Od ubistva Željka Ražnatovića Arkan, ratnog zločinca i najmoćnijeg čovjeka na kriminalnoj sceni Srbije za vrijeme Slobodana Miloševića prošlo je 17 godina. Ubijen je 15. januara 2000. godine, u beogradskom hotelu Intercontinental, današnji Crowne Plaza.
Ražnatovića je ubio policajac Dobrosav Gavrić iz sela Trbušnica kod Loznice. Gavrić je od 2006. godine bio u bijegu, a 2012. godine je uhapšen u Južnoafričkoj Republici i još nije izručen Srbiji. Proces za ubistvo Ražnatovića ponovljen je nekoliko puta pred Višim sudom u Beogradu, a Gavrić, kasnije osuđen na 35 godina zatvora, pušten je iz pritvora 2006. godine i od tada je nedostupan srpskom pravosuđu.
U bijegu je i njegov pomagač Milan Đuričić Miki, dok Dragan Nikolić Gagi, jedan od junaka dokumentarnog filma “Vidimo se u čitulji”, u Zabeli kod Požarevca izdržava kaznu od 30 godina zatvora. Gagi je također bio u bijegu, ali je 2003. godine uhapšen u Beču i izručen Srbiji.
Na mnogobrojnim suđenjima nisu utvrđeni ni motivi niti naručitelji Arkanovog ubistva, pa je tako ostalo zbog čega je policajac iz Trbušnice pucao s leđa u glavu najmoćnijeg kriminalca Srbije i osim njega ubio i Milenka Mandića Mandu i Dragana Garića, koji su sjedili s Arkanom u separeu hotelskog lobija.
Gavrić je izabran za ubistvo Arkana jer je bio izuzetno spretan, vješt u baratanju oružjem, a bio je i u dobroj fizičkoj kondiciji. Prvobitni plan ubica bio je da Arkanu ponude da kupi Audi A8 i to ispod tržišne cijene. Nakon toga su ga trebali namamiti da isproba automobil, a potom ga u tom istom automobilu ubiti. Posao je bio gotovo pred sklapanjem, Arkan je došao do vrata hotela gdje se trebao dogovoriti s “prodavačima”, ali mu je nešto bilo sumnjivo pa je odustao od Audija.
Onda se prešlo na “plan B”. Gavrić je 15. januara 2000. godine nešto iza 17 sati za svega desetak sekundi uspio Arkanu ispaliti tri metka u potiljak iz pištolja “CZ 99”, a onda sa četiri metka u glavu i grudi likvidirati Mandića i Garića sa dva metka u leđa. On je nakon trostrukog ubistva potrčao prema izlazu hotela, ali ga je nadomak izlaza iz hotela, neočekivano, dočekao metak Zvonka Mateovića, koji je osiguravao Arkanovu ženu, pjevačicu Svetlanu Ražnatović Cecu.
Policajac iz Trbušnice je u općem metežu puzao na laktovima i uspio se izvući iz hotela, odakle je njega, Gagija i Mikija Golfom do bazena “11. april” u Novom Beogradu odvezao Zoran Nikolić Pegla. Gavrić je, pogođen u bok između dvije ploče pancirke koju je nosio, iste večeri zbrinut u privatnoj klinici u Loznici.
Mediji su tada javljali da je u Loznici iste večeri viđen i džip kontroverznog biznismena i bivšeg playboya Andrije Draškovića, koji se tada spominjao i kao “kralj kokaina”. Drašković ni u jednom pravnom procesu nije spomenut kao organizator ili naručitelj Arkanovog ubistva.
Kasnije su se u medijima pojavljivale neslužbene informacije da su dan prije ubistva kod tadašnjeg šefa Državne bezbednosti Radomira Markovića bili i Arkan i Andrija Drašković. Arkan se jako trudio da o sebi u javnosti stvori sliku kao o patrioti i pravoslavnom vjerniku.
Penzionisani šef kriminalističke službe Mile Novaković je, međutim, prije nekoliko godina otkrio da je Arkan pred kraj bio umiješan u velike poslove s drogom. Nakon ubistva se nagađalo da je država potaknula sukob dva navodna narkobosa, koji su se osjećali daleko moćnije nego što se to državi sviđalo.
Navodno je država htjela “očistiti” teren za novu kriminalnu skupinu koju bi bilo lakše kontrolirati, a riječ je o skupini na čijem čelu je bio Legija. Ta je grupa kasnije postala poznata kao “surčinski klan”. Slobodan Milošević, za kojeg se često govorilo da je on naručitelj Arkanovog ubistva, u intervjuu kojeg je dao krajem 2000. godine, nakon pada s vlasti, ogradio se od Arkanovog ubistva i za Arkanovu likvidaciju optužio zapadne sile.
“Ubili su jednog Arkana”, rekao je tada Milošević, i obrazložio da je to ubistvo bilo dio pripreme za promjenu vlasti u Srbiji, jer su zapadne sile “znale da je Arkan patriot” koji bi mogao odigrati značajnu ulogu u obrani vlasti u događajima poput 5. oktobra, dana velike pobune protiv Miloševića u Srbiji.
U martu 2014. godine objavljeno je da tužilaštvo ima nove dokaze o ubistvu Ražnatovića, ali da nema potvrde da iza likvidacije stoji tadašnji politički vrh na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Kao osnovni razlozi za ubistvo, kako je tada objavljeno, spomenuto je moguće Arkanovo svjedočenje pred sudom u Haagu, kao i susret s jednim visokim zapadnim dužnosnikom, za koji postoji i više svjedočenja. Ražnatović je bio najpoznatiji i najmoćniji “proizvod” te vrste tajnih službi socijalističke Jugoslavije, a kasnije Srbije.
