Ni ove godine, beogradske Novosti ( a pridružit će im se svi mediji u RS i Srbiji) nisu propustile da “prigodnim tekstom obilježe 24 godine od egzodusa sarajevskih Srba“.
U tekstu je navedeno sve, i izjave “protjeranih“, i kada se to dogodilo, koje su sarajevske općine u pitanju, samo je izostavljen najbitniji detalj.
A to je da je osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik pozivao sarajevske Srbe da se isele, da krenu u nepoznato, a u ovom projektu “humanog raseljavanja“ učestvovali su i osuđeni zločinci Radovan Karadžić i Biljana Plavšić.
Bilo je tu i prijetnji sarajevskim Srbima da moraju napustiti svoje domove, prepadali su ih Alijinim bojovnicima, da će svi biti ubijeni, mučeni…a oni koji su odlučili ostati nazivani su izdajnicima.
Krajišnik je ( o čemu postoje i stenogrami) na sjednicama Narodne skupštine RS bio najglasniji u zagovaranju da se oko 150 hiljada Srba iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Rajlovaca i Grbavice mora početi iseljavati od 17. februara 1996. godine.
-Ostali su u “Alijinoj državi”. Napuštajte i prelazite u Republiku Srpsku. Ako je moja kuća u Zabrđu pripala Federaciji, šta ćete vi tu – bile su njegove instrukcije Srbima sa ovih područja.
Gotovo četvrt stoljeća poslije, mediji u entitetu Republika Srpska i susjednoj Srbiji, nastoje svim silama napraviti epski prikaz najvećeg srpskog egzodusa, pri tome izbjegavajući svjesno da prikažu kako je za raseljavanje 150.000 ljudi glavni krivac tadašnja vrhuška SDS-a.
Dok je trajala reintegracija Ilidže, Grbavice, Rajlovca, Nedžarića, Vraca i Vogošće, preko paljanskih medija Krajišnik je pozivao Srbe da napuste svoje kuće i stanove.
Beogradske Novosti pišu “da je egzodus Srba iz sarajevskih naselja Hadžići, Grbavica, Ilijaš i Vogošća rezultat prije svega straha ovih ljudi da bi im se mogla desiti sudbina mnogih stradalih srpskih porodica“.
– Bojali smo se, rat je tek bio završen strah kod stanovništva je bio prisutan. Alija je rekao da samo oni koji nisu nosili puške bit će sigurni, bojali smo se da ne bude pokolja – prisjeća se, pišu Novosti, Nebojša Banduka, koji je napustio Hadžiće.
Nekoliko pitanja oko Daytonskog sporazuma. Stalno se licitira sa tezom da je naprimjer Sarajevo u Daytonskom sporazumu Milošević faktički poklonio Bosni, odnosno “dao Aliji”. Je li to baš tako?
– Pa, nije baš tako. Osamnaest dana se Milošević opirao da preda Sarajevo. 18. novembra ili osamnaesti dan pregovora, pošto su pregovori počeli tačno 1. novembra, on je odjedanput promijenio stav. Zašto? Postoji više objašnjenja. Njegovo lično objašnjenje je: “Ja smatram da to pripada Aliji, jer je Alija ostao u gradu i to je njegovo.” Tako je barem sam Milošević izjavio u Daytonu i tako piše u Holbrookeovoj knjizi. Ali ja mislim da to nije slučaj. Mislim da je Milošević očajnički trebao mir zbog situacije u kojoj se nalazila Jugoslavija, trebao je skidanje sankcija, a nakon osamnaest dana pregovora mu je bilo jasno da bez prihvatanja jedinstvenog Sarajeva mira nema. Jer, Sarajevo je bilo pitanje koje je pokretano petnaestak puta u toku pregovora i svaki put su i naš štab i američki štab posebno, Holbrooke, Christopher i ostali, insistirali na tome da Sarajevo mora biti jedinstveno i da bez toga nema mira. Holbrooke je rekao: “O nekim drugim stvarima možemo raspravljati i kasnije, možda i poslije Daytona, ali Sarajevo se mora riješiti u Daytonu i to kao jedinstven grad.” I mislim da je onda Milošević konačno shvatio da nema mira bez toga da preda Sarajevo kao jedinstven grad. Mislim da je to bio glavni razlog, a mir mu je bio potreban. Postoji i objašnjenje Abdulaha Sidrana da je Miloševicu trebalo 100.000 sarajevskih Srba da njima napuni podrinjske gradove.
To su oni Srbi koji su nakon što je Sarajevo pripalo Federaciji grad napustili.
– Da, otišli i napunili podrinjske gradove, Srebrenicu, Višegrad i tako dalje – što odgovara Sidranovom tumačenju. Šta je pravi razlog, to bi samo Milošević mogao da kaže. Međutim, meni se čini da je najuvjerljiviji ovaj razlog da mu je trebao mir, a jedinstveno Sarajevo je za to bilo uvjet i on je to prihvatio.
