Iako sam lično, kao i veliki broj mojih sugrađana, desetak dana imao svoju borbu sa različitim simptomima bolesti: konstantna glavobolja, malaksalost, bol u kostima, bol na koži u predjelu stomaka i leđa, sa povremenom temperaturom koja, hvala Allahu, nije prelazila 38 stepeni i slično, koju sam smatrao posljedicom „neke prehlade“, kao i mnogi koji su se našli u sličnoj situaciji, jer nam je tako bilo lakše, liječeći se u kućnim uslovima, pored članova svoje porodice: djece, braće, sestara, roditelja…, ugrožavajući njihovo zdravlje i za tih desetak dana popio više tableta nego u zadnjih desetak godina, koji mi nisu propisani tokom ljekarskog pregleda, jer je do njega bilo teško ili nemoguće doći bez čekanja, maltretiranja i dodatnog izlaganja opasnosti, već traženjem pomoći prijatelja ljekara telefonskim putem, gdje sam od trojice pozvanih uspio dobiti samo jednoga, i to baš onoga koji je u trenutku poziva i javljanja bio u težem stanju od mene, sa preležanom upalom pluća i kašljem koji je često prekidao naš razgovor.
Nakon što sam mu ispričao o čemu se radi, savjetovao me je da pijem što više raznih vitamina i lakših lijekova, nije mi htio preporučiti antibiotike, što je razumljivo, ali sam na svoju odgovornost i njih koristio. I dok su oko mene bili: Aspirin, C i drugi vitamini, Hemomicin, Paracetamol, Bevipleks, limun, med, đumbir, ulje od ćurekota itd, desila se je nesrećna posjeta visoke delegacije Vlade Republike Srbije Opštoj bolnici u Novom Pazaru i događaji koji su tu posjetu obilježili, a posebno izjave koje su tom prilikom i nakon toga date od strane najviših državnih zvaničnika – premijera i predsjednika, kao i nekih ministara. Još uvijek razmišljam o tome i odzvanjaju mi u glavi njihove riječi: „Situacija je pod kontrolom, bolnica je opremljena, bolje je opremljena nego slične bolnice u Njemačkoj, kapaciteti su zadovoljavajući, primaju se svi oboljeli, ima dovoljno medicinskog osoblja, ima dovoljno lijekova, nema razloga za strah i paniku, uložili smo milione u Sandžak i zdravstveni sistem“ i izjave predsjednika poput: „Uradili smo vam asfalt“ ka određenim selima na teritoriji Novog Pazara i Sjenice, „nećemo nikom dozvoliti da urušava mir i stabilnost u Pazaru“. Kao da onaj ko nudi pomoć bolesnima i zdravstvu u Sandžaku ugrožava stabilnost države.
Kulminacija i začin svega jeste izjava ministra domaćina, prototipa savremenog Bošnjaka po mjeri svih vlasti u Beogradu nakon Miloševića, koji reče: „Novi Pazar se obrukao!“ Usred kolapsa zdravstvenog sistema, kada se građani Sandžaka muče zbog bolesti, koju strpljivo i šutke podnose, a njihov život smatra beznačajnim, jer im se ne daje mogućnost liječenja, bolesni koji jedva dišu vraćaju kući, ili guraju po hodnicima bolnica, gdje borave danima na stolicama, ili po dvojica leže na jednom krevetu, čekajući satima da im se obrati neko od osoblja i upita za stanje, kada je sigurno više od 60% ukupne populacije Novog Pazara, Tutina i Sjenice, starijih od 20 godina, pogođeno raznim simptomima bolesti ili zaraze i vapi za pomoć, tražeći priliku da se liječe i svoj život ili živote svojih najmilijih sačuvaju, naš ministar razmišlja o obrazu Novog Pazara ili svom, pa kaže: „Novi Pazar se obrukao!“ Što bi rekao naš narod: „Reče i osta živ“, tobe ja Rabbi, tobe estagfirullah. A čime se to obrukao? Time što je rekao: nije istina da imamo dovoljno prostora i kreveta u bolnicama za liječenje, nije istina da imamo dovoljno lijekova, nije istina da ljudi ne leže po hodnicima, nije istina da su u funkciji svi respiratori koje je Pazaru u kampanji donirao predsjednik države, nije istina da se bolesni ne vraćaju kućama, nije istina da imamo dovoljno ljekara, nije istina da stvari funkcionišu, istina je da je u bolnici haos i kolaps… Istina je da u Pazaru, Tutinu i Sjenici umire dnevno od 15-30 osoba, a za one koji sumnjaju u ovo zadnje, zvanična informacija Islamske zajednice da je samo 04.07.2020. godine u spomenuta tri grada umrlo 27 osoba, od kojih sigurno više od pola zbog virusa COVID-19, kao i da je prije toga za deset dana samo u Novom Pazaru i Tutinu preselilo 114 osoba.
