Holandija je zemlja koja snosi odgovrnost za genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine a činjenica da holandski bataljon koji je bio stacioniran u UN-ovoj zaštićenoj enklavi nije ništa poduzeo kako bi spriječio ubijanja trauma je koja proganja holandsko društvo čak i dva desetljeća nakon što su se tragični događaji odvili.
Inertnost holandskih vojnika bila je dio holandske vojne strategije koji su, kako kaže Edwin Giltay, pisac knjige The Cover – up General, bošnjačko stanovnštvo Srebrenice „prepustili“ vojnicima Vojske RS-a. U tim dramatičnim trenucima holandski oficir Johannes Rutten napravio je fotografije na kojima se vidi devet bošnjačkih leševa, što je dokaz vremenskog početka genocida, jer su snimci napravljeni 13. jula, dakle samo dva dana nakon pada Srebrenice.
Edwin Giltay, sticajem okolnosti, našao se u središtu skandala u kojem je vojno – obavještajna služba nastojala prikriti postojanje fotografija, u čemu je djelimično i uspjela. Zbog otkrivanja „afere“ knjiga je bila zabranjena, a sam Giltay našao se na udaru obavještajnih službi.
U vašoj knjizi iznosite tezu da su holandski vojnici tokom pada Srebrenice snimili „kompromitirujuće“ fotografije. Da li su te fotografije snimljene po naređenju pretpostavljenih ili je vojnik koji ih je snimio radio to na svoju inicijativu i da li se na fotografijama nalaze prizori koji svjedoče da su vojnici vojske Republike Srpske (Srpske snage) počinili zločine genocida?
Iako vojnici holandskog bataljona nisu zaštitili Srebrenicu napravili su role fotografskog filma kao posmatrači Ujedinjenih nacija, veoma seriozno. Mnoge od tih fotografija su kasnije korištene kao dokaz počinjenih zlodjela, što je potvrdio i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY). Ljiljana Piteša iz kancelarije tužilaštva u emailu koji mi je poslala 3. oktobra 2017 napisala je: “Željela bih podvući da je saradnja koju smo imali sa vojnicima holandskog bataljona, uključujući svjedočenje u našim slučajevima, bilo esencijalno za procesuiranje zločina genocida koji se dogodio u Srebrenici“.
S druge strane, samo je ograničen broj fotografija dospio do ICTY-a. Holandski advokati Klaas Arjen Krikke i Michael Ruperi, koji su zastupali preko 200 veterana iz holandskog bataljona u osmišljenoj pravnoj tužbi protiv njihovih bivših poslodavaca, požalili su se 28. novembra 2016, u članku koji je objavila holandska novinska agencija ANP, da je mnogo fotografija koje su načinili njihovi klijenti uništeno i da su to učinili njihovi pretpostavljeni. Ostatak fotografija oduzela im je vojno – obavještajna služba odmah po povratku iz Bosne. Advokat Krikke dodao je zlokobno: “Na vojnike holandskog bataljona izvršen je pritisak da ne objavljuju te fotografije“.
Želim napomenutui sljedeće: Ja ne mogu tvrditi kao nespornu činjenicu da su vojnici holandskog bataljona primili naredbu da prave fotografije u Srebrenici. U svojoj knjizi opisujem, iz pozicije svjedoka, unutrašnji špijunski skandal koji se odigrao u Holandiji, a kojim se nastojalo prikriti i zataškati postojanje fotografija. Pa iako mediji neprekidno opisuju knjigu kao „knjigu o Srebrenici“ u njoj ne iznosim informacije iz prve ruke o događajima koji su se desili 1995.
Po vašim tvrdnjama fotografije je načinio poručnik Johannes Rutten zajedno sa još dvojicom holandskih vojnika. Kada su snimljene fortografije i pod kojim okolnostima? Osim toga, holandska obavještajna služba tvrdi da su role s filmovima uništeni ali vi ste drugačijeg mišljenja. Postoji li mogućnost da se ti filmovi i danas nalaze u arhivi obavještajnih službi? U knjizi pominjete i radio emisiju u kojoj je neimenovani oficir holandske vojske posvjedočio kako su holandski vojnici pomagali srpskoj vojsci da „ukrca“ bošnjačke muškarce u autobuse kojima će biti odvedeni na masovna stratišta?
Poručnik holandskog bataljona Johannes Rutten načinio je fotografije dramatičnih događaja u Srebrenici. Prema njegovom svjedočenju pred Haškim tribunalom on je ”nadgledao nešto za šta je vjerovao da je asistiranje poručnika holandske vojske i nekolicine vojnika holandskog bataljona u deportacijama populacije pomaganjem muslimanskoj izbjeglicama da napuste područje“.
