Selam alejkum,
Moram priznati da mi je sve teže i teže gledati ove stare fotografije banjalučkih džamija što se na Facebook stranici Banjalučki nišani redovno postavljaju. Sve me nešto oko srca steže.
Rahmetli otac je govorio da je Banja Luka iza Drugog svjetskog rata imala oko 35 džamija, a da je 1993., dočekala sa njih 16, a već 1995., nije više bilo nijedne.
Znači u miru, od komunista, pa dobrim dijelom i muslimana među njima, srušeno je 19, a od Srba komšija, kasnije za vrijeme rata od 1992-95. godine, svih šesnaest banjalučkih džamija.
Helem nejse, to sam nekako i mogao slušati, ali sada kada gledam fotografije tih naših starih džamija nikako se ne osjećam dobro. Golema tuga nastaje u duši. Jer sad oči vide ono o čemu su nekad samo slušale. I to boli, jako boli.
Pišem ovo radi dva bitna detalja koja mislim da trebamo znati.
Naime banjalučke džamije su intenzivno počeli rušiti iza zemljotresa 1969. godine, i tada je jedan ugledni banjalučanin (rahmetli otac mi je kazao njegovo ime i prezime, ali se sad više ne sjećam o kome se radi) sjeo i na engleskom jeziku napisao pismo i nekako ga doturio u ambasadu Pakistana u Beograd. Zamolio je i pozvao Vladu Islamske Republike Pakistan da pomogne muslimanima u Jugoslaviji, posebno u Bosni, da se zaustavi daljnje rušenje džamija po Banjaluci.
Ubrzo je u Jugoslaviju stigla delegacija iz Pakistana. Iz Beograda su se zaputili u pratnji naših državnih organa prema Banjaluci i od tada su sva rušenja prestala. A po kazivanju trebalo ih je biti još.
Drugo, važna stvar, sad već prelazi u domen sufizma, odnosno batina, bilo je kada sam Senad ef. Agića pitao kako to da je dragi Allah dž.š dozvolio da se na tako bestijalan način poruše Njegovi hramovi, Njegove kuće u kojima se mnogo Njegovo ime danju i večeri veliča i slavi, pa mi je s tugom u glasu odgovorio: “Te džamije su sigurno bile prazne, gotovo napuštene od muslimana i one su same molile dragog Allaha da ih se poruši, da nebi sutra na Sudnjemu danu bile svjedoci protiv muslimana, da ne moraju kazivati kako su ih muslimani napustili, kako su pokraj njih ne obazirući se prolazili, kako su ih rijetko ili nikako obilazili, posjećivali, otvarali, održavali… i da je Allah dž.š. njihovu molbu uslišao. Jer džamije i nisu za one koji su ih nedostojni.”
Senad ef. je samo rekao ono čemu sam i sam u Banjaluci bio svjedok. Od 16 banjalučkih džamija njih 4-5 su bile redovno otvarane za svih 5 vakata dnevnih namaza. Ostalih 11 je bilo samo za akšam i jaciju ili samo četvrtkom akšam – uoči petka ili samo za mjesec ramazana, a neke su se otvarale od bajrama do bajrama.
To je bilo realno stanje u Banjaluci kojeg se dobro sjećam, negdje od 1980. do 1992. godine. Džamije smo hajrom obnovili. Ostalo je još malo da se uradi. Intenzivno se radi i na Arnaudiji. Ako Bog da u dogledno vrijeme i ona će se napraviti i zasjati u svojoj ljepoti i sjaju.
Ali, da li smo obnovili vjernička srca? Hoće li ponovo naše džamije biti prazne, napuštene, zanemarene?
Nadam se, i hoću da vjerujem, da istu grešku više nikada nećemo ponoviti i da smo životnu lekciju naučili. Muslimani kada napuste džamije, izgube duhovni smisao, svrhu postojanja, življenja… i sljedeći korak je u fizičkom gubljenju života, doma i domovine. Vraćanjem izvoru dobivamo potrebnu snagu, mudrost i oslonac da uz Božiju pomoć, ako Bog da, povratimo sve. Do nas je.
