Muslimani nisu postali Turci, onda se razumno nameće pitanje kako su mogli Bošnjaci postati Turci? Šta je htio da kaže sa ovakvom rečenicom jedan, kako ga predstavljaju, profesor historije?
To jeste izlizana floskula velikonacionalista u balkanskom regionu kojima smetaju i Bošnjaci, i Islam, i Bosna, i Sandžak!
Tačno je da svi muslimani nisu Turci, jer muslimana ima Bošnjaka, Albanaca, Pomaka, Pakistanaca, Avganistanaca, itd. Uticaj osmanliskog carstava je toliki koliko smo mi Bošnjaci prihvatili od svega onoga što su prihvaćali i drugi narodi u balkanskom regionu i šire. Jedan dio kulture smo nasljedili od Osmanlija (Turaka), oko 8000 do 10000 riječi koje se koriste u našem bosanskom jeziku. Naslijedili su turcizme i drugi narodi u regionu ali ih oni danas pokušavaju nametnuti kao svoje. Kulturu koja je u ta vremena prevazilazila i samu kuturu zapada, dok vjeru koju su Bošnjaci jedva dočekali u njoj su prepoznali sličnost vjere koje su do tada slijedili (Bosansku bjeru, Bosansku crkvu) koja je do dolaska Osmanlija bila stub države Bosne pa i mnogi vladari Bosne su bili sljedbenici te vjere krstjanske. Ono sa čim ovo možemo potvrditi jesu Sumarni popisi Krajišata Isa-bega Ishakovića 1455. godine i prvi Sumarni popisi Sandžak Bosne 1468/69. godine (1). Ova historijska građa o čijoj se vjerodostojnosti ne može raspravljati ili se o njoj sporiti. Ona je izvoran, autentična, u njoj nema ideologije, političke malverzacije, ona je neosporna do onog stepena koliko je moguće da čovjek stvara samo istinu. Stvaranje historije na mitovima i starim stereotipima je samo još jedan dokaz da se želi na bilo koji način zaobići istina, ko su to Bošnjaci, kojim jezikom govore i koja im je vera. Držeći se stereotipa i uporno negirajući jedan autohtoni narod, posebno na prostorima Sandžaka je bježanje od istine i neprihvaćanje relevntnih izvora. To nema nikakve veze sa naukom. Jedan od nosilaca destrukvizma je u današnjoj historiografiji Bosne i Sandžaka, Srećko Džaja uz pomoć i danas njemu sličnih sa prostora Sandžaka, među njima je i Selim Selimović. Koji čak ima hrabrosti da negira nešto što se i svojim okom može vidjeti a to je stećak i nekropole rasute na teritoriji Sandžaka kao nepobitni dokaz. Tvrdnja kako su današnji Bošnjaci – mulimani slavenskog porijekla je već od mnogih historičara odbačena. Zar osnovni historijski pečat Sandžaku nisu ostavili Iliri. Izuzetno povoljni prirodni uvjeti za stočarstvo uvjetovali su gustu ilirsku naseljenost Sandžaka a naročito Pešterske visoravni kao i Sjeničke o čemu svjedoče razasute ilirske grobne humke (tumula, gromila) za koje se uporno insistira da nisu Ilirske već Dardanske bez ikakvih naučnih dokaza. Jedna od posljednjih je i tumuls koji je otkriven u selu Pružanj. Iskopani su brojni i vrlo značajni arheološki nalazi, pretežno iz željeznog doba. Vjerovatno zbog prikrivanja istine Pešter nije dobio ono mjesto u nauci koje zaslužuje. Sama onomastika Sandžaka govori da su najveći broj toponima, oronima, okonima itd., ostavili baš Iliri. Posebno se mora itaći i uticaj Kelta, Hota, Vlaha i na kraju Slovena. Svaki od ovih naroda boraveći na sandžačkoj zemlji ostavio je i svoj trag u onomastici koja je najveća pomoć za otkrivanje prave historije. Ništa nije čudno što se pojedinci proglašavaju ekspertima za Sandžak jer oni se samo uklapaju i u već postojeću historiju onih koji vjekovima žele da Bošnjaka nema tu gdje su kao autohtoni i najstari narod. Svi oni nastoje i osporavaju, sve sa ciljem da Bošnjaci i dalje ostanu «najstari Srbi», ili «najhrvatskiji Hrvati» ili «cvijeće hrvatskog naroda». Normalno je da Bošnjaci nisu postali Turci, jer su imali svoju naciju, državu svoj jezik i svoju vjeru. Kao i svi narodi na Balkanu i Bošnjaci su prihvatili onaj dio, nazovimo, pozitivne kulture Osmanlija. Osmanlije na našoj teritoriji zatiču dvije vjerske skupine krstjane i kršćane i ne može se proizvoljno govoriti kako su ovo katolici a ovi drugi pravoslavci, a ovo za krstjane ( tzv. bogumile, koje su srpski historičari prozvali «zvanično» bogumililima), jedino što ovdje možemo sa tvrdnjom istaknuti da za prripadnike Crkve bosanske, redovno se kaže krstjanin.
