Ko god poznaje historiju, kulturu, običaje i naravi naših ljudi, njihovu urođenu blagost, otvorenost i iskrenost, dakle, temeljne osobine našeg naroda i historiju zemlje Bosne, u kojoj su se te osobine razvile od početka njenog postojanja do danas, kojoj su Bošnjani i Bošnjaci svojim mentalitetom dali pečat humanosti i tolerancije, mora se upitati otkud i kako se u jednom takvom narodu, kod ljudi koji su se uvijek isticali svojom blagošću, u zemlji u koju su drugi dolazili i bili primani tako da su u njoj trajno ostajali, u zemlji dobrodošlice i razumijevanja za druge ljude i običaje, može javiti ekstremizam bilo kojeg tipa, a pogotovo onaj temeljen na mržnji prema svemu što nije podjednako ekstremno kao što je pervertirani navodni vjerski osjećaj u ime kojeg se zbivaju nezamislivi zločini koji se pripisuju islamu kao vjeri i muslimanima kao vjernicima.
Dva aspekta
A eto, iako nikada do sada nije bilo rečeno i dokazano, a to i nije bilo moguće zbog toga što ono što ne postoji ne može se ni dokazati kao postojeće, neki ljudi smatraju da smo mi, Bošnjaci, posebno vjernici muslimani, opasnost za svoju okolinu i za Evropu zbog navodnog ekstremizma i terorizma koji kao da logično proizlazi iz našeg vjerskog uvjerenja. Kako ove optužbe ne iznose samo profesionalni borci protiv islama i Bošnjaka, kakvi su se namnožili posljednjih tridesetak godina, koji su kolaborirali na ostvarenju genocida nad nama, nego i navodno ozbiljni ljudi i institucije, nužno je analizirati dva bitna aspekta tog problema bez čije se analize istina o tome jesmo li mi, Bošnjaci, opasnost za sve oko nas ne može utvrditi.
Prvi aspekt ima zadatak da omogući uvid u to postoji li bilo kakva dovoljna i pouzdana evidencija činjenica koje bi potvrđivale ove optužbe. Drugi mora da pokaže postoji li u našem islamu, budući da se ekstremizam povezuje s islamom, ikakav znak o tome je li naš islam ikada iskazao sklonost ka ekstremizmu i terorizmu kao načinu mišljenja i vjerskoj praksi, i je li dolazio do izraza u načinu poštovanja naše vjere i odnosu prema drugim vjerama.
Na pitanje o tome postoji li bilo kakva pouzdana evidencija o činjenicama koje govore da su Bošnjaci ikada vršili bilo kakve terorističke radnje ili pokazivali tendencije vjerskog, etničkog, kulturnog i političkog ekstremizma u svojoj historiji, odgovor je negativan. Niko za pet stotina godina našeg islamskog života nije konstatirao da su Bošnjaci muslimanske vjere pokazivali vjerski ekstremizam, da su vršili pritisak i teror, a pogotovo da su vodili bilo kakve akcije progona svojih susjeda.
Nema takvih dokaza kad se radi o odnosu prema katolicima, ortodoksima, Jevrejima i pripadnicima drugih vjerskih zajednica, jer je strogo poštovan stav da u vjeri nema prisile i da su sve „tri vjerske knjige“ ravnopravne. Postoji obilje dokaza da su Bošnjaci muslimani uzimali u zaštitu svoje komšije od nezakonitih postupaka i pojedinaca i institucija osmanske vlasti, kao što su muslimani Bošnjaci, jedini u Evropi, masovno, organizirano i javno protestirali i donijeli rezolucije protiv nacističkog i ustaškog progona Jevreja, Srba i Roma, a te rezolucije su potpisale stotine najuglednijih građana muslimanske vjere.
Takvo ponašanje govori o mentalitetu i dosljednosti u čuvanju tradicije tolerancije, koja potječe iz vremena prve bosanske države i o karakteru islama kakvog su prakticirali Bošnjaci muslimanske vjere. Naš sunitski islam hanefijskog mezheba bio je savršeno kompatibilan s kulturnom i moralnom usmjerenošću Bošnjana i zbog toga je bio masovno prihvaćen od stanovnika Bosne. To je mekani, tolerantni, da kažem veseli islam, koji nikoga nije strašio ni Bogom ni mukama džehenema, nego veselio radošću spoznaje o spasenju zbog dobrote i milosti Božije koji sam za sebe kaže da je Milostiv i Milosrdan. Taj islam je insistirao na unutarnjem duhovnom prosvjetljavanju i usavršavanju vlastitog bića radi ostvarenja dobra, po načelu da je musliman onaj čovjek koji poštuje i pokorava se Allahu, dž. š., čini dobra i kloni se zlih djela.
