Austrijanac Stefan Ruzowitzky usudio se da napravi film koji pojašnjava ali i optužuje. A uz to želi izvući pouke za današnje društvo. Je li to moguće? Jeste i to u jednom dokumentarnom filmskom eseju. U filmu se postavlja pitanje: Kako od psihički neupadljivih mladića nastaju ubice?
Počinioci su članovi jedinica pod komandom SS-a, koji su od1941. do 1944. na područjima okupiranim od strane nacista, ubili 2 miliona Jevreja. U filmu se pojavljaju pitanja istoričarima i psiholozima, traže odgovori, pominju citati, izvodi iz dnevnika i protokoli sa suđenja. Istorijske scene ne nastoje se vjerno dočarati.
Austrijanac Stefan Ruzowitzky usudio se da napravi film koji pojašnjava ali i optužuje. A uz to želi izvući pouke za današnje društvo. Je li to moguće? Jeste i to u jednom dokumentarnom filmskom eseju. U filmu se postavlja pitanje: Kako od psihički neupadljivih mladića nastaju ubice?
Počinioci su članovi jedinica pod komandom SS-a, koji su od1941. do 1944. na područjima okupiranim od strane nacista, ubili 2 miliona Jevreja. U filmu se pojavljaju pitanja istoričarima i psiholozima, traže odgovori, pominju citati, izvodi iz dnevnika i protokoli sa suđenja. Istorijske scene ne nastoje se vjerno dočarati.
Smije li se genocid objasniti filmom, smije li se pokušati objasniti neobjašnjivo? “Smije!”, siguran je istoričar Andrej Angrick, koji već godinama istražuje zločine SS-trupa. “Sloboda mišljenja postoji i tu ne može biti zabrana. Ovim filmskim ostvarenjem Ruzowitzky nije prikazao ništa, što već nije poznato. Postoji niz filmova u kojima se prepliću originalan, dokumantarni materijal sa odglumljenim scenama.”
Mehanizmi potiskivanja
Kako funkcioniraju mehanizmi potiskivanja, kako se manifestuje pritisak grupe i konformnost? Ruzowitzky je ponovio Stanford ili Milgram eksperimente. U njima eksperti ispituju spremnost običnih ljudi da ispunjavaju naredbe odozgo u kojima se od njih traži da muče ljude. To što ovaj film sa distance i stilistički prikazuje te scene ne mijenja poražavajući zaključak da je većina onih koji učestvuju u eksperimentu spremna da po zapovijedi muči druge i to do krajnosti. I to bez obzira što su žrtve u eksperimentu ustvari bili glumci.
Film na neprijatno jasan način pokazuje ono što se često potiskuje. Pripadnici SS-jedinica imali su alternativu. Mogli su odbiti da izvrše naredbe o ubijanju, bez opasnosti za sopstveni život. Prijetilo im je samo ili premještanje ili izostanak unaprjeđenja.
Ali kako su od psihološki neupadljivih mladića nastajali ekstremni zločinci? Muškarci u filmu prvu likvidaciju ljudi doživljavaju kao ogromno psihičko opterećenje. Potom međutim stupa na scenu dinamika grupe i konformnost. Ostatak odrađuje indoktrinacija i propaganda.
Na kraju je ubijanje nešto poput prljavog posla, koji se mora odraditi kako bi se postigao viši cilj. “U nacističkoj državi je postojao imperativ sretnog društva. Ono se ogledalo u germanskoj utopiji i to je bila baza perfektnog društva”, pojašnjava Andrej Angrick. “Jevreji su ubijani ne zato što su bili Jevreji već zato što su po ideologiji nacista stajali na putu ostvarenja arijevskog rajskog vrta Edena. Iskorjenjivanje Jevreja bio je rat koji se vodio za utopiju, na čijem kraju je stajalo sveto obećanje za dobrobit onih koji su pripadali tom svetom društvu.”
Zlo u nama
Stefan Ruzowitzky film je nazvao “Zlo u nama”. Time je on posegao za naslovom jednog rukopisa Imanuela Kanta s kraja 18. stoljeća. Filozof pojednostavljeno gledano, u tom rukopisu argumentira ovako: “Spremnost na kršenje opštih normi i pravila ponašanja postoji u svakom čovjeku.” Čuveni psihijatar Robert Jay Lifton u filmu Ruzowitzkog govori o “ljudskom potencijalu čovjeka na zlo”. Svi dakle imamo afinitet za zlom, pitanje je samo kada ono prevagne. Lifton rješenje vidi u političkoj kulturi, koja svakom pojedincu treba da jasno pokaže granice ponašanja.
Njemački istoričar Angrick smatra da 95 % pripadnika SS-trupa nikad ne bi postali ekstremni zločinci da su živjeli u drugačijem društvu. Smatra i da politička kultura sama po sebi nije dovoljna već da su društvu potrebne obrazovane elite. Ako su elite u društvu, koje čine ljekari, advokati, političari, glumci imuni na devijantne pojave, onda to ima stabilizirajući uticaj na društvo. Osim toga, politička kultura ne smije biti ograničena na jedan manje-više intelektualni kružok.
Angrick međutim prije svega podvlači ulogu krivičnog gonjenja, koju ima država. “Država ne smije samo prijetiti sankcijama, već mora postaviti jasne granice. Društvo ne smije napraviti grešku, uvodeći kulturu dijaloga kojom se pokazuje razumijevanje za zločine, jer to može u sebi kriti opasnost od skidanja krivice sa krivaca a time i odobravanja zločina”, smatra Angrick.
Ali film Ruzowitzkog se nije uhvatio u tu zamku. Kraj filma jasno pokazuje da se ubice ne mogu pozivati na to da nisu imali alternative, niti da krivicu mogu svaliti na apstraktnu nacističku državu. Oni su dakle osobno odgovorni za zločine.
