Znate li da 90 posto djece uzrasta od 10 do 15 godina posjeduje mobitel, a većina je spremna ostaviti svoje lične podatke na internetu, uključujući adresu stanovanja?
Rezultati su to istraživanja koje je Save the Children proveo tokom 2016. godine o ponašanju i navikama djece na internetu pokazali su da većina djece svakodnevno koristi informaciono-komunikacione tehnologije (IKT) i pristupa internetu već od svoje devete godine života. Prema rezultatima istraživanja, 90,5 posto djece uzrasta od 9 do 17 godina ima profil na jednoj ili više društvenih mreža – Twitter, Facebook, YouTube i Instagram.
Svako četvrto dijete našlo se u situaciji da mu je objavljena fotografija bez dozvole, a 28 posto djece obuhvaćene istraživanjem doživjelo je prijetnje na internetu tri ili više puta. U slučaju problema, 50 posto djece ne bi prijavilo slučaj uznemiravanja na internetu, a manje od trećine ispitane djece bi se obratilo školskom osoblju.
Podaci koje smo naveli, zaista su zabrinjavajući. Stoga smo zamolili mr sc. Mustafu Šuvaliju, profesora na Fakultetu kriminalističkih nauka i potpredsjednika Udruženja psihologa Federacije BiH da za portal Radiosarajevo.ba pojasni šta je to cyberbullying te kako možemo pomoći našoj djeci.
“Cyberbullying je oblik vršnjačkog nasilja koje se vrši pomoću elektronskih komunikacijskih uređaja kao što su računari i mobiteli, te aplikacija, programa i internet stranica koje služe u svrhu komunikacije i umrežavanja. Iako se kod nas termin “cyberbullying” obično prevodi kao “vršnjačko nasilje na internetu”, on obuhvata i one oblike nasilja koji se ne odvijaju nužno preko interneta, kao što je npr. slanje prijetećih ili uvredljivih SMS poruka.
Da bi određena komunikacija preko računara ili mobitela bila okarakterizirana kao vršnjačko nasilje preko interneta, mora zadovoljiti nekoliko kriterija.
Prvo, mora se raditi o namjernom pokušaju nanošenja boli ili štete. Zatim, mora se raditi o ponašajnom obrascu, odnosno ponašanju koje se ponavlja, a ne pojedinačnim slučajevima nasilja (koje se kategoriziraju kao uznemiravanje). Treće, uključene strane moraju biti djeca ili adolescenti”, pojašnjava profesor Šuvalija.
Budući da je u pitanju nasilje koje se odvija u komunikacijskom kontekstu, oblici vršnjačkog nasilja preko interneta mogu uključivati zadirkivanje, uvrjedljive komentare, prijetnje, širenje glasina, objavljivanje slika ili video materijala s ciljem da se neko osramoti, ponizi, uplaši ili ucijeni.
“Dijete koje je meta bilo kojeg oblika vršnjačkog nasilja može osjećati nelagodu zbog odlaska u školu (ili generalno zbog napuštanja kuće), često biti potišteno, izgubiti interes za stvari koje mu inače mnogo znače, postati povučeno, te spominjati samoubistvo i govoriti o besmislu života. Također, dijete se može početi žaliti na glavobolje ili bolove u stomaku, spavati previše ili ne spavati dovoljno, te jesti manje ili više nego inače, što su sve tipične tjelesne reakcije na stres”, pojašnjava naš sagovornik.
Neki od simptoma specifičnih za vršnjačko nasilje preko interneta su neočekivani prekid korištenja računara ili mobitela, ispoljavanje nervoze za vrijeme korištenja ovih uređaja, ispoljavanje ljutnje, potištenosti ili frustriranosti nakon provođenja vremena na internetu, te izbjegavanje razgovora o aktivnostima na internetu. Još jedna posljedica stalnih pokušaja da se izbjegnu osobe i okruženja koje dijete povezuje sa pretrpljenim nasiljem jeste da njihovi socijalni kontakti postaju rijetki i uključuju sve manji broj vršnjaka, zbog čega se počinju osjećati izolirano i usamljeno.
