Samo zamislite kako bi bilo da naoružane sigurnosne snage upadnu u vaš dom, uhapse vaše voljene, stave ih u koncntracioni logor, i odvedu vam djecu. To se desilo 44-godišnjem Turghunjanu, koga sam upoznala dok sam bila u posjeti Turskoj gdje sam intervjuisala izbjeglice Ujgure.
Turghunjan je posjedovao zlatarsku radnju i četiri godine je redovno putovao između Turske i Kine. Tokom jednog od tih putovanja sredinom 2017, članovi njegove porodice su uhapšeni bez ikakvog objašnjenja i njegov račun u banci je zamrznut.
„Nemam šta izugibiti, jer su uhapsili moju suprugu bez razloga, i ne znam gdje su moji blizanci bebe i dječak tinejdžer“, kaže on. „Mi samo želimo mir, sigurnost, demokratiju i slobodu. Ljudi poput mene – koji žive izvan Kine i koji su izgubili kontakt sa članovima svoje porodice – daju ogromne žrtve za mir.“
Slomio se i jecao dok mi je ovo pričao. Ovo je jedna od brojnih ujgruskih porodica koje su rastavljene zbog stalne represije Pekinga u Xinjiangu (Istočnom Turkestanu).
U avgustu je UN-ov Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije izdao izvještaj u kojem je pisalo da je nekih milion Ujgura zadržano u „kontraterorističkim“ centrima u Kini i da su dva miliona Ujgura prisiljena da ide u „reedukacijske kampove za političku i kulturnu indoktrinaciju.“
Kineska vlada poriče tužbe
Kineska vlada je otvoreno porekla ove optužbe i omalovažila komitet u to vrijeme. Ali samo dva mjeseca kasnije, legalizovala je ove kampove za zatvaranje.
Promijenili su lokalne zakone u Xinjiangu da bi omoćila da reedukacijski kampovi također implementiraju „antiekstremističku ideološku edukaciju“.
Prema riječima organizacija za ljudska prava, zatvorenici u ovim kampovima su prisiljeni da uče kineski mandarinski jezik, da recituje hvalospjeve CCP-u i pamte pravila koja vode njihovo „podesno“ ponašanje, dok žive u otežanim uslovima i trpe psihološko i fizičko zlostavljanje.
Ovo je najnoviji primjer asimilacionističkih politika koje je usvojila kineska vlada i koje su motivirane etnocentričnom ideologijom Kineske komunističke partije (CCP). Dominacija etničke grupe Han, najveće u Kini, nalazi se u pisanju Mao Zedonga, osnivača Narodne Republike Kine, i stavljena u praksu u različitim oblicima tokom proteklih sedam decenija.
U sklopu ovih praksi, kineska vlada sistematski pokušava izbrisati ujgrusku kulturu i etnicitet u Xinjiangu. Osim ovih „reedukacijskih kampova“ za odrasle, postoje također kampovi i škole za ujgursku djecu gdje su oni odsječeni od svoje porodice, jezika, religije i kulture. U U U kineskim državnim medijima redovno kruže fotografije i novinski članci koji prikazuju ujgursku djecu obučenu kao Han Kinezi, koji uče mandarinski jezik i Han kulturu.
Kineska vlada je također otišla tako daleko i kršila je privatnost u ujgurskim domovima u provođenju svojih asimilacionih politika. U 2016, pokrenula je inicijativu „Postajanje porodicom“ koja prisiljava ujgruske porodice da ugoste CCP kadrove u svojim domovima najmanje pet dana svaka dva mjeseca.
Borba protiv vjerskog identiteta Ujgura
Kineska država se također aktivno bori protiv vjerskog identiteta Ujgura i zvanično je proglasila islam „ideološkom bolešću“. Uništili su mnoge džamije, zabranili vjersku odjeću i čak svetu knjigu islama, Kur’an. Prisilili su muslimane da napuste islamsko sahranjivanje i prihvate kinesku tradiciju kremiranja, koju država brzo širi u Xinjiangu.
Također su izdali pravne direktive koje specifično napadaju vjersko ponašanje. Regulativa Ujgruske autonomne regije Xinjiang o sveobihvatnom upravljanju društvenim redom iznosi niz mjera koje lokalne državne institucije moraju poduzeti, uključujući „upravljanje vjerskim pitanjima“ i „provođenje anti-kultovske edukacije“.
Implementacija ovih politika je dovela do etiketiranja svakodnevnih aktivnosti muslimana kao ekstremističke, kao što je jedenje halal hrane, odbijanje stupanja u brak sa Han Kinezima i ili korištenje islamskih pozdrava.
Kineska vlada je koristila tri optužbe kao opravdanja za velike represije protiv Ujgura: ekstremizam, terorizam i separatizam.
Prva optužba – ekstremizam – izgleda je usmjerena protiv svakoga ko ponosno izražava svoj ujgurski identitet. Osim milion koji su poslati u „reedukacijske kampove“, istaknute ujgruske ličnosti su zatvorene ili nestale u proteklih nekoliko godina: islamski učenjak Mohammed Salih Hajim, ekonomista Ilham Toxti, antropolog Rahile Dawud, pop pjevači Abdurehim Heyt i Ablajan Awut i fudbale Erfam Hezim samo su neki primjeri.
Nema ništa „ekstremno“ u tome što ste Ujgur i što ste ponosni na to; baš kao što Han Kinezi mogu poštovati svoje tradicije i slaviti svoj identitet, tako bi trebali i Ujguri. Nema ništa ekstremno u zahtijevanju kulturnih i vjerskih prava.
Zatim, tu je prijetnja „terorizma“. Bilo je nasilnih incidenata u Xinjiangu, ali javno protestovanje nije terorizam. Nije teško pojmiti da kada su ljudi ugnjetavani, kada je njihovo dostojanstvo narušeno, kada im nije dozvoljeno da praktikuju svoju vjeru i kulturu, kada im članove porodice hapse samo zbog identiteta, javni gnjev, frustracija i nepovjerenje su neizbježni.
Borba protiv kineskog kolonijalizma
Osim tog, bilo je nekih raštrkanih nasilnih incidenata u našoj domovini i bilo je Ujgura koji su se pridružili terorističkim organizacijama u inozemstvu.
Ali je isto tako neporeciva činjenica da je većina Ujgura odabrala nenasilje čak usred sve nasilnijeg ponašanja države prema njima. I dok je državna sigurnost važna za bilo koju državu, neprihvatljivo je i apsurdno tvrditi da je terorizam ukorijenjen u etnicitetu ili religiji.
Ujgure također optužuju za separatizam, ali oni se ne namjeravaju odvojiti od Kine. Oni vide svoju domovinu kao koloniziranu zemlju koja nije bila kineska teritorija historijski. Oni se bore protiv kineskog kolonijalizma i Han-centrične ideologije kineske države da uspostavi mir, slobodu i demokratiju u regiji.
Svaki Ujgur, uključujući i mene, očajnički želi mir, slobodu i demokratiju u Istočnom Turkestanu. Ali plašim se da tog neće biti sve dok kineska vlada nastavlja sa svojim politikama kulturnog genocida i represije u Istočnom Turkestanu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
