Prvi je lokalnog karaktera, riječ je o promjeni naziva imena Republika Srpska od strane Ustavnog Suda BiH, što je najavio Bakir Izetbegović. Drugi je regionalno, vjerovatno i planetarno uvjetovan, a odnosi se na punu, neovisnost Kosova, koja bi bila verificirana prijemom bivše srbijanske (i jugoslavenske) autonomne pokrajine u Ujedinjenje nacije. U oba bi, dakle, slučaja kaže Dodik , u samoodbrani odcijepio “svoj” entitet od Bosne i Hercegovine. Tako Dodik zamišlja državu čiji je kolektivni predsjednik: kao autobus u kojem je on i vozač koji određuje trasu kojom se vozilo kreće, potom kondukter koji ubire pare od putnika i na koncu slijepi putnik koji svako malo podvrisne: “Ima izać`!”
TAJNA KOSOVSKOG MITA I KORUPCIJE
Od promjene imena Republike Srpske pred Ustavnim sudom BiH neće biti ništa jer takav zahtjev neće ni stići pred njegove sudije: ta se ideja njenom inicijatoru Izetbegoviću zadržala u glavi, sekund-dva, uvrh glave, dakle kraće nego što ju je promišljao prije nego što će sa njom neuko i neproduktivno licitirao. Ostaje nam, eto, da se nadamo da će Aleksandar Vučić i Hashim Thaci, Mogherinijeva i Merkelka, Trump i Putin naći kompromisno rješenje, kako se to kaže “na obostrano zadovoljstvo”, što će do daljnjeg ohladiti Dodika od njegovih secesinističkih tlapnji.
Dakle, opet Kosovo, po stoti puta Kosovo, sada i ovdje, iznova nam se, nimalo zasluženo, što ne znači i neočekivano ta tema i to srpsko pitanje svih pitanja, “najskuplja srpska reč” nameće, potura, baca u lice kao naše rođeno, kao “istočni grijeh”, prapočetak naših podjela i gloženja i garant naših nespokojnih i neizvjesnih budućnosti. Sjena kosovskog mita prati Bosnu i Hercegovinu stotinama godina, čitavu vječnost, opet i ponovo zatamnjuje njenu prošlost, karikira sadašnjost i nastoji urušiti budućnost. Od Kosovske bitke o kojoj je jedna od pouzdanijih povijesnih činjenica ta da su u pomoć srpskoj vojsci stigli vojnici koje je poslao bosanski kralj Tvrtko, pa do genocida u Srebrenici, kojeg je, kako je kazao, Ratko Mladić vratio Turcima milo za drago, kosovski tragični atavistički fatum utkan je u bosanskohercegovačku duhovnu i političku supstancu i kulturu sjećanja.
Ne samo kada su u pitanju Dodik, Mladić i njihovi sličnomišljenici: jednom me je jedan ozbiljan, državotvoran bosanski patriota kritikovao zbog manjka interesa za Kosovo i njegovu prošlost, podsjećajući me, sav ozaren, da je baš na Kosovu bosanska vojska pod komandom Husein-kapetana Gradaščevića izvojevala najblistaviju pobjedu u svoj povijesti protiv turskih elitnih jedinica pod komandom Velikog Vezira, daleke 1831.godine. Pa bi, ko biva, zbog toga i Bosanci trebali njegovat nježne uspomene prema nekadašnjoj autononomnoj sastavnici zjedničke države. Kosovskim mitom i herojstvom nadahnuti su bili atentatori na Franza Ferdinanda, pa se 28. juni 1914. godine u srpskoj mitomanskoj historiografiji tumači kao ubitačan revanš svim okupatorima za poraz na Kosovu polju pet i po vijekova ranije.
Našu generaciju, rođenu nakon Drugog svetskog rata, kosovsko pitanje je dočekalo nespremnu, nesenzibiliranu na taj fenomen, kao ni druge slične “trzavice” i “nemile događaje” u nekonfliktnoj, komunističkoj Jugoslaviji postojanoj kano klisurina. Nismo imali pojma ni predstave koliko je ta riječ teška i skupa, koliko će nas koštati i kako će nam beskrajno dugačke i visoke račune ispostavljati. Nepripremljeni smo bili, potpuno zatečeni, kada su nas početkom osamdesetih, ni krive ni dužne počeli pozivati da se izjašnjavamo, odeđujemo i postrojavamo prema Kosovu kako bi se vidjelo “ko je vera, a ko je nevera”.
