Omer ibn Abdul Aziz, pravedni halifa, kojeg je krasilo veliko poštenje, pravednost i pobožnost, sjedio je jednog dana u mesdžidu.
Njegova mala kćerkica, nije imala ni deset godina, došla je sva uplakana.
„Zašto plačeš kćeri?“- upita Omer.
Ona odgovori: „Babuka, sutra je Bajram. Sve moje drugarice imaju novu bajramsku odjeću, dok ja kćer Vođe pravovjernih,osim one stare i pocjepane, nemam druge haljine.“
Omera pogodiše kćerine suze, te se uputi ka gradu gdje se nalazilo Bejtul-Mal. Tamo na ulazu stajaše blagajnik, koji kada vidje Omera ustade i dočeka Vođu pravovjernih onako kako mu dolikuje.
„Da li ćeš mi dati moju platu koja me sljeduje za slijedeći mjesec?“- upita Omer.
Blagajnik upita: „A zašto će ti Vođo pravovjernih?”
Pa mu Omer ispriča razlog zbog kojeg traži novac.
„Nema nikakvih problema!“- doda blagajnik- „Ali uz jedan uslov!“
„Koji je to uslov?“- upita Omer.
„Želim da mi garantuješ da ćeš do slijedećeg mjeseca ostati živ, kako bi mogao da zaradiš platu koju ću ti unaprijed dati!“- reče blagajnik.
Omer se zbunjen vrati kući. Tamo ga je na vratima kuće čekala njegova mala kćerkica. Ona upita:
„Šta si uradio oče???“
Omer će na to:
„Kćeri, da li da saburamo i uđemo zajedno u Džennet, ili da ne budemo strpljivi pa da ti babo uđe u vatru?!“
Djevojčica odgovori: „Saburat ćemo babuka!“
