Prije pola godine Luka Mesec je na ovom mjestu izlagao politički program Združene levice, slovenskog antikapitalističkog pokreta sastavljenog od više stranaka i nestranačkih organizacija. Bilo je to nekoliko dana uoči parlamentarnih izbora u susjednoj zemlji, na kojima je Združena levica na iznenađenje mnogih osvojila čak šest mandata u Državnom zboru. Zajedno s petero stranačkih kolega, Mesec je postao parlamentarni zastupnik i predsjednik njihovog Kluba. U međuvremenu, u više europskih zemalja došlo je do uspona sličnih političkih opcija, koje se u mainstreamu nazivaju radikalnom ljevicom, a među normalnim pukom puno benignije: novom ljevicom.
Zajedničko im je suprotstavljanje aktualnoj hegemoniji neoliberalnog kapitalizma koju putem mjera štednje, deregulacijom i privatizacijom obilato upražnjavaju stranke lijevog i desnog centra na izvršnim političkim pozicijama većine europskih država. Promovirajući suprotne ideje, Združena levica i slične stranke sve su popularnije među biračima, pa i ne čudi da među političkim, medijskim i intelektualnim establishmentom izazivaju sve veći zazor, infantilno podcjenjivanje ili, u najčešćim slučajevima, ignoriranje. Lupiga je, suprotno tome, iskoristila još jednu priliku za razgovor s – ovaj puta parlamentarnim zastupnikom – Mesecom o društveno-političkoj situaciji u Sloveniji, razlozima njihove sve veće popularnosti, kao i o perspektivama ljevice u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.
Kako je raditi u Državnom zboru i koji su Vaši dojmovi? Koliko ima prostora za politički utjecaj Združene levice?
– Ima dosta prostora. U prvom planu parlamentarnog djelovanja Združene levice je borba protiv privatizacije. Tu je, zatim, otvaranje tema koje su za nas relevantne, kao što su mjere štednje, legalizacija konoplje, obiteljski zakon, priznanje Palestine, radničko samoupravljanje i tako dalje. Treća fronta je svakodnevna politika. To je ukratko rad unutar parlamenta. Što se tiče osobne perspektive, mogu reći da su radni dani dugi, između 10 i 14 sati. No, važan je konačan cilj – demokratski socijalizam, odnosno slobodno i demokratsko društvo. To nam daje motiv i energiju.
Kolika vam je plaća u parlamentu i planirate li utjecati na drugačiju regulaciju plaća zastupnika, kao što, recimo, predlaže Radnička fronta u Hrvatskoj: da se plaća zastupnika smanji na razinu radničke plaće?
– Osnovna zastupnička plaća je 2.055 eura. Moja je 2.377 eura zbog dodatka na rukovođenjem klubom zastupnika, uz dodatak za rad u izbornoj jedinici te putne troškove. Mjesečno plaćam 979 eura za stranačku članarinu, što znači da mi ostane 1.398 eura neto plaće. Time smanjujemo plaće zastupnika na razinu srednje i dobro plaćenih profesionalaca u Sloveniji. Prosječna plaća u Sloveniji je 1.000 eura.
Koji su razlozi za vaš dosadašnji uspjeh? Koje ste strategije koristili da biste bili viđeni među biračima?
– Rekao bih da su bitne tri stvari: otvaranje političkog prozora poslije krize, dobra politička platforma i uspješno izvedena izborna kampanja. Slično kao u Hrvatskoj, slovenska kriza nije samo ekonomska nego i politička. Stare stranke koje su vladale 20 godina izgubile su legitimitet jer nemaju efikasnog odgovora na krizu. Posljedica toga bili su masovni prosvjedi 2012. godine i otvaranje prozora za nove političke aktere. Na izborima 2014. godine, taj proces manifestirao se i na izborima: skoro polovicu mjesta u parlamentu dobile su dvije nove političke snage – Stranka Mira Cerara, koja je pobijedila na izborima, i Združena levica. Naša politička platforma plod je višegodišnjeg aktivističkog rada, od sudjelovanja u prosvjedima, okupacije fakulteta pa do peticija. Izborili smo prostor na ljevici dokazujući razliku između nas i ostalih stranaka uz dobru artikulaciju ključnih zahtjeva. Tu je bila bitna i međunarodna podrška.
Najveća primjedba iz mainstreama je ta da je vaša stranka “radikalna” te se zalaže za utopijske ideje
– Upravo suprotno. Umjesto nas, radikalno je stanje koje imamo u zemlji od dva milijuna stanovnika: 291.000 ljudi živi ispod praga siromaštva, 120.000 je nezaposleno, sve više mladih vraća se živjeti kod roditelja dok u državi zjapi prazno 15.000 stanova. Radikalno je da vlada unatoč ovim podacima još više zaoštrava mjere štednje i da ćemo na početku 2015. godine uvesti fiskalno pravilo koje će do kraja uništiti socijalnu državu. Protivljenje takvim procesima nije radikalno, nego racionalno.
