Bill Gates je objavio da njegova djeca neće naslijediti gotovo ništa. Kako ta poruka zvuči na Balkanu?
‘Moja djeca su ponosna na činjenicu da od našeg bogatstva neće naslijediti gotovo ništa.’ Rekao je to čovjek čija imovina se procjenjuje na 74 milijarde dolara. Dakle, dvadesetogodišnja Jennifer Gates, sedamnaestogodišnji Rory Gates i Phoebe Gates, koja ima samo 14 godina, neće ni primirisati milijardama koje je njihov otac stekao kao osnivač i vlasnik jedne od najvećih i najznačajnijih svjetskih korporacija, Microsofta. Sav kapital koji je stekao bit će doniran njegovoj humanitarnoj organizaciji, čiji je cilj iskorjenjivanje siromaštva i bolesti.
“Moja djeca će steći obrazovanje i moraće sami sebi izgraditi karijere i životni put. Toliko novca bi im uništilo živote.” Tako glasi roditeljski poučak Billa Gatesa.
Billova filantropija se u vrijednosnom sistemu naših moralno temeljito razorenih društava sasvim sigurno graniči s pomračenjem uma. Oslušnimo malo kako to Billove odgojne lekcije zvuče na jezicima naših naroda i narodnosti.
“Uči kćeri/sine, pa upiši fakultet koji ti se sviđa, završit ćeš ga ako budeš vrijedan i uporan i za koju godinu dobiti diplomu, koja će ti obezbijediti uspjeh i novac za ugodan život.”
Šta je nenormalno u primjeni Billovog poučka na balkanskim prostorima? Pa… otprilike sve.
Naša i njihova djeca
Naša djeca, uglavnom, već u osnovnoj školi uče radi ocjena, a ne radi onoga što treba da nauče. Naša djeca već u osnovnoj školi znaju da im za upis u odabranu srednju školu treba štela/veza. I to čak i s dobrim ocjenama. Naša djeca već u srednjoj školi se pripremaju za izbor da im roditelji plate malo više da brzinski, za nekoliko mjeseci, dobiju bezvrijednu diplomu, ili da im roditelji plate malo manje pa da tu istu bezvrijednu diplomu dobiju nakon nekoliko godina. Naša djeca već u srednjoj školi žele diplomu, a ne znanje. Naša djeca su ponosna kada prevare sve nastavnike od osnovne škole do fakulteta i sa što manje učenja dođu do diplome. Ali, ne i do obrazovanja.
A kad konačno dobiju tu bezvrijednu diplomu u ruke, i dalje živeći od roditeljske crkavice, u građenje karijere kreću u startu hendikepirani spoznajom da će posao dobiti jedino ako postanu sastavni dio dobro uhodanog mehanizma korupcije. Dakle, da plate da bi radili, a ne da rade da bi ih se platilo. Mogu i da ne pristanu na ovu igru za dobijanje posla u javnoj administraciji. Ali, onda ostaju dio priče o milionima nezaposlenih. Ili postaju robovi divljekapitalističkog gazde, koji male plate i bjesomučno izrabljivanje zamotava u oblandu privatnog poduzetništva i korporativne politike vjernosti njegovoj visosti Dobiti vlasnika kapitala. Tako naša djeca kreću na životni put.
A njihova djeca? E, njihovoj djeci nikad nisu ni trebale diplome. Njihova djeca su dobivala na pladnju ono s čim bi se poželjela poigrati. Neko njihovo dijete bi dobilo banku. Tako uzme dijete banku, poigra se koju godinu s njom, banka propadne, a tata ili mama s guvernerom srede otpis dugova i dijete dobije drugu igračku, ili, u najgorem slučaju, postane savjetnik ministra. Drugo njihovo dijete bi dobilo carinsku upravu da se malo poigra šverca visokotarifnom robom. Pa ako se ne preigra i ne ostavi krvavi trag iza sebe, možda i ne budu tata/mama morali intervenirati kod glavnog tužioca da ga se izostavi iz istrage. Treće njihovo dijete bi dobilo, recimo, kredit razvojne banke od tri miliona nečega potpisan lično od tate. Onu njihovu djecu koja bi postajali direktori u javnim preduzećima ili visokorangirani službenici ambasada nećemo ni spominjati.
Na pošten i dostojanstven način
Ali, onu njihovu djecu, koju su voljeli najviše na naš zapadnobalkanski, izvitopereni način, e ta djeca su na životni put kretala kao predsjednici. Kao što ratni profiter/kontroverzni biznismen nagradi kćerku, sina ili ljubavnicu s bolidom od dvije-tri stotine hiljada nečega, tako su oni dobivali na poklon stranke na vlasti, a neki od njih čak i države na korištenje i upravljanje. I ni krivi ni dužni – a samo zbog toga što im tate/mame u toku plodonosnih političkih karijera nisu imale vremena da se bave odgojnim poučkom Billa Gatesa – začas bi se našli pred iskušenjem da im veliki novac, “ljepljiv od znoja i masan od krvi”, uništi život.
Jer, Microsoft je Microsoft, ali država je država. Pa makar bila i ova naša mala, balkanska, blijeda kopija države, s malim budžetom, ali i velikim mogućnostima za zaduženje kod Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke i još većim mogućnostima prodaje elektroprivreda, telekoma, šuma, voda i ostalog što mu je vrijedni roditelj ostavio u amanet.
Sve ovo s njima je manje više poznato. Zato pustimo mi njih i njihovu djecu (istražnim organima) i vratimo se našoj.
I pokušajmo našoj djeci objasniti poučak Billa Gatesa. Pokušajmo im pokazati put ka dobrom obrazovanju i ubijediti ih da upravo oni mogu promijeniti ove naše banana državice toliko da postane norma(lno) da se karijera gradi i na životni put kreće na pošten i dostojanstven način. Bez štela/veza, roditeljskih poklona ili nasljedstva.