Ne treba biti mnogo pametan i shvatiti ko se obrukao u ovoj situaciji. Poslati u Novi Pazar premijera i ministra usred „rasplamsale vatre“, koja prijeti da odnese nebrojane živote, koji sa sobom ne nose nikakvu „protupožarnu opremu“ i koji kažu: „Ne postoji opasnost, opustite se, imate sve što vam treba“, u najmanju ruku je drskost i bezobrazluk, ali ujedno i bezosjećajnost, kao i nepostojanje državničkog niti političkog kapaciteta nosioca najviših državnih funkcija. Kažu da je premijerka dobar stručnjak u nekoj oblasti. Lično ne znam u kojoj, ali sigurno nije u oblasti zaštite života ljudi, osjećaja i razumijevanja njihovih potreba, kao ni sposobnosti snalaženja i djelovanja u teškim situacijama, tj. u obavljanju posla koji joj je povjeren. Zbog svega što je uradila i izgovorila tokom posjete upravo je ona obrukala državu Srbiju i Beograd iz kojeg je došla u Novi Pazar, kao i predsjednika koji ju je tamo uputio, da se uvjeri u aktuelno stanje na terenu, da bi ga izvijestila, kako bi bili poduzeti konkretni koraci.
Izjave ministra domaćina su razumljive, jer je njima htio i želio opravdati svoje decenijsko ministrovanje i sve privilegije koje lično, porodično i partijski uživa u cijelom tom periodu, od kojih je i upravljanje Bolnicom i mnogim drugim javnim ustanovama u Sandžaku, što i njega čini jednako odgovornim za stanje u Novom Pazaru, jer je zbog svog hatara prema zvaničnom Beogradu šutio i tjerao „svoje“ odgovorne da šute, da istinu skrivaju i guraju pod tepih, sve dok nisu stvari izmakle kontroli i to više nije bilo moguće. Razumljiva, ali strašna i neprihvatljiva, jeste njegova izjava da su dvojica mladića iz Sjenice, koji su upućeni u bolnicu u Užice da bi im se ukazala potrebna medicinska pomoć, a oni otuda vraćeni za Sjenicu, bez obzira što su bili u teškom stanju, gušeći se bez kiseonika, usljed čega su nedugo nakon toga preselili, „umrli usljed nesporazuma“, a ne nemara i odbijanja liječenja, zapravo zločina, za koji bi onaj ko je to učinio morao odgovarati, u najmanju ruku ljekarski mantil nikada ne bi smio nositi.
Čudno je da upravo taj zvanični Beograd nikako da odustane od skoro stogodišnje prakse pokušaja prevaspitavanja, učenja i dresiranja Bošnjaka: da nisu ono što tvrde da jesu; da za njih nije najbolje ono što oni misle da jeste; da su za njih najbolji oni predstavnici i vođe koje im Beograd postavi, a ne oni koje oni biraju i hoće, bilo da je riječ o vjerskom, političkom, kulturnom, obrazovnom ili nekom drugom polju; da trebaju biti zadovoljni onim što dolazi iz Beograda i zahvalni na tome, jer je to posljedica velikodušnosti darivatelja, a ne zasluga primaoca; da ne smiju ukazivati na propuste i tražiti više od toga, jer će se obrukati, kako kaže ministar domaćin. Dok o ovome pišem, prisjećam se jedne pjesmice iz prvog razreda osnovne škole, „Fifi“, u kojoj, između ostalog, stoji: “Fifi, gledaj pravo, …Fifi, mašnu pazi, Fifi, lepo gazi, …Fifi, ti znaš ko si, Fifi, ne prkosi, …Fifi, ne skakući, Fifi, sad ćeš kući!“ Upravo ova pjesma, po meni, najbolje odslikava odnos komustičkog režima, a i mnogih iza njega, prema Bošnjacima Sandžaka. Kao odnos „stare dame“ i njenog „psa“, „na uzici od svile i mašnicom od tila“, kojeg je učila ponašanju. Ubijeđen sam da se svim Bošnjacima koji su otišli u Beograd u zadnjih 50 godina kao predstavnici svog naroda prijetilo kao nesretnom Fifiju, tj. ili će se ponašati kako treba i biti zadovoljni „povodcem od svile i mašnicom od tila“, ili će biti otjerani, to jest, vraćeni kući! Također i naše vrijeme je dokaz da su neki „naši“ zbog svojih nestašluka otjerani kući, a drugi se boje da će zbog eventualnih „pogrešaka“ i oni biti vraćeni doma.
