Novi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović rođen je u Zagrebu 30. oktobra 1966. godine. Prve četiri godine živio je u zagrebačkom kvartu Knežija, a nakon toga su mu roditelji dobili novi stan na Trnju. Majka Zorana Milanovića bila je profesorica stranih jezika, a otac ekonomist.
Na Trnju je imao nadimak Basta, a često se, prema vlastitom priznanju, tukao s vršnjacima. Srednju upravnu školu upisao je 1981., a to razdoblje života obilježili su mu bavljenje sportom i to boksom, nogometom i košarkom, te glazbeni pravac novi val.
Pravni fakultet upisao je 1985. godine, a studij je završio s rektorovom nagradom. Milanović je prvo 1991. godine radio na Trgovačkom sudu u Zagrebu, ali je dvije godine kasnije, po preporuci prijatelja Siniše Petrovića, završio je u Ministarstvu vanjskih poslova.
Zlatko Canjuga predložio ga je predsjedniku Franji Tuđmanu da bude savjetnik u misiji NATO-a i u EU u Briselu pa je tu dužnost obavljao od 1996. godine.
Krajem 1999. godine vratio se u Zagreb. Po povratku u glavni grad Hrvatske Milanović postaje član SDP-a, koji je dobio izbore 2000. godine. Milanoviću je prvo povjerena komunikacija s NATO-om, a bio je i pomoćnik ministra vanjskih poslova Tonina Picule.
Na poziv Ivice Račana, a nakon što je SDP izgubio izbore 2003. godine, Milanović daje ostavku u Ministarstvu te odlazi raditi u SDP. Račan ga je 2006. godine imenovao za koordinatora medijskih aktivnosti, no nije dugo ostao na tom mjestu.
Prve izbore izgubio zbog svog neiskustva
Nakon što je Račan umro, Milanović je objavio kandidaturu za šefa stranke te je te godine izabran na čelo SDP-a. Na 10. izvanrednoj izbornoj konvenciji Milanović je u drugom krugu pobijedio Željku Antunović sa 150 glasova prednosti. Antunović je nakon toga u stranci potisnuta u treći ešalon, a Ljubu Jurčića, koji je po zamisli stranke još za Račanovog života trebao biti premijer buduće vlade SDP-a, grubo je izgurao usred predizborne kampanje.
Iste je godine izgubio svoje prve izbore i to na zanimljiv način. Predizborni plakati s podignutim palcima Milanovića i Jurčića sa sloganom “SDP-ov tim” uklonjeni su preko noći i zamijenjeni Milanovićevim portretima, a u TV emisijama i medijima redovito se pojavljivao samo Milanović.
Na izborima 2007. godine HDZ je imao 66 mandata, a SDP deset manje – 56. SDP-ovi partneri HNS i IDS imali su zajednički deset mandata, a očekivalo se da će Milanovićev SDP sastavljati vladu. No to se nije dogodilo. Sanader je potpisao koalicijski sporazum s HSS-om i HSLS-om te SDSS-om i još nekim predstavnicima manjina.
Sanader je otvoreno podbadao Milanovića na konsultacijama kod tadašnjeg predsjednika Mesića pitajući ga uz namigivanje: “Što je, jesi li sastavio vladu?” Iako se 2007. godine očekivao poraz Sanadera, koji je već tada bio pritisnut brojnim aferama, Milanović je izgubio prvu bitku. Milanovićevi krivi potezi i fokusiranje na pogrešne stvari u predizbornoj kampanji, što je dovelo do topljenja podrške SDP-u, pripisivani su tada njegovoj mladosti i političkom neiskustvu.
Bandića čuvao sve dok se nije sam izbacio
Nakon izgubljenih izbora Milanović je ponovno morao u reizbor za šefa SDP-a. Godine 2008. pobjeđuje Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića te nastavlja svoj mandat. Već tada pokazivao je kako SDP više vidi kao stranku centra, a ne ljevice.
