Dok žene širom svijeta sutra dočekuju 8. mart, Međunarodni dan žena, mnoge žene, među kojima i one u Bosni i Hercegovini, koje su bile žrtve sistematskog nasilja, mučenja i silovanja, imaju pomiješana osjećanja u vezi sa najvećim praznikom žena.
Ekipa Anadolu Agency posjetila je, povodom 8. marta, Udruženje “Žena-žrtva rata” i razgovarala sa članicama Udruženja koje su jasno poručile kako, uprkos nasilju koje su preživjele, dalje koračaju “ponosno i dostojanstveno pred cijelim svijetom”.
Predsjednica Udruženja “Žena-žrtva rata” Bakira Hasečić podsjetila je da su Bošnjakinje u Višegradu, iz kojeg i sama dolazi, na početku rata 1992.-1995. sistematski silovane.
“Četnici su kolektivno silovali Bošnjakinje u ratu u BiH u cilju etničkog čišćenja. Na taj način su željeli da povrijede Bošnjake i njihov ponos i dostojanstvo. Ali, nisu uspjeli u tome, mi se i dalje borimo i uspravno stojimo”, kazala je ona.
Silovatelji moraju završiti u zatvorima
Ipak, kaže da je za žene žrtve rata 8. mart izgubio skoro svaki značaj nakon svih nepravdni i boli koje su im nanesene.
“Značaj 8. marta za mene je nestao ranih 1990-ih. Za mene i za mnoge žene koje su bile žrtve nasilja u ratu, 8. mart je kao i svaki drugi dan. Medicina još nije pronašla lijek za naše rane i naše boli. I dan danas živimo sa traumama koje će nas pratiti cijeli život”, kazala je Hasečić.
Naglasila je kako će se nastaviti boriti da svi zločinci i silovatelji, počinitelji gnusnih zločina nad ženama, budu kažnjeni za zlodjela koja su činili.
“Činimo sve da svi naši silovatelji odu iza rešetaka. Niko nas u tome neće spriječiti. Ali, samo mali broj njih je do sada osuđen, oko 40, dok se još 50 njih nalazi na sudu”, rekla je Hasečić, koja je dodala kako državne vlasti u BiH moraju mnogo više pomagati ženama žrtvama rata.
“Država skoro da nam ništa ne pomaže u ekonomskom smislu. A, trebaju pomoći da se te žene počnu baviti poljoprivredom, stočarstvom i da imaju svoj posao, da mogu zaraditi sebi. Daju nam samo simboličnu pomoć”, kaže Bakira Hasečić.
Mnoge članice Udruženja “Žena-žrtva rata” nakon rata su se razvele od svojih muževa, mnoge se nikada nisu ni udavale, međutim zajedničko većini njih je da su nezaposlene.
Jedna od članica ovog udruženja, A. M., koja je bila žrtva silovanja sa svojih 13 godina, kaže da se većina ovih žena snalaze same, kako znaju i umiju, nakon rata.
“Živiš sa svojim traumama. Navikneš se na taj život. Boriš se za život, jer nemaš nikoga ko bi te mogao podržati, sve praktički sama radim i sama se snalazim. Takav je slučaj i sa većinom drugih žena žrtava rata”, kazala je naša sagovornica.
Nezadovoljne nebrigom države
I ona je mišljenja kako bi se država više trebala brinuti o preživjelim žrtvama rata. Dodaje kako ih se političari sjete samo kada im treba “političkih poena”.
“Država bi se morala mnogo više brinuti o nama. Sve naše članice idu na sudove gdje svjedoče i time rade i za interes države, kako se to nikada ne bi ponovilo nikome. Postoji zakon o zaštiti žrtava rata, i mjesečno žene imaju, s povišicom, 586 KM primanja, što nije dovoljno. Imaju pravo na zdravstvenu pomoć i stambeno zbrinjavanje, ali samo svjedoci. Političari nas se sjete samo kada su predizborne kampanje. Razočarani smo političarima na svim nivoima, sami sebi najbolje pomažemo”, kazala je ova žena.
Na kraju dodaje da i pored svega što je preživjela i dalje ima svoju čast i dostojanstvo.
“Naše komšije su to radili, i oni se trebaju stidjeti zbog toga, ja se ne trebam stidjeti. Nisu ubili moje dostojanstvo, ja idem dalje dignute glave”, kazuje ova žrtva silovanja.
Napominje kako se žene u današnjem svijetu trebaju boriti za svoja temeljna prava i slobode i kako ne smiju dozvoliti da budu žrtve podlih ljudi.
“Osmi mart je samo jedan dan u godini. Nek žene ne gledaju na svoj život samo kroz jedan dan, za njih je svaki dan. Žene u BiH, ali i u cijelom svijetu trebaju da se bore za svoja prava”, poručila je sagovornica AA.