Nije mi jasno zbog čega se to radi, zbog čega je to nekom potrebno? Zar se misli da se na taj način najbolje čuva vlast, teritorija, mir, stabilnost i obezbjeđuje lojalnost? Neshvatljivo je očekivati da vam onaj koga ponižavate može uzvratiti iskrenim odnosom i poštovanjem, povjerenjem ili ljubavlju. Samo iskrena politika i odnos pun poštovanja, sa konkretnim pokazateljima i dokazima te iskrenosti na terenu mogu rezultirati poštovanjem i povjerenjem sa druge strane. Bošnjaci Sandžaka su narod velikog srca, puni ljubavi i poštovanja prema svakom dobronamjerniku, spremni da pomognu svakom nesretniku, ma ko i odakle bio, požrtvovani, vrijedni, lojalni i odani vlasti i vođama. To je potvrđeno mnogo puta kroz povijest, od Osmanskog, preko komunističkog perioda, a to se i danas potvrđuje. Međutim, bez obzira na to, mnogi režimi to nisu cijenili, već su uzvraćali ponižavanjem i prijetnjama. Npr. Miloševićev im je devedesetih uzvratio batinanjem, prijetnjama i postavljanjem tenkova okolo Novog Pazara, čije su cijevi bile okrenute prema gradu, o čemu do danas svjedoče iskopani rovovi, ali od te prakse se ni danas nije odustalo, jer ako prođete pored kasarne u Novom Pazaru, opet ćete ispred nje vidjeti eksponat tenka, postavljenog na platformu, sa okrenutom cijevi prema gradu! Pitamo se i pitamo nadležne i aktuelnu vlast kakva se poruka time šalje!?
O svemu spomenutom može se dugo govoriti i argumentirati, mogu se iznositi i kontra argumenti, ali trenutno sve to je manje važno od spašavanja ljudskih života. Zbog toga pozivam Vladu R. Srbije da ne komplikuje procedure prihvatanja ponuđene pomoći države Bosne, Turske i svih drugih država, u slanju lekarskih timova u Novi Pazar, već da to učine odmah, kako bi pomogli postojećem zdravstvenom osoblju, koje je zbog zaraze desetkovano u liječenju pacijenata koji ne mogu da čekaju, kojima je liječenje potrebno ovoga trenutka i ukoliko im se sada ne pruži, za njih će sutra biti kasno, a Sandžak će izgubiti još mnogo života koje će porodice žaliti, a odgovorni osporavati.
P.S. Predsjedniče Aleksandre Vučiću, Vaša lista je u Sandžaku dobila veliku podršku građana. Nemojte nam time prijetiti, već to poštujte i cijenite, jer podrška se dobija zbog konkretnih postupaka i realiziranih obećanja, ali isto tako preko noći gubi zbog grešaka, prijetnji i omalovažavanja. Vrijeme nastavlja da teče, a sa vremenom odlazi i dio nas, odnosno mi, tako da brzo dođu dani kada nema ni nas, ni vlasti, ali trajno ostaje sjećanje na naše riječi i djela. I da, bez obzira što sebe okrivljujete za stanje u Novom Pazaru i kažete: “Ja sam kriv što nisam ostao u zemlji poslije izbora, već sam otišao u Moskvu, Brisel…“, niste Vi glavni krivac. To su oni kojima ste povjerili funkcije i poslove, zadužili ih da rade svoj posao, a oni navikli da svoju nesposobnost, javašluk, neodgovornost, nestručnost, bahatost i bezobrazluk Vi pravdate, nadoknađujete i za njih preuzimate odgovornost.
