Kako iskrsavaju nova svjedočenja i stari dokumenti o historiji Titove Jugoslavije, ta fraza i ovdje dobiva sve više smisla. Sustavniji pregled historijskih izvora pokazuje, naime, kako se iza četiri ili pet najvažnijih događaja Titove Jugoslavije skrivala takva pozadina.
Đilasovim tekstovima, koji su doveli do njegove smjene, kumovao je, recimo, snobovski brak i skorojevićki život Peke Dapčevića koji se, na užas pravovjernih komunista, oženio ljepoticom, balerinom, buržujkom, i brzo se prilagodio Dedinju.
Titovim obračunima s dogmatskim kadrovima u Srbiji pomogla je pak afera u čijem se srcu stajao ljubavni skandal: Petar Strambolić ljubovao je sa ženom generala Ljubodraga Đurića, a ovaj o tome progovorio s – govornice partijskog Kongresa, u Zagrebu, u dvorani Studentskog centra.
“Zaustavite tog luđaka”, povikao je Tito, a stvar je išla izravno u eter… Najvažnije takve afere naći će se i u novoj Titovoj biografiji, koju ovih dana u štampu šalju Slavko i Ivo Goldstein…
Goldstein kaže da će se u njegovoj knjizi o Titu naći mjesta za neke krupne i dokumentirane događaje tog tipa…
– Tračeve smo izbjegavali – kaže Slavko Goldstein – ali neke smo najkrupnije slučajeve, poput Đurićeva, obradili.
Istraživanje Expressa pokazuje da je slučaj doista bio značajan i radikalan. U dvorani zagrebačkog Studentskog centra Partija je 1952. održavala jedan od svojih najvažnijih kongresa. Četiri godine poslije raskida sa Staljinom, država je prelazila na liberalniji smjer.
Amerikanci su slali desetke tenkova Shermann, puške Thompson, te oružje vrijedno nekoliko milijardi dolara.
Grad Zagreb Sjedinjenim je Američkim Državama darovao zgradu na Zrinjevcu, Jugoslavija se okretala zapadu, ali ono što se čulo za govornicom kongresa šokiralo bi i Ameriku Clintonove ere.
Tamo je, naime, general Ljubodrag Đurić, Titov bivši cimer u Belom dvoru, s govornice optužio Petra Stambolića da je – ljubavnik njegove žene. Dvoranom su se prolomili uzvici. Malo je ko među 2000 delegata mogao povjerovati što se događa.
Petar Stambolić, jedan od čelnika srpskih komunista, sjedio je ukočeno u radnom predsjedništvu kongresa. General Đurić uperio je prst u njega. Stvar je prekinuo Tito.
“Zaustavite tog luđaka!”, povikao je. Pošto je Tito zaboravio isključiti mikrofon, njegovu pretnju čuli su, međutim, milioni građana u izravnom radioprijenosu.
General Đurić uhapšen je istog dana. Bila je to, ponovimo, 1952. godina – pokušajmo zamisliti da se to događa danas, u slobodnom društvu, višestranačkom sustavu! Iza ove afere valjala se politika…
“Nakon medenoga mjeseca šef Titova kabineta odjednom je počeo primjećivati ‘crvenu buržoaziju’ po državnim vilama, zlatni escajg i diplomatski magazin uvezene odjeće”, stoji u jednoj analizi Đurićeva slučaja.
“Kao vrhunac odnarođene potrošnje državne imovine, njegova žena priznala je kako već godinama održava seksualnu vezu s Petrom Stambolićem, koja je dovela do njezine trudnoće. Stambolić je prezentiran kao pohotnik koji konzumira poveći harem tuđih supruga. Priču je Đurić prenio samom Titu, koji je Rankovića zadužio da ispita činjenično stanje. Istina da je šef Udbe stao na Đurićevu stranu, (sređujući pobačaj njegove žene), ali je Tito odbio Stambolićevo smjenjivanje. I tako je Đurić, u najdubljem uvjerenju da uživa apsolutnu drugarsku potporu najplemenitijih izdanaka revolucije, samoinicijativno izašao za kongresnu govornicu, računajući na popravak kodeksa časti i dužnosti…”
Ali, pogriješio je.
“To je bio”, piše Titov biograf Vladimir Dedijer, “tragičan dokaz erozije partizanskog morala. Tito je u bijesu to nazvao ‘užički jebhoz’. Ovaj naziv je iskovao adaptacijom dva izraza – kolhoz i sovhoz ili sovjetsko državno poduzeće, koji će se pretvoriti u jebačko poduzeće – jebhoz…”
Afera je, dakako, imala i političke posljedice. Tito je u Srbiji dobio još jaču podršku Petra Stambolića, liberala, dok je tvrđa komunistička struja doživjela poraz.