Što kažete na argumente da je privatizacija jedini način za sanaciju velikih dugova?
– Naravno da se ne slažemo s time. Poslije gubitka autonomne monetarne politike ulaskom u eurozonu i u procesu gubljenja fiskalne autonomije, državno vlasništvo nad bankama i velikim poduzećima postalo je zadnja poluga razvojne politike države. Bez toga ostajemo periferija, potpuno ovisna o stranim investicijama, ostavljena na milosti i nemilost financijskih tržišta. Jasno nam je da država dosad nije dobro upravljala imovinom. Bilo je puno korupcije, partikularnih stranačkih interesa i tomu sličnog. Ali privatizacija nije odgovor nego dio problema.
Kako bi umjesto toga, kroz nekoliko primjera, funkcionirao demokratski socijalizam?
– Odgovor je jačanje uloge radničkih kolektiva u tvrtkama, jačanje nadzora odozdo i usvajanje samoupravljanja. Samo tako će tvrtke raditi u društvenom interesu. U tvrtkama trebamo umjesto državnog ili privatnog upravljanja uvesti radničko upravljanje. Na razini ekonomije, umjesto slobodnog tržišta trebamo uvesti koordinaciju između poduzeća i demokratsko planiranje. U političkoj sferi potrebno je više direktne demokracije. Nejednakosti na bazi spola, religije, rase, nacionalnosti potrebno je eliminirati. Ljudi, kao kolektiv i društvo, trebaju preuzeti sudbinu u svoje ruke.
Zašto su ovakve stranke uopće potrebne društvima u Europi?
– Jer su one jedino rješenje ispred tri tipa barbarstva koje nam prijeti. Prvi tip je autoritarni liberalizam bez socijalnih prava i sve više represije kojeg nam nameće mainstream politika. Drugi tip barbarstva je novi fašizam koji se već sada nažalost pojavljuje u državama istoka (Mađarska, Makedonija) i sjevera (npr. Pravi Finci u Finskoj). A treća barbarska opasnost je raspad sistema i borba svih protiv svih. Nova ljevica je jedina politička snaga koja se bori za četvrtu mogućnost: demokratski socijalizam.
Kako u toj borbi nova ljevica može izbjeći greške tradicionalne ljevice, počinjene u zadnjih nekoliko desetljeća, kao u slučaju britanskih Laburista i njihovog trećeg puta ili njemačkih Zelenih, koji su, boreći se za održavanje socijalne države, zapravo prihvatili neoliberalizam?
– Mislim da je jedini način uspostava jake kontrole odozdo. Nova ljevica treba se organizirati dinamično i demokratski, na način da baza nadzire rukovodstvo. Samo tako možemo zaustaviti pomjeranje udesno uslijed snažnog pritiska međunarodnog kapitala, europskih institucija i domaćih kapitalista. Dobro je u Guardianu kazao glavni ekonomist Syrize John Milios: „više od međunarodnog kapitala Syriza se treba bojati onih koji ih podržavaju“.
No, je li društvo u kontekstu kapitalizma izgubilo bitku za socijalnu državu i bi li se ljevica trebala u potpunosti preusmjeriti na borbu za povratak moći nad ekonomskim procesima?
– Ako se borimo samo za socijalnu državu i ne osvrćemo se na postojanje kapitalizma, sigurno ćemo izgubiti. To smo vidjeli na primjerima svih socijaldemokratskih vlada u posljednjih 25 godina. Svi su mislili da je moguće pod uvjetima neoliberalnog kapitalizma boriti se za socijalnu državu. To je bilo potpuno nerealno. Sve ovakve vlade su propale i to je jedan od glavnih razloga desne hegemonije u Europi. Nova ljevica to ne smije ponoviti. Ona se treba boriti za promjenu ekonomskog sustava i na taj način uspostaviti uvjete za izgradnju socijalne države.
Sada ste borbu kanalizirali kroz rad u parlamentu. Međutim, koliko ste i dalje fokusirani na horizontalno djelovanje i pritisak odozdo? Da li ste se povezali sa sindikatima i vaninstitucionalnim lijevim organizacijama, pogotovo u kontekstu borbe za radničko samoupravljanje?
– Izvan parlamenta radimo na širenju vlastite mreže, kao i jačanju fronte s civilnim društvom i sindikatima. Trenutno smo u fazi formiranja otpora protiv privatizacije kojeg ćemo predstaviti u siječnju. Ako želimo napraviti antikapitalističku političku snagu potrebno je izgraditi jaku, demokratski organiziranu stranačku organizaciju sa čvrstom suradnjom s civilnim društvom.