“Možda je najvažniji strah djeteta da njegov problem neće biti ozbiljno shvaćen. Razlog za to je raširena, ali pogrešna, predstava da vršnjačko nasilja na internetu nije nasilje u pravom smislu, te da ne uzrokuje neku stvarnu štetu. Drugi problem su poteškoće u dokazivanju da se nasilje desilo, te otkrivanju onih koji su bili uključeni u nasilje. Ukoliko žrtva nasilja nije na odgovarajući način dokumentirala ili arhivirala dokaze o izloženosti nasilju, počinitelji ih sa interneta vrlo lako mogu ukloniti; u tom slučaju teško je dokazati da se nasilje desilo i ukazati na one koji za to snose odgovornost”, kaže Šuvalija.
Kada su u pitanju djeca koja vrše nasilje, ključno je otkriti razlog zbog kojih se ponašaju nasilno prema drugoj djeci. Ti razlozi mogu uključivati slabije razvijene socijalne vještine, probleme u kontroli emocija, te manjak svijesti o posljedicama koje takvo ponašanja ostavlja na njihove žrtve.
Roditelji ne trebaju čekati da njihovo dijete bude izloženo nasilju na internetu da bi nešto poduzeli, već moraju djelovati preventivno. Prije svega, roditelji trebaju educirati djecu o prikladnom ponašanju na internetu. Djecu treba podučiti da polaze od pretpostavke da će ono što objave ili pošalju vidjeti neko ko to ne bi trebao da vidi, da to može biti upotrijebljeno protiv njih.
Neka od konkretnih pitanja koje dijete treba naučiti da sebi postavlja su: Da li će iko biti posramljen onim što kažem ili objavim na internetu? Ko će to moći vidjeti? Šta bi moji roditelji ili nastavnici rekli kada bi vidjeli šta sam objavio? Da li mi je savjest čista u vezi onoga što sam objavio ili rekao?
“Konkretna pravila mogu se precizno definirati kroz ugovor o korištenju interneta. Ugovor o korištenju interneta treba definirati ono što se očekuje od roditelja i ono što se očekuje od djeteta. Naprimjer, ugovor može sadržavati “odredbe” o tome da se od djeteta očekuje da dozvoli roditeljima da pristupe njegovim dokumentima ukoliko smatraju da je to neophodno, da neće davati privatne informacije na internetu (broj telefona, adresu…), da neće pisati ili objavljivati bilo šta što ne bi htio da njegovi roditelji vide, te da će roditelje obavijestiti o bilo kojoj situaciji u kojoj su se osjećali neugodno zbog nečega što se desilo na internetu.
Roditelji se mogu obavezati da neće narušavati privatnost djeteta bez potrebe, da će se odnositi prema djetetu sa poštovanjem, da će poštovati prijateljstva koja dijete uspostavi na internetu jednako kao i ona koja uspostavi mimo toga, da će postavljati razumna pravila u vezi s korištenjem interneta, te da neće poduzimati drastične mjere ukoliko se jave problemi i nesporazumi. Ugovor treba istaknuti na vidljivo mjesto da bi se dijete moglo redovno podsjećati na njegov sadržaj. Ukoliko dođe do kršenja ugovora, moraju uslijediti posljedice koje će biti prikladne za taj konkretan prekršaj. Na taj način dijete će učiti da kršenje ugovora neće biti tolerirano”, smatra profesor.
Ukoliko do nasilja na internetu ipak dođe, dijete treba posavjetovati da ignorira manja zadirkivanja i provokacije, jer reagiranje na njih ponekad situaciju može učiniti još gorom, te ga treba ohrabriti da nasilje prijavi odraslima. Također, djetetu treba objasniti kako da sakuplja dokaze o uznemiravanju, uključujući i vrijeme i datume kada se desilo, da bi ih mogao pokazati odraslim osobama kojima se obrati za pomoć.
Kako se veliki broj slučajeva vršnjačkog nasilja na internetu dešava između djece koja idu u istu školu, važnu ulogu u prevenciji nasilja može odigrati školsko osoblje. Jako je važno da nastavnici razvijaju školsku klimu koja je sigurna i koja promovira poštovanje, etičnost te osjećaj povezanosti i pripadnosti između vršnjaka. Nastavnici trebaju pružati emocionalnu podršku svim učenicima, kreirati toplu i brižnu atmosferu u školi, te kod učenika poticati razvoj zdravog samopoštovanja.
