Psihijatrijske ustanove pune su očajnika i bezumnika koji, najavljujući Sudnji dan, tvrde da su baš oni mesije novoga doba. Dakle, nemojmo se zavaravati da su bolesti 21. stoljeća postale ptičja gripa ili virus svinjske gripe jer davno smo mogli primijetiti mnoštvo napisa u medijima koji upućuju na suicid, šizofreniju, razne duševne poremećaje, pa svakog narednog trenutka čujemo da je neki mladić ubio cijeli razred jer je danonoćno igrao video igricu, da je netko pobio čitavu svoju obitelj jer ih nije mogao uzdržavati… Nesumnjivo su epidemije novoga doba već davno ušle u naše domove.
Osobno sam, u svojim nekadašnjim lutanjima po zagrebačkim ulicama, upoznao osmoricu samoproglašenih Isusa (u Sarajevu sretoh dva Mehdija, a na putu iz Novog Pazara u Beograd jednog Hristosa). Iskusan sam čovjek, nema šta. Sasvim pristojni i zanimljivi ljudi, rekli bismo na prvi pogled, međutim, ubrzo bi počeli mijenjati fizionomiju i crvenih očiju obznanili nešto poput – „Ja sam Isus Krist, gospodin tvoj, u crkvi je propast, svećenici su korumpirani i plaća ih američka tajna služba. Atomika stvaranja nalazi se u nedoraslom klipu kukuruza.“ Pričali bi slične gluposti koje izazivaju podsmijeh prisutnih te mogu ličiti na kakvu dramsku predstavu. Vežu nas isto nadahnuće, proizvodi i paranoje proganjanja pa će neki reći da ih prate strane i domaće obavještajne službe, da ih špijunira ogledalo u kupaonici, stolna lampa, dječja lutka, radio u automobilu, zatim motika u zajedničkom vrtu i neizbježna punica… Međutim, u stvarnosti proganjaju nas uglavnom muhe, komarci te neumorni poreznici i bankovni činovnici.
Postoji jedna druga bolest koja razvija kudikamo ozbiljnije duševne poremećaje. Što nas to čini uistinu slabima? Tko nam je uistinu utjerao strah u kosti, učinio nas nesigurnim i bacio na nas uroke?
Stvari mogu bez nas, ali mi bez stvari više ne možemo
To su: DVD uređaji, kućna kina, automobili na leasing ili žene na leasing, francuski kreveti bez bračnih francuskih poljubaca, zlatni satovi, zlatni okviri na porodičnim slikama koje kao ikone vise na zidu, frižideri i tepisi, porodični grbovi i prezimena, nož za dušmanina, kremice i losioni, nacionalne zastave, viagra, garažna vrata na daljinski, ograde oko kuće od lažnog mramora, vrtni patuljci, plastični puzavci na balkonima, mobiteli, kompjuteri, mikrovalne, vitrine pune porculanskih suvenira, kristalne čaše s etiketom iz kojih nitko nikad nije popio ni guc, umjetni nokti, lažne ženske dojke radojke, silikonske usne… Popis je beskrajan jer u svijetu materijalnih želja potrebama i silikonima nema kraja. Stvari mogu bez nas, ali mi bez stvari više ne možemo. Ah, nismo li zabrinuti: da li je naš novi frižider još uvijek tako hladan prema nama? Gazi li nas novi tepih? Jesu li nas objesile nove zavjese? Da li nas je nabavio novi mobitel?
U nekadašnjim rudarskim naseljima ljudi po 15 godina nisu izlazili iz industrijskog kruga, a na raspolaganju su imali kafanu, bordel, trgovinu i, naravno, rudarsko okno u koje su spuštani na dvanaestosatno crnčenje. I sve je to bilo vlasništvo jednog čovjeka ili jedne obitelji. Nešto kao dobrovoljni koncentracijski logor. Koja je razlika u usporedbi sa današnjim vremenom. Princip je isti, sve ostalo su nijanse. Šoping centri, čiji vlasnici su korporacijske obitelji, počeli su ličiti na dnevne boravke i dječje sobe. Nude nam maksimalnu udobnost, sve da bi nas što duže zadržali.
Nismo li primijetili da ih sve češće grade po kružnom principu. Zar ne vidimo da se očekuju zamorci, da se ovdje radi o igri slijepoga miša koji se neprekidno vrti u krug. Možda isti netko, za kojega radimo i koji nas plaća, taj isti netko nam i prodaje kruh, mlijeko, sapun, deterdžent, odjeću, televizore, nudeći nam beskrajne nizove spektakularne zabave, samo da bi nas hipnotizirao i pretvorio u neumorne potrošače. Nije ni čudo da ovaj začarani krug proizvodi razne paranoje i frustracije.
Ne kaže se više „idemo u šetnju“ ili „idemo na izlet“. Kaže se „idemo u Konzum, ma ne, hajmo u Mercator tamo je rasprodaja, ne, čekaj, u Plodinama je popust a imaju i predstavu za djecu“. Jesmo li u trgovačkim centrima primijetili one građevine sa toboganima, užadima i mrežama po kojima se veru mališani dok mi kupujemo namirnice. Podsjeća li nas to na nešto – jesmo li ikada bili u zoološkom vrtu u odjeljku za čimpanze?
