The Guardian je objavio tekst o tome kako se srbijanski ratni zločinac Ratko Mladić skrivao punih 14 godina.
U tekstu se navodi da je optužen za najteže zločine tokom rata na području biše Jugoslavije to uspio uz veliku pomoć vojske, prijetnje, ucjene i ubistava.
Ako vam djecu možemo staviti pred fotoaparat, možemo i na nišan
Kako se ističe u tekstu, ljudi koji su mu pomagali u skrivanju smatrali su ga nacionalnim herojem. Međutim, na “poklon” bi dobili i fotografiju vlastite djece. Implikacija je bila jasna: “Ako vam djecu možemo staviti pred fotoaparat, možemo i na nišan”.
Mladić se najprije skrivao uz pomoć vojske, zatim uz pomoć svojih ratnih drugova, a na kraju mu je pomagala porodica. Ono što je svima bilo zajedničko jest – strah.
General vojske bosanskih Srba na teroru je izgradio karijeru. Odgovoran je za trogodišnju opsadu Sarajeva i svakodnevno granatiranje i pucanje na građane toga grada. Također je bio u Srebrenici u julu 1995. te uspaničarenim ženama obećavao da će njihovi muškarci biti na sigurnom. Kao što je poznato, uslijedio je nagori evropski pokolj od Drugog svjetskog rata u kojemu je ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka.
Velika potpora srbijanske vojske
Nakon Srebrenice bio je u istočnoj Bosni, a 1997., kada je NATO počeo tražiti ratne zločince, otišao je preko Drine u Srbiju gdje mu je “mastermind” etničkog čišćenja Slobodan Milošević pružio utočište, piše Guardian koji je razgovorima s rođacima, te pomoću sudskih zapisa i međunarodnih istražitelja uspio rekonstruisati tok njegovog bijega i skrivanja u kojemu su od njegova idoliziranja veću ulogu imale prijetnje i zastrašivanja.
Svjedoci se toga sjećaju, a među njima je i vojnik Milan Gunj koji je ispričao kako mu je telefonski naređeno da dođe do jedne od vojnih kuća za odmor te je ondje vidio Mladića kojega je Haški sud već optužio.
“Uspaničario sam se, bilo me jako strah”, rekao je. Oko mjesec dana kasnije Mladić je s pratnjom otišao u Stragari kod Kragujevca gdje je bio u većoj vojnoj bazi sa sportskim terenima, bazenima, stolovima za stolni tenis i sličnom opremom za razbibrigu. General Đorđe Ćurčin, Mladićev stari porodični prijatelj, ispričao je da je s Mladićem šetao šumom, razgovarao, igrao šah, stolni tenis i slično.
U Beogradu je osnovan poseban odjel koji se brinuo da Mladić ostane na sigurnom i u dobrim uvjetima. Osim deset tjelohranitelja, zloglasni general je na raspolaganju imao i vozača, kuhara, te osobnog konobara koji bi putovali s njim u Rajac u kasnu zimu kada je Stragari bio otvoren za civilne lovce. Također je dolazio i u porodičnu kuću u Beogradu te u glavnom gradu izlazio u restorane i slično.
Bio je odlučan u namjeri da se ne preda živ
Međutim, izvan njegova staklenog zvona, Srbija se rapidno mijenjala, na vlast je došla demokratska vlast kasnije ubijenog premijera Zorana Đinđića koji je Miloševića izručio Haagu. “Kada je saznao za hapšenje ozbiljno se zabrinuo za svoju, ali i sigurnost svojih bližnjih. Bio je odlučan u namjeri da se ne preda živ”, rekao je Ćurčin.
Tada je premješten u bazu Krčmar kraj Valjeva, koja je bila snažno utvrđena i s brojnim podzemnim bunkerima. Nakon što je srbijanska vlast počela zadobivati vlast i nad vojskom, generali su Mladiću rekli da mora napustiti Krčmar. Uslijedio je status quo u kojemu Mladić nije htio otići te je iz nje istjeran uz pomoć vojne akcije i helikoptera. 1. juna 2002. Mladić je napustio bazu u konvoju vojnih automobila.
Nakon toga je uslijedila mnogo neugodnija faza bijega. Broj njegovih pristaša se značajno smanjio da nekoliko starih ratnih drugova, na čijem je čelu bio Jovo Đogo. Bio je u Novom Beogradu, i porodica nije mogla do njega. Situacija je bila dosta neizvjesna prvih nekoliko mjeseci, nakon čega su mu pomagači pronašli više kuća. Skrivao se u blizini Radovana Karadžića, ali njihove mreže pomagača se nisu preklapale. Kako se ističe u tekstu, bio je vrlo zahtjevan te je inzistirao na određenoj hrani.
Ubijeni nevini čuvari?
Nakon atentata na Đinđića situacija se za Mladića pogoršala te se morao opreznije skrivati. Tjelohranitelji više nisu bili s njim, a navodno se skrivao i u beogradskim podzemnim bunkerima. Ondje su život izgubila dva čuvara 2004. Njihove su smrti predstavljene kao samoubistva, ali njihovi roditelji tvrde da su ubijeni jer su vidjeli Mladića ili saznali informacije o njegovu skrivanju. Nakon toga je 2005. premješten u drugi beogradski stan, a u prosincu iste godine u selo Ljuba kod Sremske Mitrovice. Tada je uhapšen Đogo, a Mladić je otpustio svoju pratnju jer je vjerovao da će ih privesti te da će ga izdati.
Ubrzo je došao kod šogora Krste Jagdića, lažno se predstavio te mu je ovaj na prijevaru otvorio vrata. Mladić je ušao s pištoljem te zaprijetio životom njegova sina. Ujutro su ga odvezli na stanicu te je otišao njegovom drugom bratu Miroslavu u Malu Mostanicu. Ondje je u skrivanju sudjelovalo više rođaka, a neki od njih poriču da su znali da je Mladić tamo.
2006. dogodila se sramotna akcija u kojoj obavještajci napravili raciju u kući pogrešnoga brata, dok je Mladić sve gledao kroz drvene šaloporke. Zapadni istražitelji komentarisali su da je ta racija bila ili vrlo glupa, ili pokazatelj Mladiću da je vrijeme da se iseli.
Mišljenja o tome gdje je otišao nakon toga se razilaze. Službena verzija je ta da je otišao u Lazarevo rođacima, gdje je naposljetku i uhapšen. Međutim, neki istražitelji vjeruju da je prvo otišao u gradić Gacko na jugoistoku BiH. Ratko Mladić uhapšen je u Lazarevu 26. maja 2011. godine.