Gradonačelnika Zagreba Milana Bandića se nije usudio izbaciti iz stranke. Bandić mu je garantirao vlast SDP-a u Zagrebu, što je bilo izuzetno važno. Milanović se tada oglušio o pismo 26 intelektualaca i javnih osoba koji su izrazili negodovanje načinom na koji se upravlja Zagrebom te kritizirali Bandića. Inicijator tog pisma bio je sociolog Dražen Lalić, a potpisnici su od SDP-a tražili političku eliminaciju gradonačelnika Zagreba. Milanović je to odbio pa je nakon toga bio suočen s kritikama da je izdao socijaldemokraciju.
No preko kandidature za predsjednika pokraj predsjedničkog kandidata SDP-a, Ive Josipovića, Milanović nije mogao prijeći. Bandić se tada sam ispisao iz SDP-a.
U to vrijeme otkrivena je i afera s Milanovićevim kreditom. Milanović je, kad je imao 42 godine, uspio dobiti kredit od Erste banke koji mogu dobiti samo mlađi od 35 godina pa ga je tako trebao otplaćivati do 72. godine. Milanović je 2008. dobio kredit od 298 tisuća eura po kamati od 5,6 posto, koja se s vremenom popela na 5,9 posto. Tim su kreditom kupili stan od tadašnjeg predsjednika uprave Croatia osiguranja Hrvoja Vojkovića. Trebalo je tri godine da supružnici Milanović prodaju stan na Bijeniku kako bi vratili dio kredita.
Preko afere do premijerske fotelje
No okolnosti su išle na ruku Milanoviću. Povlačenje Ive Sanadera, promjena u vrhu te stranke pa onda i korupcijske afere HDZ-a koje su se otkrivale od 2009. do 2011. godine Milanovića će odvesti do prve i jedine parlamentarne pobjede. U studenom 2011. koalicija SDP-HNS-IDS-HSU uvjerljivo je pobijedila korupcijskim skandalima razvaljen HDZ.
U Milanovićevom je mandatu napisan, osmišljen i proveden predstečajni zakon prema kojem su bogate poduzetnike otpisom duga spašavali mali dobavljači.
Nepravda ovrha i kaos učestalih deložacija doživjeli su vrhunac dok je Milanović s Markovog trga odmahivao rukom. Branio je i koruptivno djelovanje odnosno članove svoje stranke kao što su Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo, pa i druge, kao što je optuženi HNS-ovac Andro Vlahušić. Milanović je Vatikanske ugovore branio gorljivije od radikalnog desnog krila HDZ-a, kojem je vjeronauk bio važniji od informatike.
Rekao da nikada ne bi bio predsjednik
Milanović usprkos svojim ranijim izjavama da nikada neće biti predsjednik, jer u tome “ne vidi smisla”, prošle godine na svom Facebook profilu objavljuje kandidaturu za predsjednika. Stranačka tijela potvrdit će ga mjesec dana kasnije. Nakon toga dobio je potporu i HSS-a, HSU-a, PGS-a, Reformista, Demokrata, IDS-a, Laburista, GLAS-a, MDS-a i Stranke umirovljenika.
Milanović u kampanju kreće s parolom “Predsjednik s karakterom”, a kasnije i s parolom “Normalno”. Aktualna predsjednica Grabar-Kitarović vodila je vjerojatno najgoru predsjedničku kampanju jednog favorita u cijeloj hrvatskoj povijesti. Ona je još na početku kampanje doslovno doživjela raspad sistema i to uživo, u intervjuima za medije i tijekom govora na predizbornim skupovima, a kasnije i u debatama. Redala je gaf za gafom.
Za razliku od Grabar-Kitarović, Milanović se nije raspadao pod pritiskom kampanje, nego je pokazao neočekivanu dozu samokontrole. Milanović je izgledao predsjednički, a i znao je točno čime se predsjednik treba baviti i kako to treba izgledati. Bio je kategorija iznad svojih najsnažnijih konkurenata, uprkos svim poznatim manama.