Muslimani koji slijede takav islam ne mogu biti ni u kom pogledu ekstremisti, a isključeno je da bi mogli biti teroristi. Oni ne miješaju vjeru i vladavinu, jer vladavina pripada caru, a vjera svakom čovjeku koliko je ima u srcu. Ni mi kao narod, ni naši ljudi, ni naša vjera, kako je prakticirana stoljećima, ne podnose ništa ekstremno, totalitarno i nasilno, a pogotovo ne ubijanje ljudi. Kod nas se uvijek govorilo: “Neka mu je od mene halal (oprost), ja mu neću suditi, jer postoji neko ko će svima nama suditi” i to je bio naš stav prema ljudima koji su uzimali pravo da prema ličnom uvjerenju sude ljudima. Sudi se samo na osnovu zakona i to čini ovlašteni državni organ.
Ako je sigurno da mi kao narod ne prihvatamo i naša vjera ne dozvoljava ekstremizam i da se ekstremizam među nama uvijek smatrao zadnjom deredžom ljudskog ponašanja i s indignacijom odbacivao, tada se postavlja pitanje otkuda najednom da se misli da smo mi opasni i ekstremizmu skloni ljudi. Kad se uzme u obzir da takve optužbe najčešće dolaze od onih koji su sistematski četiri godine provodili genocidne akcije protiv nas, tada se otvara aspekt izvora cijele stvari. Dva su izvora takvih tvrdnji.
Jalov posao
Jedan je pojava tzv. mudžahedina u Bosni u vrijeme rata, a drugi pojava pristalica nekih vjerskih sljedbi koje su legitimne u islamu, ali nisu uobičajene među muslimanima u BiH. Moglo bi se reći da postoji i treći izvor takvih optužbi, a on proizlazi iz činjenice da su muslimani akcijom srpskih i hrvatskih ekstremista protjerivani i raseljavani po svijetu u kojem su mogli pasti pod utjecaj tamo raznih ekstremizama, ali oni niti su stvarali takve situacije i kretanja koja su ih vodila ka ekstremnim stajalištima, niti su takva stajališta nastajala u našoj zemlji i među muslimanima koji poštuju islam kakav se kod nas prakticirao.
Kad se radi o mudžahedinima, onda treba znati da su oni bili samo recipročna pojava sličnih dobrovoljaca iz Rusije i drugih pravoslavnih zemalja. Zar se može tvrditi da su tzv. psi rata, koji su dolazili na razna ratišta bili išta bolji od onih koji su došli da se navodno bore za islam. Jedni za pravoslavlje, drugi za islam, a svi protiv volje nas muslimana i u organizaciji stranih obavještajnih službi. Pojava tzv. selefija i vehabija u Bosni ima se zahvaliti upravo kontrastu našeg vjerovanja naspram nekih sljedbi uobičajenih u islamskim zemljama, jer takvima slijede oni koji su nezadovoljni našim islamom, a posebno njegovom mekoćom, odbijanjem osvete i uopće rata kao načina odnosa, pa je zbog toga naš islam bio na iskušenju da u danima genocida nad nama prihvati stav osvete, ali je njegova snaga upravo u tome da je savladao to iskušenje koje, kako znamo, mnogi nisu, već su se nad nama svetili i za Kosovo.
Ali, ako uzmemo u obzir broj svih vrsta ekstremizama koji su došli do izraza u ponašanju ljudi u našoj zemlji, onda nema nikakvog osnova da se smatra da je njihov broj kod muslimana veći nego kod pravoslavnih ili katolika, samo što je mnogima koji mrze islam i muslimane pogodovala da se koncentracija pažnje na islam i zbivanja oko njega u svijetu projiciraju i na nas i pokriju zlodjela nad muslimanima koja se sistematski i danas vrše, od ubijanja povratnika, negiranja osnovnih prava, progona i otimačine imovine i psihološkog terora, a takvi postupci su gotovo legalizirani u dijelovima naše zemlje gdje vladaju Srbi i Hrvati. Tako se vrši pervertiranje situacije i uzrok pretvara u posljedicu, a žrtva terora optužuje za sklonost teroru, što i nije neobično, jer se najčešće žrtva optužuje za svoje stradanje. Bosanski muslimani nisu izvor ni medij terorizma.
Teror je vršen i vrši se i danas nad nama, a onima koji taj teror u raznim oblicima vrše veoma je stalo da nas optuže za terorizam i tako sa sebe skinu odgovornost za učinjeno. Mali broj očajnika, prognanih i izgubljenih u svijetu zla i opće hajke na islam, nesretnici koji se svojim ponašanjem odvajaju od vjere svojih otaca i zakona svoje sredine su žrtve podjednako kao i oni koji su eventualna meta njihovog djelovanja. Odustanite od jalovog posla optuživanja islama.
Autor: Akademik Muhamed Filipović
