkala kćerka Radovana Karadžića, od zla oca i gore matere. Da je za uho bolje slušat svraku, nego Dodika pokazali su mnogi, začepljajući uši, samo je izgleda Bakir Izetbegović imun na njegovo kreštanje, pa mu je pritekao u pomoć i u „dirljivom“ susretu u nekoj kafani blizu Sarajeva Dodiku dao finansijsku infuziju i tako političkog mrtvaca pretvorio u politički faktor, koji će i u narednim godinama da nam vrijeđa inteligenciju svojim naconalističkim, fašističkim i separatističkim izjavama i stremljenjima. Bravo, Bakire, prijatelj si, nema šta.
KOD „KIBETA“ NOVA LJUBAV FAHRE I BAKIRA: Što se pak bošnjačke pozicije i opozicije tiče, tu je došlo do pomirenja desetljeća, tako što su se po starom dobrom i oprobanom običaju naših političara u restoranu kod „Kibeta“ sastali Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić, te popili šerbe prijateljstva i odanosti. Tako su Bošnjaci doživjeli „katarzu“ dvojice ljutih političkih rivala, koji odjednom za „ljubav“ naroda i države zakopaše ratne sjekire i zaboraviše sve uvrede, odnosno uvrede su bile jednostrane, pa je Bakir I. bio taj koji je trebao da fasuje amneziju i da zaboravi sve ono što je Faraon pisao o njegovim roditeljima i njemu samom.
I odmah po tom sastanku pomirenja, Avaz je promijenio kurs pisanja, Bakir je došao na naslovnice sada u pozitivnom smislu, tapšalo mu se i podilazilo, što bi rekli licemjerju nigdje kraja nema.
Onda je uslijedilo i hapšenje Radončića… To je sasvim neka druga priča…
SPAS GOTOVOG PORAZA: U 2016. godni održani su i lokalni izbori, pa je tako prvih 10 mjeseci proteklo u kampanji, koja je dovedena do usijanja; opet je Dodik imao dirigentsku palicu, da bi se spasio od gotovog poraza koji mu je na uho pjevao, a poznavajući mentalni sklop naroda kome pripada i ovog puta je posegnuo za šovinizmom, odnosno najavio je i održao referendum o tzv. Danu RS, protivno odluci Ustavnog suda BiH i time si objezbijedio pobjedu, a opoziciju je tako vješto izmanipulisao da su od gotovine napravili veresiju i dao im do znanja da je on još u igri. To što je održani referendum direktni udar na odluke Ustavnog suda BiHkao najviše pravosudne instance u BiH, to što se oglušio o prijetnje Međunarodne zajednice, OHR-a, Američke ambasade, bez odgovornosti je samo dokaz u kakvom nepravednom društvu živimo i koliko je stabilna država BiH, kad svaki kabadahija i vašarski medvjed može da joj udari na Ustav i ostane nekažnjen.
NEGATOR GENOCIDA I RATNI ZLOČINAC POBJEDNICI IZBORA: Lokalni izbori su iskušenje samo po sebi, tu je pak bilo svega, posebno u biračkom tijelu Bošnjaka, gdje su nezavisni kandidati za načelnike pobijedili i time pokazali da kad se neće kako treba, može se i drugačije. Sve bi ovo bilo na rubu interesovanja da u Srebrenici za načelnika nije pobijedio Mladen Grujičić, negator genocida i vjerni štovalac Karadžića i Mladića, te kolekcionar četničke ikonografije, i u Velikoj Kladuši Fikred Abdić, osuđeni ratni zločinac. Bošnjaci su sami sebi pljunuli u obraz, politika i oni koji je implementiraju su dokazali da nisu dorasli vaktu u kojem živimo i iskušenjima pred koja smo stavljeni. Niko u Bošnjaka nije smogao moralnog dostojanstva da preuzme odgovornost za ovako uprljanu čast i dostojanstvo žrtava. Stolica je bitnija od časti, čuvaj onu na kojoj sjediš po cijenu propasti svega, parola je naše političke elite.
BAKIRE, KO JE GRANATIRAO I ZAPALIO VIJEĆNICU: Da nam je do časti najmanje stalo, do istine haman pa nikako je dovođenje u pitanje spomen poloče u gradskoj Vijećnici Sarajevo, na kojoj piše svjedočanstvo o rušitelju odnosno urbicidu i articidu, naime agresoru smeta istina, pa bi da je ukloni lažima, a na ploči piše „Na ovom mjestu su srpski zločinci…“, nije čudno što agresor želi prekriti trag svog zvjerstva, nego što mu u tome pomažemo mi, odnosno Bakir I., koji se zalaže za uklanjanje ploče. I Vučić i Bakir bi trebali znati da svi Srbi nisu četnici, ali su svi četnici Srbi, uoči razliku…
KOLINDINO I DRAGANOVO DRMANJE: Da nam ne bude dosadno pobrinula se i Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske, koja nije mogla odoljeti ideji tuđmanizma koju slijepo slijedi, te se okomila na BiH i Bošnjake, nazivajući nas prijetnjom po sigurnost Hrvatske, te redikalima, do kraja neemancipovanim itd… Svašta je Kolinda mahalala po svijetu o nama, valjda žaba zaboravila iz koje je bare iskočila. Umjesto da se pokrije po ušima i crveni do neba svjesna kakvu prošlost baštini, ona se zaigrala odnosno zapričala pa valja gluposti… I ona je samo dokazala da mahaluša ostaje mahaluša, ma na kakav tron da je staviš. Ništa manje dosadan, u stilu komarca, pokazao se i Dragan Čović i Božo Ljubić, sa svojim mitovima o ugroženosti i minorizaciji Hrvata u BiH. Koliko im je priča ubjedljiva pokazuju na primjeru Mostara i Stoca, doista su i bajke za njih postale naučno štivo. Dragan Čović je pored mitomanije, pokazao koliko je neiskren i licemjeran, te koliko je HDZ BiH karcinogeno tkivo ovog društva i ove države; stalnim sastancima sa Dodikom dao je jasnu sliku da želi podjelu BiH, treći entitet… Glad Čovića je neutoljiva… Dokle god mu se daje on će halapljivo gutati, a bošnjačka strana se po ovom pitanju pokazala jako izdašna…
SVIJET JE OPET PAO NA ISPITU: Čovječanstvo je u 2016. godini pokazalo da je s izraženim pomankanjem sistema vrijednosti, humanizma i čovječnosti. Najbolji pokazatelj toga je emigrantska kriza i stotine mrtvih…
Svijet je pao na ispitu, Sirija, Irak, Jemen, Libija, Mijanmar su dokazi jasni, koliko smo daleko od Božje riječi koja nas upućuje da je život čovjeka svetinja koja se brani, a ne uništava.
Promijenimo sebe, da bi promijenili svijet; oslobodimo se okova, kukavičluka, postanimo hrabri ljudi koji kad progovore, riječ im bude teška kao istina i kazna za čovjeka.
Stanje pojedninca, zajednice, nacije, ummeta i čovječanstva se neće promijeniti dok se sami ne promijenimo. Halep je težak teret na savjesti svih nas…
Autor: Elmedina Muftić
