Dugo se na internetu „vrti” video snimk naslovljen „četnički snajperista Sead Duračak”. Sead Duračak je iz Kozarca, tj. iz sela Duračaka. Snimak o kojem je riječ napravljen je u Hrvatskoj gdje je naivni Sead ratovao kao pripadnik srpskih dobrovoljačkih formacija pri bivšoj JNA. Slučaj Seada Duračka je, u jednom veoma važnom dijelu, paradigma stradanja prijedorskih Bošnjaka. U Prijedoru je bilo dosta sličnih slučajeva, bilo je dosta Bošnjaka koji su istovremeno ratovali kao pripadnici srpskih dobrovoljačkih jedinica, bili lojalni i izjašnjavali se kao Srbi, ali ipak su ubijeni od srpskih zločinaca prilikom čišćenja Prijedora od nesrpskog stanovništva. Sead Duračak je ubijen pred svojom kućom kada su Srbi čistili njegovo selo. Uopće se nisu osvrtali na to što je zajedno sa njima ratovao u Hrvatskoj. Zanimljiv je i slučaj S. R, koja je također bila sa Srbima na hrvatskom ratištu. Kada je na red došlo čišćenje Prijedora S. R.je završila u Logoru Omarska gdje je prošla sve torture, od silovanja do premlaćivanja. Ni njoj, kao ni Seadu Duračaku, nije pomogla borba u redovima srpske vojske. Srbi se nisu osvrtali na lojalnost prijedorskih Bošnjaka. I. J., nekada najbolji prijatelj današnjeg gradonačelnika Prijedora, negatora genocida Marka Pavića, ubijen je iako se izjašnjavao kao Srbin. I. J. je umlaćen u logoru Omarska. Sljedeći primjer je posebno zanimljiv. Vejsil Dženanović iz sela Čarakovo je primjer kako Srbima ništa nije značila bilo kakva lojalnost Bošnjaka, oni su bili previše žedni bošnjačko – muslimanske krvi, ništa drugo ih nije zanimalo osim ubijanja. Kada su Bošnjaci iz sela Čarakovo bili natjerani da istaknu bijele zastave i da stave bijele trake Vejsil Dženanović je objesio srpsku trobojku a sina Farana poslao u četnike. Mislio je Vejsil da je siguran, čak je i drugima pokušavao nuditi pomoć. Na njegovu žalost, četnici su, nakon što su ostale Bošnjake pobili ( preko 400 Bošnjaka iz Čarakova je ubijeno) i protjerali iz Čarakova, nekoliko dana kasnije došli i ubili Vejsila, njegovu ženu, zeta, trudnu kćer i njihovo troje djece. Jedino su uspjeli preživjeti Vejsilov sin Faran, koji je, iako su mu Srbi pobili svu familiju, nastavio da se bori sa četnicima i koji danas živi u Prijedoru pod imenom Miletić Dragan, te unuk Suljo, sin od ubijene kčerke. Za razliku od Farana, odnosno Dragana, Suljo je danas jedan od naponosnijih simbola žrtve i povratka u Prijedor.
Kao što smo već naveli, u Prijedoru je bilo mnogo sličnih slučajeva. I ovi opisani i slični slučajevi dokaz su srpske genocidne namjere prema Bošnjacima. Srbi su bili previše žedni bošnjačko – muslimanske krvi, ništa drugo ih nije zanimalo osim ubijanja.