Koliko je bitno internacionalno povezivanje ovih opcija za njihovo duže preživljavanje, povećanje popularnosti i utjecaja? Što Združena levica radi po tom pitanju?
– Internacionalno povezivanje je nužno. Živimo u uvjetima globaliziranog kapitalizma, u kojem su države izgubile veliki dio svoje snage. Imamo vladavinu tržišta kojima su države sve više podređene. „Investitori“ na međunarodnim financijskim tržištima odlučuju, primjerice, o našim kamatnim stopama, od kojih u državama s velikima dugovima, poput ovih naših južnih, zavisi primjerice opstanak socijalnih sustava i razvoj gospodarstva. Jedini način da prekinemo s tim terorom dereguliranog kapitalizma je internacionalno povezivanje progresivnih snaga, i posljedično radikalno smanjivanje moći takvih institucija. U najkraćem, trebamo kao društvo uzeti stvari u svoje ruke. Povezivanje na razini Europe dobar je početak. Intenzivno radimo na tome i imamo jako dobre kontakte s, primjerice, Die Linke u Njemačkoj, Syrizom u Grčkoj, Podemosom u Španjolskoj te Radničkom frontom u Hrvatskoj.
Kako gledate na sve veću popularnost Radničke fronte u Hrvatskoj? Znači li to da je konačno, dva i pol desetljeća nakon nestanka Jugoslavije, sazrjelo vrijeme za socijalističke stranke u državama jugoistočne Europe?
– Radničkoj fronti čestitamo i podupiremo njihov rad. Drago nam je da Hrvatska konačno ima socijalističku političku organizaciju i veselimo se suradnji. RF je politički odgovor kojeg Hrvatska treba. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, u Sloveniji su ljudi mislili da će pod kapitalizmom zadržati sva prava koja su imali u Jugoslaviji i uz to dobiti njemačke plaće i automobile. Sad su postali svjesni da su umjesto toga dobili kredite, nezaposlenost i siromašnu perspektivu za svoju djecu. Otud zanimanje za socijalizam.
Kako komentirate učestale konstatacije ekonomista, političara i komentatora kako u zemljama poput Slovenije i Hrvatske ne postoji neoliberalni kapitalizam, već nekakva vrsta (pos)tranzicijskog državnog kapitalizma, zanemarujući pritom činjenicu da se upravo zapadni oblik kapitalizma provodi uz enormni državni protekcionizam, koji se posebno vidi kroz sporazume o slobodnoj trgovini (primjer je NAFTA u kontekstu SAD-a)?
– To je manipulacija neoliberalnih ekonomista koji hoće okriviti državu za probleme koje je prouzročio kapitalizam. I to im uspijeva. Donedavno nitko nije kritizirao kapitalizam nego su tražili “povlačenje” države. Kad je došlo do kritike kapitalizma, neoliberali su opet pripremili odgovor prema kojem kapitalizam ima svoje probleme, ali da su oni nastali zbog miješanja države u tržište. To je pametna i standardna taktika neoliberala. Oni vjeruju da slobodnotržišni kapitalizam može funkcionirati kao što je opisan u udžbenicima. Kad se pojave problemi, naravno da za to nije kriv kapitalizam nego “eksterni faktori”.
Pikettyjeva knjiga je apsolutni bestseler na svjetskim top listama, političari je obilato citiraju. Jeste li pročitali tu knjigu i je li ona apologetika kapitalizma, i još jedan apel na “popravljanje” toga sustava?
– Knjigu nisam pročitao do kraja, ali čitao sam dosta rasprava o Pikettyju. Mislim da želi na neki način ponoviti gestu Keynesa i poput njega tijekom 1930-ih godina uvjeriti kapitaliste u racionalnost svoje teorije i potom pokrenuti veliku reformu kapitalizma. Keynesu je to, međutim, uspjelo jer je tada postojao Sovjetski Savez, militantni sindikati i lijeve stranke, pa samim time opasnost od revolucije. U takvim uvjetima kapitalisti su ocijenili da je bolja reforma i redistribucija nego eksproprijacija. Zbog toga su bili spremni slušati Keynesa. Danas je, međutim, situacija drugačija. Ljevica je marginalna i bez snage, a kapitalisti potpuna suprotnost tome. Piketty je postao svjetski akademski superstar, ali bez snažne ljevice njegovi prijedlozi su bez perspektive. S druge strane, mislim da ljevica pravi grešku i ne iskorištava Pikettyja. Naime, do sada su ga više-manje napadali da ne koristi teoriju krize, da griješi u svojoj analizi, da se zalaže za kapitalizam i slično. Premda su na mjestu, ove kritike su neproduktivne. Umjesto napada na teorijskoj razini, mislim da bi trebali politički prisvojiti njegov nauk o sve većoj nejednakosti i upotrijebiti njegove argumente u našoj borbi.
