Sutorina i Neum, odnosno Klek, kako se taj dio naše zemlje nazivao prije urbanog razvoja ovog kraja, bili su na meti aspiracija velikih svjetskih sila skoro dva posljednja stoljeća. Dakako, cilj je uvijek isti, skratiti Bosnu i Hercegovinu i zatvoriti njene granice na Jadranskom moru.
Kako bismo podebljali potrebu jačeg diplomatskog napora čini se interesantnim izdvojiti historijske činjenice oko muslimanskog naslijeđa u ovim krajevima. U vrijeme nacionalnih pokreta početkom XIX stoljeća, ne samo na Balkanu već i u Evropi, pa i u Africi, teritorij Sutorine i Kleka od Osmanske države tražile su i Francuska i Austrija. Jedina prepreka da se to ne desi u diplomatskim krugovima argumentirana je vjerskim razlozima i postojanjem muslimanskih sela i džamija. Džamijama i muslimanskim selima danas imamo zahvaliti što uopće imamo izlaz na more.
U Neumu (ni)je bilo džamije
Naime, Hivzija Hasandedić kada govori o Sutorini (Šeker-liman) kaže da je većinsko vlasništvo nad gruntom nekada bilo muslimansko, ali da su nakon rata sa Mlečanima 1687. god. muslimani iseljeni i na njihova imanja dovedeni mletačka, peraštanska vlastela i srpske porodice. On je na području Sutorine evidentirao ostatke džamije koja je porušena 1875. god. te da zemljište oko nje nije više ničije. Također, Hasandedić piše i o džamiji u Neumu. „Priča se da je džamija do 1927. godine djelimično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila. Uz nju se nalazilo groblje sa više nišana koji su kao i kamen od džamije uzidani u razne pozide i zgrade koje su poslije 1930. godine na njemu podignute. U podzidu parka se sačuvao samo dio jednog nišana iz 1277. /1860.) godine koji je označavao grob nekog pomorskog miralaja. Zemljište na kome su se nalazili džamija, čatrnja i groblje bilo je vakufsko vlasništvo, a sada je to sve državni erar“, zapisao je Hasandedić. Svako pominjanje džamije u Neumu u posljednja dva desetljeća redovno je nailazilo na žestoko protivljenje neumskih vlasti i hrvatskih medija uz tvrdnju da tamo nikada džamije nije ni bilo. Snagom tih osporavanja stišavane su i inicijative za njenu obnovu. Te nove diplomatske i političke polemike podsjećaju na period s početka XIX stoljeća kada je austrijski ministar vanjskih poslova Meternih 1832. god. od sultana tražio da se ovaj dio BiH pripoji Dalmaciji, odnosno Austro-Ugarskoj monarhiji.
Umjesto da preda Klek i Sutorinu sultan predao Hasan-agu Pećkog
Dr. Vasilj Popović, u knjizi „Meternihova politika na Bliskom istoku“ u izdanju Kraljevske akademije nauka Jugoslavije, Beograd, 1931. god. piše: „Meternihove usluge kojim je rukovodio u nacionalnim pokretima i u Bosni i Albaniji, izručenje Husein-kapetana Gradaščevića i Mustafe Škodra-paše iz Skadra Porti Austrija je pokušala da iskoristi jedino za namjeru da otkupi od Porte dva jezičca hercegovačkog teritorija kod Kleka i Sutorine, koji su presijecali dalmatinsko zemljište i izlazili na more. Mnoge pogranične nezgode i strah od kakvog francuskog pothvata iz Ankone i francuske okupacije tog teritorija, uzimala je Austrija kao povod za tu akciju. Čak se Austrija pokazivala pripravna i na izmenu teritorija u tu svrhu. Porta je odugovlačila tu stvar, čak dajući i povoljne izglede, samo da ostvari svoje zahteve o bosanskim buntovnicima. Kad se rešilo to pitanje bosanskih emigranata, uzalud se Meternih pozivao na svoje usluge pri tom rešavanju. Internuncije Otenfels mislio je da se takva stvar najbrže svršava poklonima, kad se ne mogu upotrebiti prisilna sredstva. Reis-efendija je uputio to pitanje ćehaji (ministru unutrašnjih dela) Pertev-efendiji, da dade tačne podatke o toj teritoriji. Ovaj je odgovorio, da na toj teritoriji ima sedam sela i nekoliko džamija, koje muslimanski zakon ne dozvoljava da se odstupe. To je značilo odbijanje austrijskog zahteva. Ova jedina morska veza s tim važnim periferičnim pokrajinama imala je za Portu osim verskog veliko vojničko značenje. Meternih je morao najposle da prekine uzaludne pregovore.“ Porta je zauzvrat austrijsku miroljubivost nagradila „sitnim uslugama“, ukolonila je s granice sa Austrijom „zloglasnog“ Hasan-agu Pećkog koji je nanosio silne gubitke austrijskim pograničnim krajevima.
U drugom pokušaju da dobije Sutorinu i Klek za usluge koje je činio Osmanskoj državi (podršci sultanu protiv pobunjenog egipatskog namjesnika Mehmeda Alije, a ustvari gledajući pritom vlastiti interes da se ne ostvari težnja Francuske i Engleske da zauzme Egipat) Meternih je Klek i Sutorinu htio dobiti na osnovu raširenih glasina da će egipatski namjesnik Mehmed Alija zauzeti te luke kako bi poticao uzbune u Bosni i Albaniji. Porta ni tada nije pristala iako se Osmansko carstvo sve više i više topilo i padalo pod snažan utjecaj Rusije.
Otenfelsova zbirka orijentalnih rukopisa
Sva nastojanja da dublje i temeljitije istražujemo gdje su se i kada nalazile džamije i muslimanska sela koje je u svom izvještaju naveo ministar unutrašnjih poslova Osmanskog carstva Pertev-efendija razbila su se pred činjenicom da su objavljena u Orijentalnoj zbirci porodice Otenfels (Franc Otenfels Geschvind) autora Josefa Krautera iz koje je dr. Vasilj Popović crpio podatke na njemačkom jeziku. Dr. hafiz Adnan Kadrić o mogućnosti nastavka istraživanja na temelju navedenih izvora smatra da ovakvih tragova ima dosta u historijskoj literaturi gdje se traži razmjena teritorija za Sutorinu i Klek. „Meternihu nije uspjelo 1832. god. Ni 1866. god. to velikim svjetskim silama nije pošlo za rukom. Tada se suprotstavio Topal Osman-paša. Trebalo bi biti podataka i u Osmanskom arhivu u Istanbulu u originalnim dopisima koje je Porta pisala, a potom i bosanski valija“, pretpostavlja Kadrić. Dr. Kadrić nas je uputio i na knjigu Ottoa Blaua, konzula austrijskog iz Sarajeva – Putovanje po Bosni i Hercegovini gdje je objavljen dopis iz 1833. godine “Notes des k.k.osterreichischen Internuntius an den Reis-Efendi, wegen Abtretung der turkischen Enclaven in Dalmatien, Klek und Suttorina, an Osterreich. Constantinopel, 18. Februar 1833” (Samwer, XV.472.) Dr. Kadrić je na kraju preporučio da bi ta istraživanja trebao obaviti neko od naših istraživača, stručnjaka za austrougarski period i XIX stoljeće. S obzirom na višestoljetno interesiranje evropskih sila za Sutorinu i Klek taj bi istraživač trebao imati ne samo finansijsku već i svaku drugu podršku bosanskohercegovačke javnosti. Ili ćemo čekati da se ponovo rodi Hivzija Hasandedić.
