Bebe ne uče govoriti samo slušajući, već i čitajući s usana, pokazala su nova istraživanja američkih naučnika. Istraživači s Floride otkrili su kako do šestog mjeseca bebe pogled počinju preusmjeravati prema očima, a onda počinju i pratiti pokrete usana dok im se priča. Da bi proizvele zvuk one imitiraju osobu od koje su taj zvuk čule, i to tako što prate kako trebaju namjestiti usne.
Djeci nije potrebno mnogo da savladaju pokrete za proizvodnju osnovnih riječi, pa do prve godine vraćaju pogled na oči, osim ako se ne susretnu s nepoznatim stranim jezikom, pa u tom slučaju nastavljaju pratiti pokrete usana.
Naučnici već dugo sa sigurnošću znaju da bebe gledaju osobu koja govori u lice tražeći socijalne smjernice u vezi s onim što su čuli. Kao i odrasli, one promatraju oči i prate neverbalne poruke kao što su emocije povezane s riječima. Naučnici sa univerziteta Florida Atlantic otišli su korak dalje i zapitali se promatraju li bebe i usne, tražeći smjernice za proizvodnju glasova.
Tokom ovog istraživanja testirano je čak 180 beba u periodu od četiri, šest, osam, deset i 12 mjeseci. Bebama koje pripadaju engleskom govornom području pušteni su video snimke žena koje govore na engleskom i španjolskom, a sprava smještena na traci za kosu pratila je gdje djeca usmjeravaju pogled i koliko dugo.
Pokazalo se da postoji dramatična razlika u usmjeravanju pažnje. Bebe od četiri mjeseca prate oči, a šestomjesečne bebe prate podjednako oči i usne, dok se osmomjesečne i desetomjesečne bebe usmjeravaju uglavnom na usne. Kod beba starosti godinu dana pažnja se vraća na oči.
No, kada su bebe s godinu dana čiji je materinji jezik engleski čule španjolski, pogled su zadržale na usnama prateći pokrete koje proizvode nepoznate riječi. To pokazuje da su i u prvoj godini djeca i dalje pripremljena na učenje jezika, što je vjerovatno razlog zbog kojeg je maloj djeci mnogo lakše svladati jezike nego odraslim ljudima.
Nakon ovog saznanja postavlja se pitanje uče li bebe koje imaju neki problem u razvoju, poput autizma, govoriti na isti način ili postoje neke razlike koje bi mogle biti rani znak poremećaja. Zbog toga, samo po sebi ovo otkriće nije toliko dragocjeno koliko bi mogla biti saznanja koja će možda proizaći iz ovoga.
Neurologe, naime, sada zanima kako da potaknu taj proces ako se on sam po sebi ne događa na vrijeme, ali i dalje istražuju kako mozak upravlja učenjem u tako ranoj fazi života.
