U namjeri da ispričamo priču o životu Kineza u Banjaluci, došli smo do neočekivanog saznanja. Njihove radnje mahom se zatvaraju, a one koje rade, posluju s gubitkom. Mnogi su već napustili Bosnu i Hercegovinu.
Jedanaestogodišnji Kinez Nikola Vu jedan je od najpoznatijih stanovnika Banjaluke. Širokim osmijehom i okruglim obrazima od svog rođenja, ali i prvih školskih dana, privlači pažnju sugrađana. Odrasli Kinezi nam odavno nisu novost, ali je činjenica da njihove djece nema u školama i vrtićima, pa je Nikola bio i ostao prava atrakcija.
Nikola Vu osjeća se kao pravi Banjalučanin
Odlično se uklopio, ima mnogo prijatelja i ne pomišlja o tome da bi jednog dana mogao živjeti u domovini svojih roditelja. Prvi je Kinez rođen u Banjaluci, a njegov otac Min Ling Vu je prvi Kinez koji se prije četrnaest godina doselio u grad na Vrbasu. „Kada sam došao u Banjaluku 1999. godine ovdje nije bilo nijednog Kineza. Mi smo bili prvi koji su se doselili u ovaj grad i otvorili prodavnicu. Dobro nam je išlo, posla je bilo pa smo otvorili i drugu radnju. Ali posljednjih godina je stvarno loše. Svi naši prijatelji iz Kine su otišli odavde, zatvaraju radnje i vraćaju se“, kaže Ling Vu. Vjeruje da će ako se ovako nastavi, biti primoran da do kraja godine stavi ključ u bravu i zatvori radnju „Crni biser“ u naselju Obilićevo.
„U januaru i februaru smo zabilježili debeli minus. Mnoge prodavnice su, kao što vidite, zatvorene. Sada je u Kini dobro, tamo ima mnogo posla za razliku od ranijih godina pa ćemo i mi vjerovatno nazad odakle smo došli prije mnogo godina. Jedino se Nikoli ne ide, ovo je njegov grad i on bi rado ostao, Kinu ne voli“, objašnjava Ling Vu kroz smijeh.
Ova kineska porodica je savladala jezik, prilagodila se životu u BiH i zavoljela naš narod. Kažu da su ljudi u Banjaluci dobri domaćini, prijateljski raspoloženi i, kako posebno ističu, ne kradu.
Kina je danas druga zemlja
„Naš rodni grad u Kini odakle dolazimo mnogo se promijenio. Otvorene su mnoge firme koje proizvode obuću i odjeću, tako da sada ima posla. Tako je u posljednje četiri godine, ranije se jako teško živjelo i zato smo otišli.“ Dok Nikolini roditelji zabrinuto broje dnevne pazare, on bezbrižno pohađa šesti razred O.Š. Dositej Obradović, igra video igrice i druži se s vršnjacima. Srpski jezik govori odlično, ali priznaje da ima problema kada treba savladati školsko gradivo. „Imam svakakvih ocjena, i jedinica i dvojki, ali ipak znam ponešto. Roditelji su zadovoljni. Trenirao sam košarku i karate, ali sam prestao“, stidljivo objašnjava Nikola.
Nekoliko puta je bio u Kini, ali tamo ne želi živjeti jer mu je, kako kaže, svaki put bilo dosadno.
„Kako smo mi ekonomski tonuli, tako su oni odlazili“
O Kinezima i njihovom životu u BiH se malo zna i pored toga što su dvije decenije dio naše zajednice. Sva komunikacija između njih i domaćeg stanovništva uglavnom se svodi na ono: “Dobar dan”, “Koliko to košta?”, “Hvala” i “Doviđenja”. Ipak, oni o nama znaju mnogo i vrlo su privrženi našoj zemlji i ljudima, kako naglašavaju. U ovaj dio svijeta došli su u potrazi za boljim životom. Ostajali su u BiH jer im je bilo dobro, ali to se promijenilo.
U Banjaluci od 1997. godine postoji Udruženje prijatelja Narodne Republike Kine i Bosne i Hercegovine. Iako tada Kineza još nije bilo u našoj zemlji, Banjalučanka Milka Tamamović, iz ljubavi i poštovanja prema njima, osnovala je udruženje. „Udruženje i dalje okuplja naše ljude koji su zaljubljenici u kinesku kulturu i tradiciju. Ali Kineza, koji su nekada bili dio ove organizacije, više nema. Otišli su svi. Kako smo mi ekonomski tonuli, tako su i oni odlazili. Ostalo je svega nekoliko porodica i prodavnica. Od 2007. oni su u fazi odlaska“, potvrđuje i Milka Tamamović.
Sada odlaze u Albaniju i na Kosovo
Tamamovićeva smatra da kao država nismo odreagovali na pravi način, jer im nismo pružili uslove za rad i nismo iskoristili potencijal koji su donijeli. „Bila sam šokirana kada sam čula da odlaze u Albaniju i na Kosovo jer im je tamo bolje. Mi ovdje živimo u uvjerenju da smo razvijeniji od tih sredina, nažalost to nije istina. Kinezi donose prosperitet i novu snagu, a mi to nismo iskoristili.“
Naša sagovornica nekoliko puta je posjetila Kinu, dosta dobro govori njihov jezik i privržena je ovom narodu. Fascinirana je njihovim optimizmom i energijom, spremnošću da se žrtvuju za dobrobit društva. Kaže da se uvjerila kako su pošteni poslodavci i vrijedni radnici. „Mnogi naši ljudi su radili u kineskim radnjama, nikada nisam čula da je neko nezadovoljan. Svojim radnicima su redovno davali plate, prijavljivali ih i uplaćivali doprinose. Znam sigurno da brojni trgovci žale za njima“, kaže Tamamovićeva.
Procjenjuje se da je u BiH početkom prošle decenije bilo oko hiljadu Kineza, a da ta brojka danas ne prelazi četiri stotine. Učesnici ove priče rekli su nam da ima i miješanih brakova, najčešće se radi o kineskim muškarcima i našim ženama, jer je to kako tvrde, odlična kombinacija, žene iz BiH su vrijedne i privržene porodici, a Kinezi izuzetno poštuju svoje supruge. U Banjaluci je sklopljena jedna ovakva bračna zajednica, ali su nedavno otišli u Kinu.
