Sjećam se svoje prve cigare. Bio sam sedmi razred osnovne škole. Dok su roditelji bili u gradu, sestra me je ponudila da zapalim, na što sam pristao. Tad mi se to činilo nekako veliko, ogromno. ‘Ja zapalio. Jesam frajer. Kad sutra budem pričao to jaranima u razredu, znat će da sam pravi lik. Imat ću se čime pohvaliti.’ Ni sam ne znam zbog čega sam tako mislio tad, a danas vidim da je tome razlog bio što su ti i takvi mangupi bili cijenjeni u društvu, oko njih su se svi okupljali, za njihovo mišljenje su svi bili zainteresirani… Prolazilo je vrijeme, godine i razredi su išli svojim tokom, a ja sam sve više osjećao potrebu za cigarom. Bilo je vremena kad nisam ni pomišljao na cigare, ali čim bi bio u društvu bilo je potrebno svima u društvu dokazati da sam kul, da ja to radim i da se imam čime pohvaliti.
Dok sam bio u srednjoj školi, jednog dana izašli smo na veliki odmori i, naravno, otišli iza škole da zapalimo. Tad nisam imao svoje, pa sam uzeo od kolege i k’o veliki zapalio, a još uz to i pravio kojekakve budaleštine, pa sam bio u centru pažnje dok su mi se svi smijali. U trenutku sam pogledao preko ograde i vidio mamu i nenu, koja nam je došla na par dana, kako prolaze pored škole. Mama me je ugledala i znao sam da će, kad dođem kući, biti gadnog belaja. Znao sam onaj njen pogled. Pogled koji ‘ubija’! Bacio sam cigaru, kao da je ona nije vidjela, i prišao ogradi da se poselamim sa njima. Propadao sam u zemlju. Znao sam da me čeka mnogo galame, prijekora i razočarenja u mene što sam to zlo stavio u usta. Tad sam pomislio i rekao sebi da neću više nikad. Kad sam došao kući, prvo sam morao mami na raport. ‘Popio’ sam jezika kao malo kad u životu zbog toga. Majka je bila razočarana, a ja da bi je smirio obećao sam da neću više nikad. Zaista, mnogo je vremena prošlo dok nisam zapalio ponovo, a to je bilo na maturalnoj večeri i prije toga. Morao sam ja tad dokazati da sam ipak ja neki frajer. Čak sam si zbavio onu kuba cigaru.
Par godina poslije, dok sam služio vojsku, opet se desila slična stvar. Desilo se da mi je mama došla u posjetu, a ja par minuta prije toga ugasio jednu, pa trk u kupatilo na pranje zuba da mama ne bi shvatila da sam pušio. Uvijek me je bilo stid, posebno jer mi je majka bila mrzitelj cigara. Veli ona da bi ih svakome ko ih puši ugurala u nos. Neshvatljivo joj je bilo kako neko može dati zlatni prsten za kutiju cigara. U ratu je bilo i takvih, lično ih poznajem, iako su im porodice gladovale i vapile za kriškom hljeba. I poslije vojske, mnogo godina sam pušio.
Kad bi razmišljao o tome, mrzio bih sam sebe što sam svoja obećanja davno iznevjerio, što se budim sa smradom u ustima koji je teško opisati, što sam se budio kao da me neko maljem tukao, što svaki put kad zapalim, svjesno sebe trujem i uništavam svoj imetak. Svaka misao o negativnostima cigare mi je prolazila svaki put kad bi uzeo da je zapalim. Međutim, te misli su nestajale sa svakom zapaljenom cigarom i sa onim osjećajem koji poslije toga uslijedi. Osjećaj koji obuzima svaki milimetar tijela i govori ustvari da si ovisnik o nečemu što te čini za par trenutaka zadovoljnim.
U dubini svoje duše znao sam da je to pogrešno i da nije u redu i da će insan za to odgovarati. Tješio sam se time što sam čuo od pojedinih efendija da je to “samo mekruh”, jer nigdje ne stoji da je to haram, kao recimo što piše za alkohol. Dani su prolazili, a ja sam bio nezadovoljniji sobom. Dobijem platu, dok se poplaćaju računi, ostane nešto malo para i to sam čuvao samo za cigare. Unaprijed sam sve drugo sebi uskraćivao radi cigara. Voće, povrće, slatkiši, sokići… sve je to bilo nebitno i od svega sam mogao da odustanem osim od cigare.