Nedavno je Ozren Kebo podsjetio na epizodu sa početka osamdesetih godina prošlog stoljeća kada smo i jedan i drugi bili studenti na Fakultetu političkih nauka. Prošla je bila tek godina dana od smrti Josipa Broza, pojavili su se prvi znaci nesavršenosti režima i ranjivosti države koje je Tito ostavio: na Kosovu su studenti masovno demonstrirali protiv, u početku, loše hrane u studentskim menzama.
Režim je njihove proteste, najprije nazivao vandalizmom, pa iredentizmom, na kraju kontrarevolucijom. Ozren je, skoro sam to bio zaboravio, zajedno sa Jusom Prelom, također fakultetskim kolegom i podjednako nestašnim zajebantom ispred fakulteta prodavao poljsko cvijeće nabrano u obližnjem parkiću, pa kada ih je neko upitao zašto to rade odgovorili da su gladni. Neko od brojnih savjesnih policijskih doušnika koji su studirali, ili predavali na fakultetu, tu je njihovu bezazlenu besposlicu shvatio kao solidariziranje sa albanskom kontrarevolucionarnom studentarijom u Prištini, prijavio tamo gdje treba, nakon čega je uslijedila snažna policijsko-ideološka ofanziva na Fakultet i, tako se to zvalo “nosioce negativnih pojava” na njemu.
Kao najopasniji “nosioci” identificirani su Ozren, među studentima i Vojislav Šešelj iz reda “ostalih”, odnosno nastavničkog osoblja. Da je stvar bila ozbiljno shvaćena govori i to što se u njeno rješavanje uključio Hamdija Pozderac, jedan od dvojice najmoćnijih ljudi u Bosni i Hercegovini. Nisam bio član Partije, pa ne znam potankosti sa maratonskih sjednica fakultetskih komunista, poznato mi je tek kako su završila dvojica inkriminiranih “nosilaca negativnih, antisocijalističkih pojava”, Ozren Kebo i Vojislav Šešelj.
VJEŠTAČKO DISANJE: USTAV NA USTAV
Pet godina kasnije, krajem 1986. godine Hamdija Pozderac je u Predsjedništvu SFRJ, potpredsjednik je zemlje i na čelu je Komisije za promjenu državnog Ustava. Njegov brat Hakija mi je neposredno pred rat u dugačkim razgovorima koje smo vodili u Sarajevu i Beogradu govorio o posljednjim mjesecima političke karijere i životnog puta nesuđenog predsjednika Predsjedništva SFRJ. Prve razgovore o ustavnim promjenama Hamdija je po preuzimanju dužnosti u Predsjedništvu SFRJ vodio na Kosovu i Metohiji sa tamošnjim rukovodstvom početkom 1987. godine.
Po povratku sa Kosova imao je težak i neugodan, iscrpljujući, desetosatni razgovor sa srbijanskim rukovodstvom predvođenim novom komunističkom zvijezdom, razjarenim bikom (nekako u to vrijeme je Martin Scorsese snimio istoimeni film sa Robertom De Nirom) Slobodanom Miloševićem.
Prve kolone ugroženih Srba sa Kosova tih se mjeseci počinju valjati Beogradom i tražiti ustavnu ravnopravnost. Srpski nacionalistički apeli za “spas Srba na Kosovu” užarili su se tih mjeseci na slučaju Đorđa Martinovića, kosovskog Srbina kojeg su, kako se tvrdilo i o čemu su napisane knjige, ispjevane pjesme i naslikane slike, albanski teroristi nagrdili tako što su mu u anus ugurali staklenu bocu.
Dvije-tri godine nakon tog strašnog događaja, krajem 1988. godine, vidio sam u kabinetu Branka Mikulića , tadašnjeg predsjednika jugoslavenske Vlade, ogroman izvještaj jugoslavenskih policijskih i vojnih službi o “slučaju Martinović” u kojem je nedvosmisleno utvrđeno da se “srpski mučenik” samoozlijedio. U opširnim i relebatntnim ekspertizama i svjdočenjima potkrijepljeno da je Martinović, građansko lice u JNA, odranije poznat kao zlostavljač vojnika, od boce stradao tokom akta samozadovoljavanja. Izvještaj o “slučaju Martinović” je, kako sam se osobno uvjerio, autorizirao tadašnji ministar policije Jugoslavije Dobroslav Ćulafić.
Kada sam kasnije, godinu dana nakon što je podnio ostavku, u Sarajevu pitao Mikulića zašto taj izvještaj nikad nije javno prezentiran, kazao je da je Ćulafićeva procjena bila da bi to samo “dolilo ulje na vatru”, kao i da je prošlo previše vremena od spornog događaja. “Otišlo u zastaru”, rekli bi pravnici.
