Već su se u sekciji „komentari“ rojila nova upozorenja na opasnosti koje čestito hrišćansko čeljade vrebaju od muslimana, kada su portali objavili da se čovjek koji je bacio bombu na američku ambasadu u Podgorici, a potom drugom ubio sebe zvao – Dalibor Jauković.
On, Dalibor Jauković, nije bio pripadnik vehabijskog pokreta. Nije se vratio sa ratišta u Siriji. Nije bio u dodiru sa niti jednom skrivenom džihadističkom ćelijom. Na Facebooku nije mahao zastavom ISIL-a. Nije posjećivao ISIL-friendly sajtove.
Dalibor Jauković protiv Amerikanaca nije ratovao na Bliskom Istoku, nego u Crnoj Gori, godine 1999. Za taj vojni angažman ga je odlikovao Slobodan Milošević. Posjećivao je Facebook stranicu „Rusofili“. Tu je 15. februara, praktično nedjelju dana prije nego će baciti bombu na američku ambasadu, napisao kako je „sramota Crne Gore da su nam bliži fašisti nego Rusi“.
„Ne u NATO kukala nam majka“, povikao je Jauković na internetu u maju 2017, nakon što je Crna Gora postala članica NATO-a.
Jauković je na Facebooku opisao svoj angažman u protestima koje je ispred crnogorske Skupštine organizovao Demokratski front, čijim liderima se danas u Podgorici sudi za pokušaj državnog udara. Nakon što je policija razbila te nasilne proteste, Jauković je napisao:
“Mi ćemo komandovati”
„Mi ćemo komandovati. Mi smo iskusni, a ne kao ovi iz DF-a. Treba te narodne mase dobro kanalisati – u naše ovaj put, a ne da ih presiječu po obodu grada. Kako će kad komandanti ne žive u Podgorici ni 10 godina. Ne znaju amateri“.
„Mi“ o kojima je Jauković pisao su veterani Miloševićevih ratova, u kojima su stotine hiljada ljudi ubijeni i raseljeni. Protesti kojima su „oni“ trebali komandovati su, inače, od organizatora, Demokratskog fronta i dijela crnogorskih medija i intelektualaca koji su u njima i učestvovali, opisani kao „mirni i građanski“.
Jauković je bio političan čovjek i sa ovog svijeta je otišao u političkom činu koji je, na tragičan način, sažeo ideologiju koju je slijedio, a koja, već više od četvrt vijeka, i ne proizvodi ništa osim tragedije.
Iz policije je kasnije u medije procurilo da detaljnom pretragom terena nisu nađeni zatvarači ručnih bombi, što, čitali smo, „istražitelje navodi na zaključak da je Jauković u džepovima jakne rukama držao bombe spremne za aktiviranje“. Prva od tih bombi poslala je Jaukovićevu političku poruku. Druga je bila svojevrsni potpis na tu poruku – još jedan uzalud izgubljeni život, još jedna porodica zavijena u crno.
Bilo je zanimljivo pratiti kako su crnogorski mediji i političke partije reagovali na neočekivanu vijest o identitetu bombaša.
Beogradske su novine, koje dakako nisu crnogorske, ali se prodaju u Crnoj Gori, pohitale da objasne kako je Jauković to učinio zbog teškog života i predstave ga kao žrtvu tranzicije. Njegovi saborci i drugovi, čitali smo, istakli su da je riječ o dobrom čovjeku koji više nije mogao podnijeti nepravdu. Kada je ostao bez posla, bila je to, što se kaže, kap koja je prelila čašu.
Ćutanje Demokratskog fronta
Na podgoričkim portalima čitali smo kako je Jauković imao problema sa ovisnošću o psihoaktivnim supstancama. Imao je, pisali su, i psihičkih problema. Pisali su kako se u istragu crnogorske policije uključio i FBI. Kako je pronađeno Jaukovićevo oproštajno pismo, u kojem porodicu moli za oproštaj zbog onoga što će učiniti.
Većina crnogorskih partija rutinski je osudila teroristički čin. Neki su tražili sveobuhvatnu istragu. Neki su izrazili i gnušanje. Upadljivo, u njima nije bilo riječi o ideologiji napadača. Građanski pokret URA je čak u saopštenju za napad okrivio društveno-politički ambijent koji je stvorio Đukanovićev DPS, ali nije pomenuo velikosrpski nacionalizam. Nije, jer je to ideologija njihovih političkih partnera iz Demokratskog fronta, sa kojima, upravo ovih dana, pokušavaju pronaći zajedničkog predsjedničkog kandidata. Kako izgleda proces potrage za budućim predsjednikom opisao je jedan od lidera Fronta, Milan Knežević, koji je istakao da sa kolegama iz takozvane građanske opozicije „imamo džentlmenski dogovor da niko nikoga na opozicionoj sceni ne pokušava ideološki prevaspitavati“.
Ako nešto nehotice nisam previdio, o napadu na američku ambasadu nije se oglasio Demokratski front, čiji je Jauković bio saborac.
Kome koristi radikalna ideologija
Centar za demokratsku tranziciju je upozorio „da značajan broj aktera u Crnoj Gori posljednje tri godine ignoriše vidljivu radikalizaciju društva i aktivno joj se ne suprotstavlja“.
“Napad na Ambasadu SAD je ozbiljno upozorenje da u Crnoj Gori postoje radikalni ekstremisti i da se protiv te pojave cjelokupno društvo mora boriti”, kaže se u saopštenju CDT-a.
“Ukoliko država Crna Gora ne preduzme odlučnu akciju, postoji ozbiljna opasnost da radikalne ideologije ugroze građansko društvo i sekularnu državu, a društvo vrate u mrak devedesetih”, navodi se u saopštenju CDT-a.
Ako je neko zaboravio, „radikalna ideologija“ koja je u Crnoj Gori proizvela „mrak devedesetih“ je velikosrpski nacionalizam. Borba protiv te ideologije, koja bi po CDT-u trebala biti obaveza čitavog društva, ne ide baš najbolje. Sa jedne strane, „građanska opozicija“ je, kako je to formulisao Knežević, džentlmenski odustala od prevaspitavanja te ideologije, a vladajuća je koalicija predvođena DPS-om koristi kao posljednji štit svoje naopake vladavine.
Tigar od papira
Velikosrpski nacionalizam je u Crnoj Gori živ i zdrav: a biće još življi i zdraviji. Odgovornost za to imaju i „građanska opozicija“ i „građanska vlast“. Prvi, zato što su u ime rušenja DPS-ove vladavine pristali na pakt sa velikosrpskim naconalizmom, drugi zato što mandat koji su od građana više puta dobili za borbu protiv tog nacionalizma i demokratizaciju te evropeizaciju Crne Gore koriste za održanje monopolske vladavine i bezbrojnih koruptivnih praksi. DPS je na vlast došao na talasu velikosrpskog nacionalizma, a na vlasti se od 1997. do danas održava tako što predvodi, očito neefikansu borbu protiv tog nacionalizma. Građanska opozicija ima ideju da na vlast dođe kroz pakt sa tim nacionalizmom – kasnije će nas, dopustite da pogađam, braniti od njega, zatreba li.
Tango sa nacionalizmom koji je zapalio Jugoslaviju, državu mnogo ozbiljniju od današnje Crne Gore, ideja da se taj nacionalizam koristi kao sredstvo preuzimanja vlasti i vladanja, na koncu će skupo koštati crnogorsko društvo.
Velikosrpski nacionalizam nije tigar od papira sa kojim se mogu igrati igre sjena. Crna Gora jeste država od papira.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