Istinu o “užičkom jebhozu” Đurić je ispisao u memoarima koji su objavljeni 1988. godine. Nakon toga, uzeo je pištolj, Titov dar, i prostrijelio si glavu.
Seks je, međutim, bio u pozadini i ključnog jugoslavenskog rascijepa – onoga između Tita i Đilasa.
Da herojski etos gubi svoju nekadašnju vrijednost, prvi je shvatio Milovan Đilas. Godine 1950., kada se Tito oženio Jovankom, u elitnim kuloarima sagledana je sva uzaludnost, koliko “crvenoga“ terora, toliko ideoloških i političkih opravdanja koje je Đilas, kao šef agitpropa, pisao po službenoj dužnosti.
Možda nikada nećemo doznati je li Stevo Krajačić i u to umiješao svoje nevidljive prste, pritom rabeći Jovankinu zahvalnost za najviši mogući ženski plasman u hijerahiji SFRJ.
No dvije-tri godine poslije, pod nazivom SKJ, ukinut je Đilasov “agitprop“, koji je, uz ostalo, od komunista nesalomljivoga morala tražio bračnu skrb za povijesno najzaslužnije drugarice.
Naslutivši obećanu slobodu, Đilas se razveo od dotadašnje supruge Mitre, zavidnoga revolucionarnoga staža, zasnivajući bračnu zajednicu s mlađom Šteficom, ženom beznačajne komunističke biografije. Komunisti su to dočekali s tihim zgražanjem.
Naravno da će Đilas govoriti o licemjerju dvostrukih načela, nipošto o osobnim mukama. Tako će viteškom spisateljskom gestom ustati u zaštitu tuđe supruge.
Publicirajući “Anatomiju jednoga morala“ u časopisu Nova misao u januaru 1954. izložio je žalosni slučaj osamljene i prezrene balerine Milene Vrsajko, glumice, operne pjevačice i mladenke svoga cnogorskoga zemljaka Peke Dapčevića, koji je “iz šume“ došao u Beograd na visoki vojni položaj da bi ga balerina potom “preodgojila” na užas starih komunista.
Ta sitna, zla i smišljena uznemiravanja – telefonski pozivi mužu, saopštavanje njoj samoj sablažnjivih detalja, anonimnih pisama, sve je to opadalo iz nedelje u nedelju, iz dana u dan.
Ali je mimo očekivanja i nasuprot tome, nije primila, kamo li prigrlila nova sredina. Dočekao ju je tako masivan, leden i neprobojan zid koji niko nije mogao unaprijed očekivati, elaborirao je Đilas nevolju Dapčevićeve žene.
S obzirom na dob, tijekom rata Milena Dapčević bila je djevojčica, ni zaslužna za novu vlast ni kriva za njezine prethodnike kvislinga i nacidržavice.
Za difamaciju je tako poslužila retorika koju ispravne političke supruge sigurno nisu prihvatile u KPJ i NOB-u. Unatoč partijskim školama i tečajevima opismenjavanja, u hipu je nahrupio vokabular njihova materinskoga podrijetla balkanskih seljanki, zavidnih na dobroj bračnoj prilici.
Seks je, međutim, bio u pozadini i ključnog jugoslavenskog rascijepa – onoga između Tita i Đilasa
“Naratovao se drugar, trebalo je samo da podigne suknju“; “uhvatila ga je na golu nogu“, brujalo se šapatom oko Milenine figure. Prema tim je motivima poslije snimljen film “Oficir s ružom”.
Nekoliko mjeseci poslije na partijskom skupu Đilas je optužen za liberalizam koji zbunjuje i uznemirava javnost. Isključen je iz Centralnoga komiteta.