To me je toliko smaralo i stvaralo mi nemir, da bih legao navečer poslije jacije i sam sebe korio tjerajući se da si obećam da više to neću. Bilo je noći kad bi sebi obećao da neću više nikad zapaliti. Sutradan, prva prodavnica do posla ja ulazim i zaboravljam svoje obećanje i kupujem proklete cigare. Odmah poslije izlaska iz prodavnice sjetim se obećanja, ali ignoriram i idem dalje u nove radne pobjede. Osjećao sam da moram prestati, ali nisam znao kako. Razmišljao sam o riječima da je to samo mekruh, pa mi to više nije imalo smisla. Ako ćemo tjerati mak na konac, onda ni rakija ili piva nisu zabranjena u Kur’anu, ali jeste vino, pa je i rakiju zabranjeno piti. Zašto? Pa zato što opija, ne zato što se drugačije naziva. Shvatio sam da je ista stvar i sa cigarama. Cigare nisu mekruh, nego su zabranjene, haram. Čitao sam fetvu šejh Jusufa El-Karadavija o pušenju u kojoj šejh zabranjuje pušenje i shvatio na šta sve cigara negativno utječe. I pored toga, nisam još bio čvrst. Čitao sam dalje, te raznorazna medicinska istraživanja, pa onda fetve učenjaka, i sve je to bilo nedovoljno da bi prestao.
U jednom trenutku sam se osjećao očajno, jer nisam znao kako da prestanem, a znao sam da moram, jer činim grijeh, narušavam svoje zdravlje, ubijam sebe, oduzimam sebi imetak i trošim ga na nedozvoljen način. Što sam više o tome razmišljao shvatao sam da jedino od koga mogu i trebam tražiti pomoć jeste Allah, subhanehu ve te’ala. Ne mogu reći za sebe da nisam bio vjernik, ali nisam bio dovoljno čvrst, nisam obavljao namaz u džematu, nisam često učio Kur’an, nisam mnogo razmišljao o vjeri, ali kad prigusti samo Jedan može pomoći. Nažalost, tada sam se na zadnjem mjestu obratio Tvorcu svih svjetova, umjesto da se Njemu s.v.t. obratim prvom. Ipak i u tome mi je Allah s.v.t. ukazao svoju milost, elhamdulillah
Dovio sam Allahu s.v.t. da prestanem pušiti, da me sačuva od tog harama, da više ne činim taj grijeh, da mi podari nafaku koju ću trošiti na način kako će On biti zadovoljan. Dovio sam često, nekoliko puta na dan, razmišljao o tome i stalno sebe tjerao da više ne pušim. Iskreno sam odlučio, u ime Allaha, da napustim taj grijeh. Hvala Allahu uzvišenom, nekako se sve složilo pa je došlo vrijeme Ramazana. Prvi dan sam zapostio i klanjao sabah kod kuće, a ostale namaze sam klanjao u džematu. Kako Allah dadne uputu, a i bereket u mnogo čemu, pa i u vremenu kad je Ramazan, tako sam prvi dan pročitao hadis Poslanika s.a.v.s., kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je jednog dana slijepac došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i kazao: “Allahov Poslaniče, ja ne posjedujem vodiča koji će me odvesti do džamije”, pa ga je upitao da mu dozvoli da klanja u kući, i Allahov Poslanik mu je dozvolio. Kada se slijepac okrenuo i pošao, Allahov Poslanik ga je zovnuo i upitao: “Čuješ li poziv na namaz?” “Da.”, kazao je slijepac. Na to je Allahov Poslanik rekao: “Onda se odazovi.” U tom trenutku se u meni sve prelomilo. Zamislio sam se nad sobom i na mojim propuštenim namazima u džematu. Allahov Poslanik s.a.v.s. je naredio odazivanje na ezan slijepcu koji nema vodiča, a meni zdravom da nije to isto naređeno. Od tog dana nastojim svaki namaz obavljati u džematu, osim kad sam spriječen, a o cigarama i ne razmišljam. Mrzim ih. Shvatio sam i sebi u zadatak stavio da svaku potrebu prvo Allahu u dovi iznesem i tražim. Hvala Allahu s.v.t. na uputi i Njegovoj milosti kojom je nas sve na dunjaluku obasuo.
Molim Uzvišenog Allaha, Vladara nebesa i Zemlje, da nas uputi, da nas učvrsti na pravom i jedinom ispravnom putu, da slijedimo Allaha s.v.t. i Njegovog Poslanika, Muhammeda sallallahu alejhi ve selleme, da nam on bude najbolji primjer i uzor u životu.
Dragi brate i sestro, dovite Allahu s.v.t. da vas udalji od svakog harama.