Druge fotografije poručnika Ruttena pokazale bi tijela devetorice mrtvih Bošnjaka koji su ubijeni malo prije nego će on doći na to mjesto. Krv se još slijevala niz tijelo leševa. Dok je još bio u tom području na Ruttena i njegove kolege pucali su vojnici srpskih snaga. Tako da su oni riskirali svoje živote snimanjem tih fotografija. Sve se to desilo 13. jula 1995. godine u Srebrenici, dakle dva dana nakon pada enklave.
Ono što je bilo alarmantno za holandske vlasti jeste da bi fotografije devet tijela bile dokaz da su Srbi počinili genocid, a za holandsku vojsku dovoljan dokaz da djeluju. Iako je kasnije sve negirano, najviši oficiri holandske vojske su bili svjesni šta se događa u vrijeme kada su zločini činjeni, baš kao što je pukovnik Rutten izvjestio svoje nadređene o tome šta je vidio.
„Kada se pukovnik (veteran holandskog bataljona Johannes Rutten) na koncu vratio u Holandiju predao je role filma holandskoj vojno – obavještajnoj službi na razvijanje. Kasnije je obaviješten da je došlo do greške u procesu razvijanja i da se fotografije ne mogu razviti“, stoji u njegovom svjedočenju pred ICTY-om. Međutim, Peter Rutten (nije u srodstvu s pukovnikom Ruttenom) koji je vodio službenu policijsku istragu o fotografijama koje je napravio Johannes Rutten ubijeđen je da iza svega stoji smišljena zavjera. Prema Peteru Ruttenu rolne fotografskog filma su pohranjene negdje u arhivi.
Tvrdite da su Ministarstvo odbrane, obavještajna služba i vojno – obavještajna služba Holandije uložili mnogo truda da spriječe objavljivanje fotografija. Zašto su poduzete toliko složene i kompleksne operacije zataškavanja?
Prikrivene fotografije nisu napravile samo ekstremno loš PR našoj zemlji. Kada bi se obznanile one bi bile od koristi u sudskom procesu koji majke Srebrenice trenutno vode protiv države Holandije. Sjećam se da sam čuo kako se njihov advokat Marco Gerristen žalio, tokom molbe koju je podnosio 6. oktobra 2016. apelacionom sudu u Hagu, o tome kako su ključne i suštinske informacije zadržane od holandske države i kako takvo ponašanje šteti njegovom slučaju. Sve su to razlozi zbog kojih je holandska vojno – obavještajna služba inicirala operaciju zataškavanja i služila se prijetećim mjerama da se fotografije ne pojave u javnosti.
Iznosite i tezu da je na jednom sastanku u obavještanoj službi donesena odluka da se učini sve kako se role filma ne bi pokazale javnosti pod izgovorom da se na taj način vojnici trebaju zaštiti. Zašto je donesena takva odluka?
Zaposlenica vojno – obavještajne službe, dok me pokušavala regrutovati kao analitičara 1998. godine, informisala me o tajnom sastanku na kojem je prisustvovala a na kojem se govorilo o zloglasnim rolama fotografskog filma koje je snimio poručnik Rutten. Prema njenim riječima iznesen je argument da ove fotografije ne bi nikada smjele biti objavljene u javnosti kako bi se zaštitili veterani holandskog bataljona. Jednom objavljene, u čitanim i popularnim magazinima, veterani bi mogli biti prepoznati od prijatelja koji bi onda mogli početi postavljati teška pitanja o njihovoj ulozi u Srebrenici. Ovo bi moglo biti dosadno za veterane…
Istina se prikriva u demokratskom društvu, to je šokantna istina. Fotografski dokazi početka genocida zataškani su od holandske vlade s ciljem da „naši momci“ mogu piti pivo sa svojim drugarima u lokalnim pubovima bez da budu izloženi propitivanjima o njihovom promašaju u Srebrenici.
Dok je ranije spomenuta uposlenica vojno – obavještajne službe bila neuspješna da me angažuje otkrio sam da je i ona sama tajno bila podvrgnuta nadzoru od drugog holandskog špijuna. Situacija je u potpunosti izmakla kontroli. U srcu ovog, u neku ruku rata, unutar vojno – obavještajne zajednice bile su zloglasne fotografije. Jedna frakcija željela je da objavi kako fotografije nisu u potpunosti izgubljene, dok je druga struja nastojala da ih zadrži u tajnosti.
Dalje, vaša knjiga je bila zabranjena u Holandiji ali je sud donio odluku da se omogući njeno objavljivanje. Ko je i zbog kojih razloga sprječavao njeno objavljivanje?