Roditelji trebaju pratiti aktivnosti djece na internetu, a to mogu raditi na dva načina: formalno i neformalno. Neformalna kontrola podrazumijeva aktivno prisustvo roditelja u djetetovim aktivnostima na internetu, dok se formalna odnosi na ugradnju programa za filtriranje sadržaja.
“Najbolje što roditelji mogu uraditi kada saznaju da je njihovo dijete bilo žrtva vršnjačkog nasilja na internetu jeste da se pobrinu da se dijete osjeća sigurno i da bude sigurno, te da mu pruže bezuslovnu podršku. Ne smiju umanjivati značaj onog što se desilo samo da bi izbjegli neugodne situacije u kontaktu sa školom, ili roditeljima djeteta koje je vršilo nasilje. Roditelji trebaju pomoći djetetu da prikupi dokaze o pretrpljenom nasilju, te trebaju zatražiti pomoć od škole ukoliko su oni koji su uključeni u vršenje nasilja poznanici iz škole. Ukoliko postoje prijetnje fizičkim nasiljem, roditelji trebaju kontaktirati policiju, a ako posumnjaju da je nasilje ostavilo posljedice na ponašanje i emocionalno stanje djeteta, trebaju tražiti pomoć psihologa.
Ukoliko roditelji otkriju da njihovo dijete preko interneta vrši nasilje nad drugom djecom, prije svega trebaju ostati mirni. Trebaju izbjegavati pretjerane reakcije i podsjećati se da je problem ponašanje koje dijete ispoljava, a ne dijete kao takvo. Umjesto jednostavne osude nasilnog ponašanja, roditelji, uz pomoć stručnjaka, trebaju pokušati razumjeti korijen problema. Također, trebaju biti spremni da priznaju i prihvate da je njihovo dijete odgovorno za ono što se desilo, i ne smiju pokušavati racionalizirati ili umanjiti značaj njegovog ponašanja. Moraju mu objasniti da je nasilno ponašanje na internetu neprihvatljivo jednako kao i bilo koji drugi oblik nasilnog ponašanja, te da uzrokuje stvarnu bol djeci koja su mu izložena”, dodaje Šuvalija.
Važno je da roditelji koji otkriju da se njihovo dijete ponaša nasilno, u budućnosti obraćaju više pažnje na njegove aktivnosti na internetu. Trebaju provjeravati uređaje koje dijete koristi sve dok ne steknu dovoljno povjerenja da će se ponašati odgovorno. Moraju se pobrinuti da za neprihvatljiva ponašanja uslijede posljedice, ali te posljedice moraju biti prilagođene ozbiljnosti onoga što je dijete uradilo, i trajati sve dok se roditelji ne uvjere da je dijete shvatilo svoju grešku.
Zbog čega djeca izlažu drugu djecu ovom tipu nasilja?
“Najčešći cilj vršnjačkog nasilja jeste ostvarivanje ili zadržavanje određenog socijalnog statusa; jedan broj djece i adolescenata ispoljavaju nasilje prema svojim vršnjacima samo da bi postigli ili zadržali popularnost u vršnjačkoj grupi. S druge strane, djeca i adolescenti mogu vršiti nasilje zato jer se i sami suočavaju sa emocionalnim poteškoćama. Neki od njih imaju nisko samopouzdanje i kroz nasilje pokušavaju ostvarivati kakav-takav osjećaj moći i kontrole, dok neki ne znaju kontrolirati i na adekvatan način ispoljavati svoje emocije ili se i sami suočavaju sa problemima u odnosima sa vršnjacima. Istraživanja su utvrdila postojanje jasne povezanosti između zlostavljanja u stvarnom svijetu i vršnjačkog nasilja na internetu”, upozorava Šuvalija.
Jedna osoba može objaviti sliku kojom želi nekog poniziti ili uvrijediti, ali broj zlonamjernih komentara i drugih oblika zloupotrebe te slike može biti mnogostruko veći. Budući da “instrument nasilja” (fotografija, komentar, uvreda) može ostati na internetu duže vrijeme, izloženost nasilju preko interneta teoretski može biti trajna.