HAMDIJA NEĆE NIKAD SA BARA
U proljeće 1987.godine Slobodan Milošević fatalnom rečenicom izgovorenom u Kosovu polju tamošnjim Srbima “Niko ne sme da vas bije!” otvara novo poglavlje u jugoslavenskoj političkoj povijesti, poglavlje, konflikta, političkih sukoba i na koncu krvavih osvajačkih ratova protiv manje-više svih republika i naroda. Počelo je zahtjevom da se svi u Jugoslaviji trebaju, odnosno moraju suglasiti i solidarizirati sa njegovim, odnosno srpskim viđenjem kosovske krize, njenih uzroka i načinom, nasilničkim, nedemokratskim, nacionalističkim, njenog rješavanja.
Gostujući nedavno na jednoj srpskoj televiziji (“Happy TV”) Miroslav Šolević, kolovođa svih rušilačkih protesta Srba od prije tridesetak godina priznao je da je cijela priča sa Miloševićem na Kosovu polju bila vješto vođena igra, konstrukcija iz koje je Milošević izašao kao neprikosnoveni srpski Vožd superioran u odnosu na kolebljive njegove prethodnike, Ivana Stambolića i ostale kasnije “poražene snage”. Šolević otriva da su “ugroženi” Srbi bili ti koji su tada napali policiju, a ne obrnuto, (“dovukli smo dva šlepera kamenja kojim smo popeglali miliciju”, otkrio je), on je izvrijeđao Azem Vlasija, a ne tadašnji šef kosovskih komunista Srbe, i tako redom.
Od Šolevića doznajem nepoznat, a važan detalj sa tog istorijskog događaja: u Miloševićevoj pratnji toga dana je bio Slavko Ćuruvija, srpski novinar kojeg je Miloševićev režim ubio 1999. u vrijeme bombardiranja Srbije od strane NATO Saveza. “Nije Ćuruvija bio (samo) novinar, njega je poslala Državna bezbednost Srbije da nadzire taj događaj”, priznaje Miroslav Šolević u kamere “Happy Tv” dimenzije i kontekst prevare poslije koje više ništa nije bilo isto na Kosovu i Jugoslaviji .
Pa, tako mi, bre, reci burazeru, time smo manje-više sklopili najvažnije dijelove puzli o specijalnom ratu koji su Milošević i srpska politika tih mjeseci pokrenuli protiv Bosne i Hercegovine, a kojoj je slučaj “Agrokomerc” bio tek krupan, zgodan i, na žalost, neodbranjiv povod. Medijsku invaziju na BiH tada vodi list “Borba” a novinarskim trupama na terenu, svojevrsnom kaznenom ekpedicijom upućenom iz Beograda komanduje Slavko Ćuruvija. Evo šta o Ćuruviji nedavno piše njegov bivši šef, Manojlo Manjo Vukotić, siva eminencija srpskog medijskog hohštapleraja i sprege novina(ra) sa tajnim službama. “Ćuruvija je u novinarstvo došao iz analitičkog odeljenja Saveznog DB-a nakon što je tamo otkrio jednu važnu tajnu, neću reći koju”, piše Vukotić i precizira da je Ćuruviju u “Borbi” zaposlio Dobroslav Ćulafić, isti onaj koji je “zaštekao” izvještaj o “srpskom mučeniku” sa Kosova, “flaširanom” Đorđu Martinoviću.
Hakija Pozderac mi je rekao da mu se nakon što je oslobođen optužbi za kontrarevoluciju i pušten iz zatvora u Bihaću na slobodu javila novinarka “Borbe” Dragica Pušonjić, koja je bila medijski dželat zadužen za njega i brata Hamdiju, i kroz suze priznala da je sve što je radila i pisala činila po nalogu svog šefa Ćuruvije i njegovih nadređenih u srpskim bezbjedonosnim službama. “On mi je rekao da informacije o “Agrokomercu” isključivo uzimam u MUP-u BiH kod ministra Duška Zgonjanina”, priznala je Pozdercu novinarka Pušonjićka, tih godina ljepuškasta, koketna i beskrajno ambiciozna i beskrupulozna novinarska početnica.
