Separatističke težnje mnogih regija u Evropi će biti u skladu s razvojem situacije Kataloniji, smatraju analitičari.
I prije referenduma o neovisnosti Katalonije, koji je izazvao žestoku reakciju službenog Madrida, slične najave odvajanja pojedinih regija iz matičnih država čule su se i drugdje u Europi. Takvih težnji ima i u španjolskim pokrajinama Baskiji i Galiciji, Valonci i Flamanci bi rado živjeli odvojeno, a ne u zajedničkoj državi Belgiji. Pridnjestrovlje je dugo problem Moldavije, a Nagorno Karabah u središtu sukoba Armenije i Azerbejdžana. I neke kavkaske regije također prijete izdvajanjem, kriza u Ukrajini još je daleko od kraja, a i na području Balkana često se čuju želje za samostalnošću.
Ni škotski problem još nije riješen, podsjeća bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji, a danas predavač na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu, Božo Kovačević. I nastavlja niz – aspiracija Lege Nord u Italiji, Korzika kao „uspavani problem“ Francuske, područja na kojima žive Mađari u Slovačkoj, Rumunjskoj, Srbiji i drugim državama u kojima živi mađarska manjina.
„Veruje se da bi katalonski referendum mogao sve njih da ohrabri da ponovo istaknu zahteve za većom autonomijom ili suverenitetom. Teško je predvideti kako će bilo koja od ovih država reagovati na secesionističke pokrete“, ukazuje Jelena Stevanović, novinarka beogradske Politike.
Konstatira i kako je „mnogima bilo nezamislivo da će članica EU i NATO-a tući svoje državljane koji su izašli da glasaju, pa se to, ipak, dogodilo“.
„Na primeru Katalonije se pokazalo da su nova žarišta uvek moguća, čak i u EU, iako su mnogi verovali da je Unija ‘kraj istorije’ Evrope“, podsjeća Stevanović.
Svi će pratiti razvoj situacije u Kataloniji
Ipak, politički analitičar Adnan Huskić smatra kako će želje za odvajanjem zapravo slijediti razvoj situacije u Španjolskoj, odnosno u Kataloniji. Nije primijetio, kako kaže, „nikakav entuzijazam [u evropskim državama] za eventualno priznavanje izglasane nezavisnosti, što je potpuno razumljivo i što znači da je pred vlastima Katalonije, a i Španije, politički vrlo težak period“.
„Proglasiti nezavisnost, iako to Katalonci još nisu uradili, je jedno, a biti priznat kao nezavisna država je potpuno druga stvar. Iskreno se nadam da katalonske vlasti neće ići na dalju eskalaciju situacije, kao što bi bilo unilateralno proglašenje nezavisnosti i dalje mjere koje takva odluka vuče, kakva bi recimo bila uspostava ‘katalonskih’ vojnih snaga i izlazak na granice novoproglašene države, a što bi bilo uvertira u direktan sukob sa Madridom, te da će se EU uključiti u pregovore u cilju snižavanja tenzija“, kaže Huskić.
Prognozira kako će „kriza koja će proizaći iz cijele situacija u Kataloniji djelovati prije kao inhibitor za dalje slične procese, na način na koji je Brexit privremeno smirio slične tendencije u drugim državama“. Podsjeća i kako Brexit nije riješio probleme u EU, kao što ni „strah od epiloga katalonskog referenduma neće trajno riješiti secesionističke tendencije u drugim državama“.
„Pouke iz katalonskog referenduma bi za većinu separatističkih ili iredentističkih pokreta trebale biti, ako to već nisu, da je želja za nezavisnošću jedna stvar, a realna opcija uspješnog završetka procesa nešto potpuno drugo“, navodi Huskić.
Poređenje Ukrajine i Španije
Ratni sukob u Ukrajini još je daleko od završetka, Krim je formalno dio Rusije posljednje tri i pol godine, pa Europa opravdano strahuje od novih oružanih konfrontacija koja bi neminovno donijela velike ljudske i materijalne gubitke. A primjena sile tokom katalonskog referenduma te najave proglašenje neovisnosti nagovijestila je i mogući građanski rat te u sjećanje prizvala i scene iz Ukrajine, ali i iz ratova na području bivše Jugoslavije.
