Da li ste na vrijeme stigli na posao jutros? Ako jeste, za to treba da zahvalite dobrim uslovima u saobraćaju, ali i vašem mozgu.
Naš unutrašnji časovnik omogućava nam da nevjerovatno precizno primjećujemo protok vremena, što je od ključne važnosti za svakodnevno funkcionisanje.
Bez te mogućnosti, jutarnje tuširanje bi trajalo beskonačno.
Ali kako mozak stvara taj fino podešeni mentalni časovnik?
Neurolozi smatraju da imamo određen neurološki sistem za preradu određenih tipova vremena.
Do nedavno, većina neurologa vjeruje da ovaj tip prerade vremena koji vas “obavještava” da ste se predugo zadržali na doručku, podržava jedan dio mozga.
Ranija istraživanja upućivala su da dio mozga pod nazivom strijatum leži u srcu našeg centralnog unutrašnjeg časovnika i u “saradnji” sa okolnim korteksom integriše informacije o vremenu.
Na primjer, strijatum postaje aktivan kad ljudi obraćaju pažnju na to koliko vremena je prošlo, pa zato osobe sa Parkinsonovom bolešću kojima je poremećen odnos tog dijela mozga sa ostatkom, teže procjenjuju koliko ima sati.
Međutim, svijest o prolasku vremena zahtijeva da mozak ne samo mjeri vrijeme, nego i pamti koliko je vremena prošlo.
Naučnici odavno znaju da je za pamćenje ranijih iskustava od ključne važnosti hipokampus, a sada smatraju da igra ulogu i u memorisanju proteklog vremena.
Studije u kojima je snimana moždana aktivnost kod životinja pokazale su da neuroni u hipokampusu signaliziraju određene trenutke u vremenu.
Naravno, ljudi sa oštećenjima na hipokampusu mogu tačno da se sjete protoka kratkih vremenskih intervala, ali ne pamte one duge.
Ova otkrića ukazuju da je hipokampus važan za pamćenje nekih, ali ne i svih, vremenskih informacija.
U novom istraživanju, sprovedenom na Univerzitetu u Kaliforniji i objavljenom u Žurnalu neurologije, naučnici su pokušali da otkriju tu misteriju trenirajući pacove da razlikuju vremenske intervale.
Takođe, glodarima je ubrizgana hemikalija u mozak koja privremeno deaktivira hipokampus. To im je omogućilo da provjere da li je taj dio mozga neophodan za razlikovanje vremenskih intervala.
Pacovi sa neaktivnim hipokampusom mogli su da razlikuju velike razlike u vremenskim intervalima (recimo tri u odnosu na 12 minuta), ali nisu mogli da razlikuju bliske (osam u odnosu na 12 minuta).
Međutim, to je važilo samo za duge vremenske intervale – oni pacovi sa nefunkcionalnim hipokampusom kasnije su mogli da razlikuju slične kraće vremenske periode (minut u odnosu na minut i po) i u tome se čak pokazali boljim od od onih pacova kojima nije deaktiviran hipokampus.