Sandžak zemlja na kojoj je bitisao Bošnjak, čije korijene možemo tražiti u najstarijim Ilirima, zemlja sljedbenika Crkve bosanske koja ima jako veliki uticaj i na same vladare Bosne. Vrlo rijetko historičari koji su istraživali ovaj prostor pisali bilo šta o postojanju sljedbenika Bosanske vjere. Sve vrijeme, do dolaska Osmanilija u ove krajeve 1396.godine, prva Carina u Gluhavici, Bosanska crkva je bila dominantna na širem prostoru, uprkos poteškoćama koje nastaju usljed velikog priliva stanovništva koje bježi sa Kosova sklanjajući se od progona Nemanjića. Čak i Dušanov zakonik zabranjuje svako spominjanje imena babun, sljedbenik Bosanske vjere. Solunski mitropolot ih naziva kuduger (krivokletnik). Nemanjin sabor održan u Deževi donosi odluku da se svi Djedovi, Gosti i drugi vjerski velikodostojnici Bosnaske crkve ubiju, jezici odsjeku, na najveće muke stave. Kako vidimo iz raznih dokumenata to im nije uspjelo, jer se vjera prenosila tajno tamo gdje je vladao opasnost za život. Tačno je da ne postoji bogumilski narod, postoje Bošnjaci. U vjeri Bosanske crkve mnoge povelje Bosanskih vladara su i ovekovječili to ime Bošnjak pa čak i prvi broj lista izdat 1823. godine SANU stoji ime Bošnjak.
Očigledano da takozvani eksperti i to zaboravljaju kao i mnoge druge dokumente jer im neodgovara istina. Postavio bih pitanje svima njima otkuda to da 1405. godine Đurađ Branković sa tri hiljade naoružanih ljudi dolazi u Sandžak i šest mjeseci pali i žari ubija i siluje! Ko su ti koje je on ubija, palio i žario ako ovi tvrde da su na Sandžaku svi Srbi? Nije valjda Branković izgubio pamet i klao svoj srpski narod? Ne, to su bili starosjedioci Bošnjaci na svojoj plemenitoj Bosanskoj zemlji. Također, Kosovska bitka se dogodila na Bosanskoj zemlji koja se prostirala sve do Kosova polja.
Očigledno da su pojedinci zaboravili Vlahe, narod čije je izvorno etničko porijeklo romano-vlaško i arbanaško. Defteri ih registruju ali opet ne kao pravoslavce. Vlasi su bili ravnopravni dio proizvodne klase u doba Bosanske kraljevine, međutim u Srbiji bili su građani drugog reda (Dušanov zakon). Sve druge rasprave i definicije su netačne i koliko vidimo kod srpkuh historičara i tendenciozno. Po vjeri Vlasi su bili sljedbenici Bosanske vjere -krstjani. Tako da se može zaključiti ta *mrska jeres*, kako su je Nemanjići prozvali opstala je i pored silnih napada od lokalnih hršćana ognjem i mačem* branili se uporno. I konačno se predali, ali ne kršćanstvu nego islamu. Ne znamo kolika je ta Raška bila ako je već 1396. godine carina bila u Gluhavicu koja se već tada nalazila u zemlji Bosni. Koliki je to značaj za hitoriju spominjanje administrativnog položaja Sandžaka ako je naučno dokazano da je Sandžak sve do okupacije 1912. od strane Srbije i Crne Gore bio u sastavu jednog carstva a do 1878. i jedne administrativne države Bosne koja se nalazila u tom Osmanskom carstvu. Okupacijom Sandžaka izvršen je najveći genocid nad jednim narodom o čemu su čak pisale i američke novine “New York Times” 1913. godine. Možemo samo donijeti zaključak da su Bošnjaci pripadnici jednog od najstarih (malobrojnih) naroda na Balkanu. Geografski su razmješteni između Srba i Hrvata, koji su im, skoro u potpunosti, pisali predslavensku i antičku historiju njihove domovine. Vjerovatno je uticaj vjere Islama doveo do takvog osjećaja i važnosti da je bitno biti dobar musliman. Očigledan zabluda koja danas košta Bošnjake. Zar su morali Bošnjaci saznati tek od svojih komšija da se današnja teritorija njihove zemlje nekada zvala Stari lirik, kao i planinski vjenac Ilirske Alape itd. Na svu sreću pojavljuju se historičari, etnolozi, antropolozi itd. koji su iz redova bošnjačkog korpusa kao što je akademik Ibrahim Pašić, akademik Alija Džogović, akademik Dževad Jahić i ostali koji će naučno dokazati i pokazati kako se piše historija bez mitologije i epskih pjesama. Ako je lahko doći do dokumenata Berlinskog kongresa 1878. godine u kojima se može vidjeti da se prvi put Srbija, Crna Gora, Bugarska pojavljuju kao države isto tako se može vidjeti da je te godine Sandžak dobio posebno administrativno političku samostalnost. Štampane su čak u Beču 1889. g. i karte na kojim se jasno vide granice Sandžaka koji u to vrijeme čak ima i svoj pasoš bez koga ni jedan građanin nije mogao da izađe i uđe na tu teritoriju.
Ostavite na ovaj naš lijepi bosanski jezik, služite se sa njim ali nam ga neprisvajajte. Vi ste nas mogli ukidati ali nijeste shvatili da smo mi tu i da nas niko dekretima ne može ukinuti.
Autor: Sulejman Aličković
(Autor je etnolog – antropolog)
