Prema dostupnim informacijama iz diplomatskih krugova, saznajemo da je u toku koordinirana srpsko-hrvatska diplomatska akcija. Pred očima Evrope Bošnjaci se pokušavaju oslikati radikalima, a bošnjačka politika prikazati kao izgledna islamska prijetnja. Pritom se tvrdi da su se protiv te prijetnje i borili devedesetih i time spasili Evropu. Vrlo prozirno, ali Evropljane isprepadane terorizmom takve podmukle poruke udaraju baš tamo gdje treba – na emocije.
Nije bez osnova ni u historijskom smislu, jer “predziđe kršćanstva” i odbrana Evrope od “strašnih Turaka i muhamedanaca” jesu sintagme kojima su Hrvati gradili svoj nacionalni mit. A budnice i mitovi drže narode na okupu. Uvijek se, naime, mora pojaviti neke epike da bi naciju držali na gotovs. U isto vrijeme bošnjački političari čine velike diplomatske napore i troše veliku energiju da srpsko-hrvatsku propagandu suspendiraju.
Detalje o tome nećete čitati u medijima jer SDA-ovci imaju jedan specifičan nepopulistički pristup politici. I ne bi trebalo da čitamo jer se to ne radi zbog glasova nego radi samog opstanka Bošnjaka i muslimana na ovim prostorima, u smislu opravdane borbe da im niko ne nameće tutorstvo nego da zadrže pravo na vlastitu demokratsku volju.
S jedne strane, takav je pristup pozitivan, a s druge bismo mogli reći da su SDA-ovci odveć sramežljivi i oprezni u komunikaciji s medijima preko kojih se dopire do naroda, za razliku od jednog Radončića, koji, čim ujutro otvori oči, to Avaz zabilježi kao otvaranje novih ekonomskih potencijala u BiH. Radončić je po zanimanju nastavnik likovnog vaspitanja i nikada neće biti epičar jer je po svom unutarnjem konstruktu Kim Jong-li jedan fini primjerak diktatora lišen bilo kakvih emocija prema vlastitom narodu. Uostalom, epski nastrojeni ljudi mnogo plaču, a Radončić ima vidljive i goleme kesice ispod očiju od neisplakanih suza.
No, predsjednik Bakir Izetbegović i premijer Denis Zvizdić arhitekti su po zanimanju, ali su upoznati i s bošnjačkom usmenom epikom, što vidimo kao pozitivnu karakteristiku kod političara koji pripadaju narodnjačkim i nacionalnim strankama. Premijer Fadil Novalić poduzetnik je i zanimaju ga brojke, što se u jednoj zemlji poput BiH pokazalo vrlo pozitivno, barem kada govorimo o zapošljavanju. Novalić nam je nedavno saopćio da je u SDA mandatu broj novozaposlenih prešao 50 hiljada. Ni o ovome niste mogli opširno čitati u medijima koji su navukli tamne naočale i guslare o nadolazećem Sudnjem danu. Navodno, jedino što može BiH spasiti od Sudnjeg dana jeste da ljevica i Radončić (koji je u vlasti) dođu na vlast.
Vremena su bremenita i narod u predizborno vrijeme očekuje odlučnog političara koji “može i hoće lupati šakom od sto”. Smatra se da takav mora izaći iz naroda i biti dio naroda. Primjerice, jedna od glavnih prednosti Željka Komšića bio je dojam da je “čovjek iz naroda”. Međutim, to je samo dojam i ništa više, jer Komšić, osim u kafanu, u narod ne zalazi. Zato takav političar, koji iza sebe nema ama nikakvih opipljivih rezultata, a bio je na najvišim državnim funkcijama, daje jake medijske izjave koje ljudima izgledaju kao odlučno “lupanje šakom od sto”. Ustvari, to je izraz nemoći i strategija prikrivanja da se ništa ne radi osim ispraznog lupetanja.
Ko uopće može lupati šakom od sto od bošnjačkih i probosanskih političara? Na državnom nivou mora se koalirati s onim strankama koje su izabrali Hrvati i Srbi, takva je politička konstrukcija u državi i alternative nema. Osim ako bi SDP osvojio vlast u RS-u, što je nemoguće jer ljevica okuplja jedino bošnjačke glasače, uz par izletnika iz reda Hrvata i Srba. Na federalnom nivou mora se ići u koaliciju sa strankom koju biraju Hrvati, a uz sve to postoje vrlo ozbiljna međubošnjačka politička trvenja koja slabe poziciju Bošnjaka prema drugim dvama narodima.
Na pomenutim nivoima, ako se lupa šakom od sto, događa se jedino to da sto puca, a svaki je daljnji dogovor i napredak nemoguć. Stoga, ko god misli da bi na ovim nivoima vlasti trebalo lupati šakom od sto, u krivu je, a mišljenje je stvorio ili iz nedovoljnog znanja i razumijevanja složenosti političke situacije ili je instrumentaliziran pa ne želi dobro BiH. Uz sve to, jedino što je ljevica na svojim kongresima uspjela izgovoriti u prilog proklamiranom ujedinjenju jeste da ne žele s etnonacionalistima. Zatim će reći da je to SDA, a oko HDZ-a, SDS-a i SNSD-a vidljivo oklijevaju s prozivkama. Zašto, jer znaju da s njima moraju koalirati na državnom i federalnom nivou ako žele doći na vlast u slučaju da pobjede na izborima. Krajnje licemjerno od ljevice, ali licemjerje jeste njihova vodilja.
Jedino ko realno može lupati šakom od sto jesu pojedini općinski načelnici i pokoji kantonalni premijer. No, takvi se počesto od mnogo lupanja pretvore u lokalne moćnike i šerife koji umišljaju da su paše i sultani. Potom nastaje vašar taštine u kojem počesto osnivaju vlastite stranke i nezavisne liste. Međutim, paše i sultani figuriraju u svojim općinama, a na višim nivoima ne samo da su štetni jer nisu dorasli funkcionalnosti državne i federalne vlasti nego nemaju nikakve šanse – neprepoznatljivi su u ukupnom biračkom tijelu.
Odnosno, magična je brojka tri, a nužni su kompromisi i mudrost kojom se procesi koliko-toliko mogu zadržati na tračnicama. Stoga, nisu nam potrebni profili lupetala koji udaraju od sto, već neko ko može hodati po žici a da ne padne u provaliju.
