“Plavi sir”, prošaran plavičasto sivom mrežom buđi, simbol je dobrog ukusa i luksuza. Danas se masovno proizvodi, i poznat je širom svijeta kao sir izuzetnog ukusa. Zašto su ljudi počeli da jedu nešto što je pokvareno?
Svaka verzija govori da je riječ o slučajnosti.
Kako piše Njujork Tajms, prvi plavi sir je napravljen još prije dva milenijuma. Rokfort sir se pominje u spisima rimskog naučnika Plinija starijeg, u prvom vijeku nove ere. Ipak, neki istoričati tvre da on samo hvali galski kozji sir, i nikada ne pominje da je bio plav.
Prema legendi, zaljubljeni galski pastir ostavio je svoj ručak, sastavljen od hljeba i sira, u pećini kako bi se našao sa svojom ljubavnicom. Ne znamo kako se ta ljubavna afera završila, ali ono što legenda kaže je da se taj pastir vratio poslije tri mjeseca i sjetio da je ostavio ručak tu. Bio je vjerovatno jako gladan pa je pojeo plavi buđavi sir koji je našao. I očigledno mu se jako svidio.
Rokfort je od tada (ali i drugi plavi sirevi) poznat i cijenjen sir, pa je tako bio omiljen i među kraljevima. Francuski kralj Čarls VI (Ludi) je još 1411. potpisao protkol kojim se štiti ovaj sir od inostrane konkurencije.
Britanci imaju svoju verziju ovog sira, kao i druge nacije (Danski plavi). I u svakoj zemlji je vezana slična priča za porijeklo sira – nastao je slučajno.
Buđ koja se razvija na ovom siru se zove Penicillium roqueforti, i zapravo je vrsta gljivice. Može da se nađe u Rokfortu, Gorgonzoli i drugim sirevima. Iako neki i dalje praktikuju stari način proizvodnje, i ostavljaju sir u kontrolisanim uslovima da sam “sazri” do trenutka kada razvije buđ, mnogo je proširenija masovna proizvodnja. U fabrikama se sada ciljano dodaje gljivica, te današnji sirevi imaju kontrolisane šare aromatične buđi.