Nova misao nikada više nije izašla, njezin glavni urednik, Skender Kulenović, degradiran je u korektora Borbe. Do razračunavanja Partije s Đilasom došlo je na plenumu CK 16. i 17. siječnja, napisao je u jednom tekstu Ivan Ivanji, dugogodišnji Titov prevoditelj s njemačkog:
“Iako su uzrok svakako pre svega bili Đilasovi teorijski članci u Borbi, slutim, a naravno dokazati ne mogu, da mnogi konci vode i u spavaće sobe, na primer, samog Tita, Kardelja, Rankovića i drugih, gde su supruge uzbuđeno ukazivale na ‘Anatomiju jednog morala’ i spominjale Peku Dapčevića i Bebu ili njenu najstariju sestru. Niko o tome nije govorio ništa slično, možda je moja mašta pobegla sa mnom… ”
I Goli otok, to jest logor na njemu, usko je vezan uz ljubavne afere u Partiji. Zapovjednik tog logora bio je general Jovan Kapičić, djed poznatog glumca, otac još poznatijeg košarkaša i – što je manje poznato – prvi dečko Davorjanke Paunović, najveće ljubavi Josipa Broza Tita.
Tito je Kapičiću uzeo Davorjanku, a zauzvrat dao – karijeru.”
“Kao da se ni tada ni kasnije nije ništa desilo, taj Jovo Kapičić je stalno napredovao bez obzira na to što je radio”, ispričat će kasnije Vlado Dapčević, rođeni brat Peke Dapčevića, koji je na Golom otoku ostavio najbolje godine svog života.
”Meni se čini da je tajna u sljedećem. Njegova djevojka prije rata u Beogradu bila je Davorjanka Paunović Zdenka. Znaš ko je Zdenka? Titova ratna sekretarica i nevjenčana žena. Da, da, žena. To je bila javna tajna. Opasnije je bilo zamjeriti se toj Davorjanki nego lično Titu. Početkom četrdeset prve godine beogradska organizacija je od Centralnog komiteta Partije dobila naređenje da pošalje dvije studentkinje, članice Partije. Izbor je pao na nju i na Vjeru Planojević. Vjera je bila kasnije ljubavnica Sretena Zujovića. Tada se Davorjanka zbližila s Titom. Valjda su se i Tito i Davorjanka zbog toga osjećali nešto dužni Jovu Kapičiću – ona ga ostavila zbog Tita – i tako mu se svašta opraštalo, i još je napredovao”.
Na pitanje novinarke Tamare Nikčević je li točno da je Davorjanka Paunović prije Tita bila njegova cura, Kapičić je bez okolišanja rekao:
“Jest, istina je. Pred sam početak rata bio sam student medicine, a ona je studirala jezike na filozofskom. Bili smo zajedno nešto više od godinu dana. Bila je komunistkinja ilegalka kao i ja. Centralni komitet Srbije poslao ju je Titu da mu bude s ruke. Te 1942. bio sam sa svojom jedinicom stacioniran u okolici Foče. Bio sam zapovjednik, politički komesar i morao sam se brinuti o suborcima. Moji drugovi, njih četvorica, i ja pošli smo u Foču nabaviti nešto hrane. Išli smo uskom fočanskom ulicom kad smo odjednom začuli topot konjskih kopita po kaldrmi, skočili smo ustranu da konji prođu. Poslije dvadeset ili trideset metara zaustavili su se. Vidim jedan konj se vraća prema nama, a drugi ostaje i čeka. Kad je prišao, vidim da je taj koji se vraća Tito. Prilazi i pita me: ‘Jovo, kad si došao u grad?’ Kažem mu: ‘Druže Tito, prije nekoliko sati.’ ‘Pa što nisi došao kod mene da ručaš?’, pita me. ‘Sramota me da ja ručam kod vas, a da mi drugovi budu gladni. Nešto smo nabavili za jelo i jurimo natrag’, kažem mu, a sve vrijeme gledam onog drugog konjanika i vidim da je to Davorjanka. Ona ide u šetnju s Titom i nije se vratila da me pozdravi. U tom trenutku znao sam da mi ta žena više ne pripada, jer da je još moja, vratila bi se s njim i pozdravila me. Bilo je teško, boljelo je, ali drugovima nisam ništa rekao.”
Tito i on sreli su se još mnogo puta u životu. A na pitanje “jeste li ikad razgovarali o njoj”, rekao je: “Ne, nikad to nismo spomenuli iako znam da me volio i vjerovao mi. Ali mogu razumjeti da se zaljubio u nju jer Davorjanka je bila prava ljepotica. Bilo je u Vrhovnom štabu i drugih žena, ali ni jedna kao ona…”
Istina pak o “prvoj sultaniji”, Jovanki Broz vjerovatno se nikada neće doznati. Navodno ju je Titu “uvalio” Stevo Krajačić, šef svih ruskih špijuna u Jugoslaviji, da Tita ima na oku. On mu je navodno poslao i dvije sestre Grbić, maserke, ali to je već druga priča…