Centralno obredoslovlje za sve bosanske političare održat će se u OHR-u. Planira se da će visoki predstavnik, poznat kao. vs. Valentin, na vrhuncu svečanosti bosanskim političarima podijeliti hostije u obliku srca. Ne brinite, ljubav će na koncu pobijediti.
Menadžeri duha
U naše doba kao da svi žele nešto značiti, biti dugonoge manekenke, političari, nogometaši lovaši, televizijski voditelji, zvijezde sapunica i modni stilisti sa zviždaljkom u stražnjici koja sudi zaleđe. Nitko više ne vjeruje u rad, dobro staro frkanje rukava da bi se zaslužila pristojna egzistencija. Kada se te iluzije ne obistine utočište tražimo u bolesnoj mašti pa se javljaju razni umišljeni poslanici u našim glavama koji nam zagorčavaju život. U biti, ne priznajući Višu moralnu instancu umišljamo da smo bogovi.
No, nije ni to najgore. I od vezanosti za materijalno se može liječiti jednom dobrom kurom recesijske dijete. Još je gora nova „elita“ menadžera, tzv. leadera tvrtki, korporacija, političkih stranaka, PR i marketinških agencija. Koliko ih samo ima, avaj, posvuda su – oni i njihovi milijunski ugovori, premije, nagrade, bonusi i diplome koje, bez sumnje, proizvodi „sveprisutna“ politika. Čuli smo o njima na vijestima i u novinama, o njima i pronevjerama, ali to su samo dijelovi sante leda koja se ne topi lako.
Oni uhvaćeni na djelu samo su sjena pravih lopina i muljatora. Njihova pohlepa ne leži u prikupljanju stvari, novca na štednim knjižicama ili tajnim računima. Ona je puno opasnija nego što to uopće možemo zamisliti. Njihovi domovi uređeni su decentno, minimalistički, svakako pomodno, ali s klasičnom notom i obaveznim potpisom nekog dizajnera. Neće se oni okruživati s previše stvari jer one mogu zračiti toplinom. Neće se oni javno proglasiti prorocima jer znaju da će biti ismijani. Oni ljude nazivaju ljudskim resursima, a zbližavaju se na skupovima koji se zovu team buildinzi.
Jogunastog konja Arapi zovu šejtanom i ne daju takvo ime tovarnom konju koji mirno pase na livadi. Takve jogunaste ždrijepce naći ćete prvo u politici, zatim po velikim državnim ili stranim korporacijama, po bezbrojnim tvrtkama sa stranom licencom koje su, kao gliste nakon kiše, izmilile po čitavom Balkanu, naći ćete ih u kulturi, jer ono što se ne može prodati nije ni vrijedno spomena, u sportu, industriji duhana, alkohola… Tovarne konje, radnike, naći ćete na blagajnama Getroa, Metroa, Konzuma, Keruma, Mercatora, Bille, Bauhausa, Lidla, propalim brodogradilištima, željezarama i tvornicama tekstila, gledat ćete njihova umorna lica po tramvajima i autobusima dok žure na posao. Čak ni vlastite geste više nisu u njihovom posjedu, nego nekoga drugog koji ih uspješno marketinški predstavlja. U Sovjetskom Savezu nekada su javni moral kreirali tzv. inženjeri duha, danas ga kreiraju menadžeri duha.
Naša evolucija time postaju razni transvestiti, menadžeri i političari, lažne mesije, šizofreničari i šizike, opsjenari, manekenke i neumorni tragači za slavom koji nastupaju u reality spektaklima na televiziji. Ali, beznadan i malodušan čovjek ne može biti ničiji heroj. Da su na svijetu samo takvi stanovnici, život bi se zaustavio. Srećom, nisu.
Zlu ne trebalo
Jednom zgodom, dok sam sa suprugom kupovao namirnice u nekom od trgovačkih centara, rezignirano se sjetih scene iz filma Aleksandra Petrovića, u kojoj romski glazbenici hrapavim glasom pjevaju: „Biće skoro propast sveta, nek propadne nije šteta…“
Gledajući uokolo sav taj svijet koji fanatično juri po trgovini, tužno pomislih: baš je tako, i nije neka šteta! No, u jednom blistavom prosvjetljujućem trenutku, a oni se dogode i u šoping centrima, naum mi pade izreka velikog čovjeka koji je čovječanstvu poslan kao Milost svih Svijetova: „Ako nastupi Sudnji dan, a neko od vas bude u ruci imao sadnicu i bude u stanju posaditi je prije nego što on nastupi, neka je posadi!“
Na čuđenje svoje žene istrčah iz reda pred blagajnom i vratih se sa sadnicom drva jabuke. „A, šta će ti to, ionako smo previše potrošili, puna ti je bašča posađenih jabuka?“, brižno me upita supruga. „Zlu ne trebalo, zlu ne trebalo!“, odgovorih.
Taj dan smo u bašči sadili jabuku, kao što su je kiselih i umornih lica prije nas sadili stanovnici mračnog Srednjeg vijeka, očekujući propast svijeta – da bi netko u nadolazećoj renesansi sa nje brao slatke plodove.