Ovaj skandal unutar vojno – obavještajne zajednice opisao sam u knjizi The Cover-up General 2014. Godinu dana nakon što je knjiga objavljena osoba koja me htjela regrutovati optužila me za ogovaranje i pokrenula je protiv mene pravnu tužbu, a sve uz podršku njenog bivšeg šefa iz obavještajne službe. Iznenađujuće, pobijedila je. Moja knjiga je zabranjena, što je bio jedinstven slučaj suzbijanja slobode izražvanja u Holandiji. Apelacioni sud u Hagu, s druge strane, rezolutno je poništio odluku. Na sreću, sudije koje su prostudirale sve dokaze, prepoznale su da je moja knjiga utemeljena na dokazima i presudila da je „tačna bez svake dvojbe“.
Stoga, The Cover-up General je ponovo izdata 2016. Dodao sam još osam poglavlja, opisujući svoju pobjedu za slobodu novinarskih prava.
Jedna od posljedica pravnog postupka je da ja više ne smijem otkrivati ime špijuna regrutera. Njeno ime mora ostati tajna.
The Cover-up General dobio je odlične kritike i preko 40 preporuka koje su dali članovi holandskog parlamenta, novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom i vojni historičari. Čak je i ministarstvo odbrane moralo da reguje nakon što mu je parlamentarna komisija naložila da razjasni šta je službeni stav ministarstva odbrane.
U odgovoru ministarstva pisalo je da moju knjigu „karakteriše lako čitljiv stil“ ali se tvrdi da je neistinita.
Međutim, ministarstvo je propustilo da prepozna presudu Apelacionog suda u Hagu i referirao se na raniju presudu koja je poništena. Ovo je veoma neizvjesno. Na nesreću, ministarstvo je bilo nespremno da razriješi skandal koji je osramotio oružane snage.
Srebrenica je najveći promašaj naše vojske, iako je vojsku potreslo nekoliko skandala prema kojima se neprimjereno odnosilo u bliskoj prošlosti. Izgleda da je postala praksa da se prema skandalima uspostavlja veoma neprofesionalan odnos.
Pišete i o tome da su se u vrijeme pada Srebrenice holandski vojnici ponašali neodgovorno, da nisu pružili nikakav otpor ili učinili bilo šta drugo da spriječe ubijanja ljudi. Kako objašnjavate njihovo ponašanje i nedostatak empatije i da li su holandski vojnici u Srebrenici dobili naređenje od komande holandske vojske da ne čine ništa i da li je „držanje po strani“ bila politika Holandije i holandske vojske?
Ne mogu naći riječi kojima bih opisao ponašanje holandskog bataljona u Srebrenici: Upravo su pripadnici holandskog bataljona razoružali Bošnjake u Srebrenici i obećali da će ih zaštititi. Štaviše, kada su Srbi pregazili enklavu, upravo su ih moji zemljaci predali na milost i nemilost njihovim arhineprijateljima, bez ijednog trenutka oklijevanja. Holanđani nisu ispalili niti jedan metak. Linije odbrane koje su iskopali Bošnjaci samo tako su predate u ruke srpskih trupa. Protivtenkovsko oružje iz holandskog arsenala nije uopšte korišteno.
Moram napomenuti da je 10. jula, dan prije nego će enklava pasti, Francuska ponudila pomoć holandskom bataljonu u sekciji snaga brzog odgovora kao i mogućnost izvođenja napada vrhunskim helikopterima Tiger i njihovim posadama. Svaki od ovih helikoptera mogao je lako eliminisati srpske tenkove za svega nekoliko minuta. Kako god, Holandija je odbila prihvatiti njihovu ponudu.
Ništa ne raditi i ne miješati se bila je tadašnja politika holandskog bataljona. Još za vrijeme obuke za misiju vojnici tog bataljona podučavani su kako tamo nema dobrih i loših momaka. Oni su samo trebali čekati svoje vrijeme. Zračna podrška je obećana u slučaju da se nešto dogodi.
Da li je Srebrenica najveća holandska kolektivna trauma modernog vremena?
Genocid u Srebrenici je najbolnija kolektivna trauma naše zemlje. Posebno je teško Holandiji da iznađe riječi za ovu sramotu ove tragične epizode, kada je već toliko mnogo laži izrečeno od vlasti. Transparentnost je ključna po mome mišljenju, ali čini se da holandska vojno – obavještajna služba misli drugačije.
Još jedna napomena: Zastrašujuće je da je u našoj navodno civiliziranoj zemlji legalno da naše tajne službe zastrašuju holandske građane i šire dezinformacije a sve u interesu države.