Povlačeći paralele s ukrajinskim scenarijem, Kovačević navodi kako se tamo „odvajanje Krima dogodilo zahvaljujući vojnoj pomoći izvana, a isto vrijedi i za trenutno odmetnute pokrajine Donjecka i Luganska.
„U Španjolskoj središnja vlast primjenjuje silu i dalje prijeti što može eskalirati sve do građanskog rata, a u Ukrajini središnja vlast nije otpočela s primjenom sile. Dapače, na Krimu ukrajinska vlast nije poduzela ništa da bi zaštitila teritorijalnu cjelovitost zemlje. Stoga je to jedan od elemenata za predviđanje da će Krim ostati u sastavu Rusije“, smatra Kovačević.
I Huskić razmišlja u istom smjeru, navodeći kako je „ukrajinski scenarij direktan rezultat uspostave jasne sfere interesa ojačane Rusije pod Vladimirom Putinom i pokušaja širenja NATO-a i EU na istok, čemu se Rusija direktno i jasno protivi“.
„Svoj stav Rusija je jasno pokazala intervencijom u Gruziji, a potom i Ukrajini, dok je aneksijom Krima afirmirala princip, koji smatra da Zapad već duže vrijeme koristi, a to je pravo jačeg. Ono što Rusija želi reći je: vi prilagođavate međunarodno pravo svojim interesima u svojoj sferi, a sada mi to isto radimo u našoj“, objašnjava Huskić.
Uz konstataciju kako su takva obrazloženja ono što ukrajinski scenarij čini specifičnim i lokaliziranim, ne čini mu se realnom daljnja fragmentacija unutar EU.
Dok Kovačević primjećuje kako je „Belgija već potpuno podijeljena nacija koja, osim kralja i nogometne reprezentacije, ima malo što zajedničko“, Huskić konstatira kako je „objema stranama u Belgiji jasno da bi razvod bio iznimno zahtjevan i na kraju neizvjestan proces“.
„Disoluciju Belgije držim mogućom samo kroz proces jačanja EU i podizanja različitih ovlasti na taj nivo, čime bi ojačale regionalne ovlasti Valonije i Flandrije, a skupna država i njeni prerogativi bili preneseni na viši nivo“, dodaje Huskić.
Je li Vojvodina isto što i Katalonija?
Ako se stvari svedu na balkansko dvorište, a procesi razdvajanja multinacionalnih država već su dobili zajednički naziv – balkanizacija, još uvijek je otvoreno pitanje težnji za samostalnošću pojedinih regija. U tom smislu, Kovačević nabraja Vojvodinu, područje oko Preševa na jugu Srbije, sjever Kosova, Sandžak, pojedine regije u Makedoniji, pa i Bosnu i Hercegovinu.
„U Bosni i Hercegovini sve su učestaliji zahtjevi Hrvata za uspostavom trećeg entiteta kao definitivne potvrde federalnog karaktera države, a vlasti Republike Srpske s vremena na vrijeme ističu namjeru za odvajanje od BiH. Kako je BiH još uvijek pod međunarodnim patronatom, utjecaj međunarodne zajednice ondje je moguće efektivno realizirati. No, produktivnije bi bilo da predstavnici triju konstitutivnih naroda otvoreno i strpljivo, ne prejudicirajući konačna rješenja i polazeći od okvira zadanih Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom, razgovaraju o svemu što ih muči“, govori Kovačević.
Iako su po vojvođanskim gradovima pojavili grafiti „Vojvodina = Katalonija“, na uredima Lige socijaldemokrata Vojvodine tokom održavanja referenduma u Kataloniji bile izvješene katalonske zastave, a čelnik te stranke Nenad Čanak putovao u Barcelonu istog dana, Huskić ne vjeruje u scenarije sličnom katalonskom i scene koje bi se mogle preslikati na ulice Novog Sada.
„Tako što je realno samo ukoliko dođe do značajnije izmjene regionalnih i globalnih okolnosti, pojačane mobilizacije oko tog cilja, te pojave represije i nasilja u Vojvodini, orkestriranog i provođenog iz Beograda“, smatra.
Za pitanje neovisnosti bh. entiteta Republika Srpska smatra da je druga priča, kojom se „poigravaju“ vlasti u Banjoj Luci. Ne vidi kako bi se „ta stvar praktično razvila bez nasilja i dramatičnog pogoršanja regionalne stabilnosti“, pa iz tog ni „ne misli da je to pitanje realno u interesu ijedne od involviranih strana“.