I da za kraj popunjavanja ovog opakog i razornog mozaika udjenem svjedočenje jednog bosanskohercegovačkog policajca, karijernog obavještajca. On svjedoči da je godinu dana prije pokretanja afere “Agrokomerc” njemu i kolegama iz DB-a njihov šef Duško Zgonjanin (sa nadimkom “Trotura”, jer nije umio reći kako se stručno zove represija koju policija provodi nad građanima) naredio da obavještajno pokrivaju Hamdiju Pozderca, diskretno ga prate ga, snimaju telefonske i druge razgovore tada drugog čovjeka Jugoslavije. “Naše su procjene da bi uskoro mogla krenuti medijska hajka naših neprijatelja protiv druga Hamdije, pa moramo biti spremni da argumntovano odgovorimo na sve te insinuacija i podmetanja”, objasnio je ministar Zgonjanin. Prikupljena građa, je naravno, iskorištena u sasvim suprotne svrhe, kompromitiranje i rušenje i Pozder(a)ca i svega što su oni sa suradnicima iz vrha BiH predstavljali.
“Molio sam Hamdiju dva dana prije nego što je podnio ostavku da to ne čini makar ga klali. Rekao sam mu da nije cilj te hajke ni “Agriokomerc” ni on osobno, cilj je razbijanje, a potom pokoravanje Bosne i Hercegovine, a time i Jugoslavije”, kazao mi je u proljeće 1990., neposredno pred demokratske izbore u Hrvatskoj, Josip Vrhovec, tada već umirovljeni predsjednik Predsjedništva SFRJ, dugogodišnji šef Brozovog kabineta i korifej jugoslovenske diplomacije…
ŠTA JE OSTALO OD LJUBAVI, A ŠTA OD MRŽNJE?
“Namjeravali smo nakon rušenja rukovodstava na Kosovu, Vojvodini i Crnoj Gori krenuti u Bosnu i Hercegovinu da smijenimo i tamošnje rukovodstvo, ali mi je Milošević rekao da to ne radimo, barem ne tada, krajem 1989.godine. Rekao je da mu trebaju glasovi Bosanaca u Centralnom komitetu i Skupštini Jugoslavije”, priznao je u već pominjanom televizijskom nastupu kosovski Terminator Miroslav Šolević postojanje srpskog scenarija za rušenje BiH i prije demokratskih izbora, odnosno prije “službene” oružane agresije.
Dugo sam sjedio i razgovarao u redakciji lista “Mladost” u Beogradu u ljeto 1988. sa Šolevićem koji je tada najavio miting u BiH svojih plaćeničkih, rušilačkih hordi, i to u Jajcu, i to na Dan Republike 29. novembar 1988.godine . Upitan zbog čega to radi, šta je cilj, šta je Bosna skrivila njemu i njegovim Srbima sa Kosova, rekao je da rukovodstvo u BiH, kao i u Sloveniji namjeravaju srušiti zbog njihovog nerazumijevanja i nedopostive ravnodušnosti za stradanje Srba na Kosovu.
Miting nije održan, a koliko sam tada uspio shvatiti otkazan je nakon razgovora tada vodećih komunista u BiH Nijaza Durakovića, Ivana Brigića i Uglješe Uzelca sa Slobodanom Miloševićem, ali i tadašnjeg šefa jugoslavenskih komunista Stipe Šuvara sa njegovim zemljakom iz Imotskog, ministrom odbrane Veljkom Kadijevićem koji u tom trenutku još uvijek nije bio pod kontrolom Miloševića i srpskog rukovodstva.
“Problem Kosova, Milošević i srpsko rukovodstvo su prije 30 godina iskoristili da bi srušili Jugoslaviju, danas ga ponovo instrumentiliziraju za nove teritorijalne pretenzije”, podsjetio je ovih dana Skellzen Malici, akter i vjerovatno najvehementniji analitičar zbivanja u tom dijelu regije posljednjih decenija.
Dakle, trideset je godina prošlo otkako je Bosna i Hercegovina, navodno, bila smetnja za rješenje kosovskog pitanja. Od tada BiH koja je prošla jedan užasan agresorki, zlikovački poduhvat ne liči na sebe samu, a kosovsko pitanje je više puta rješavano po srpskom modelu i scenariju, da bi konačan državni i ustavni oblik Kosovo dobilo prije dvadeset godina nakon sukoba Srbije sa cijelim svijetom i izgubljenog rata.
“Izgubili smo Crnu Goru”, “ostali smo bez uticaja na Makedoniju”, “nemamo ništa što kontrolišemo na Kosovu”,..tugljivo posljednjih nedjelja kukmavči i nariče predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Sumira tako Vučić, podvlači crtu ispod ne samo svoje gubitničke politike, nego učinka cjelokupnog velikspskog projekta u posljednjih trideset godina. Veliksrpskog projekta tokom kojeg je jedna velika, zanimljiva, zajednička ( srpska) knjiga, Jugoslavija, spala na nečitko našvrljano, ćirilično slovo- Milorada Dodika!