Tokom Miloševićeve vladavine bio je neslužbeni “ministar za kriminal”, odnosno držao je podzemlje pod kontrolom. Rođen je 1952. godine od oca oficira JNA, a već u mladosti je bilo jasno da će “skrenuti s puta”.
“Nije tajna da sam kao mali bio đavo”, rekao je jednom prilikom. Karijeru je počeo kao tinejdžer otimanjem ženskih torbica u Tašmajdanskom parku u centru Beograda i ubrzo je završio u zatvoru. Pripadao je “zlatnoj generaciji beogradskog kriminala” u kojoj su bili i Ljubomir Magaš, zvani Ljuba Zemunac, Đorđe Božović Giška, Boris Petkov, Rade Ćaldović Ćenta…
Svi su se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina otisnuli na “rad u inostranstvo”, gdje su se bavili pljačkama, reketarenjem, organiziranom prostitucijom…
Tajne službe režima koristile su ih za ubijanje političkih protivnika i zauzvrat im pružale sigurnost u Jugoslaviji, a na domaćem terenu su se isticali bahatošću i razularenim primitivizmom.
Beogradom su krajem osamdesetih godina kružile legende o Arkanu, neuhvatljivom pljačkašu banaka u zapadnoj Evropi, koji je više puta uspio pobjeći iz najčuvanijih zatvora. UDBA, jugoslovenska tajna policija, ubrzo je “unaprijedila” Arkana, pa su ga od glasina koje su se širile po javnosti o njegovoj “spretnosti” nametnuli kao vođu navijača Crvene Zvezde.
Arkan je instaliran na tribine kako bi suzbio “četničke elemente” među navijačima srpskog kluba i tada se predstavljao kao srpski patriot, a navijačima govorio da “moraju biti jedinstveni, svi za Srbiju”. Navijače je podmićivao crvenim džemperima iz Benettona.
Po izbijanju rata je oformio paravojnu jedinicu Srpska dobrovoljačka garda, poznatu i kao “Arkanovi tigrovi”, a navijačke tribine su mu dobro poslužile kao izvor “srpskih Obilića”, kako je u ‘čituljama’ nazivao sve “tigrove” ubijene na ratištima. Propaganda je Arkanovu jedinicu na ratištima u Bosni i Hrvatskoj koristila za širenje straha na protivničkoj strani, što je kasnije primijenjeno i tokom rata na Kosovu.
O kakvom je komandantu riječ, najbolje govori snimka na kojoj Ražnatović u uniformi, opremljen najsavremenijim uređajima za komunikaciju, ni ne zna u koje je selo upao, pa tu sramotu pokušava prikriti urlanjem na niže rangiranog vojnika: “Magarčino, što mi ne kažeš gdje smo!”.
Kada nije bio na ratištu, službeno je bio vlasnik slastičarnice u svom zdanju pokraj stadiona Crvene Zvezde, a neko vrijeme bio je i izaslanik svoje Stranke srpskog jedinstva, u kojoj su mu najbliži suradnici bili Dragan Marković Palma i Borislav Pelević. Bio je i predsjednik niželigaškog nogometnog kluba Priština, kojeg je uspio ugurati u prvu ligu.
Kasnije je isti recept primijenio i na klubu Obilić, s kojim je osvojio i prvenstvo države. Sve je to uspio sjedeći na klupi tokom svih utakmica… Zamislite strah sudaca dok je par metara od njih sjedio Arkan i kako je to utjecalo na njihove odluke. Arkan se 1993. godine zaljubio u pjevačicu Svetlanu Veličković i 1994. godine se oženio s njom, a televizija Pink je cijeli dan emitirala snimke vjenčanja.
Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam, svjedočio je na sudu da je Arkan sredinom devedesetih godina uglavnom sjedio u lokalu Čumićevo sokače u centru Beograda i da je stalno govorio o “patriotizmu, srpstvu, ratu, politici…”, što Jocića, kako je rekao, uopće nije zanimalo.
Kada je izbio rat na Kosovu, služba je ponovno aktivirala Arkana da sije strah, ovoga puta među Albancima. Nakon bombardiranja i rata na Kosovu, počelo se govoriti o istrazi haaškog suda protiv Arkana.
Obožavao je torte, a zadnju u životu pojeo je u hotelu Intercontinental, neposredno pred smrt. Bio je strastveni kockar koji je na kockanju izgubio milione njemačkih maraka. Kladio se i na ishode nogometnih utakmica. Prije nego je ubijen, popunjavao je listić s poznatim fotoreporterom i strastvenim kockarom, koji je često pogađao rezultate, pa mu je bio i neka vrsta savjetnika.
Arkan je fotoreporteru dao devize da ih ode zamijeniti, jer tog subotnjeg popodneva nije imao dovoljno dinara kod sebe. Ovaj je otišao, zamijenio novac i uplatio listić, a onda zvao Arkana da mu javi da je Chelsea dao gol, ali se niko nije javljao…
Ceca preuzela kontrolu nad Arkanovim sefom
Arkanov blagajnik Pavle Stevović svjedočio je prije dvije godine pred sudom da je Arkan uvijek imao 10 miliona njemačkih maraka u sefu u klubu “Obilić”, koje nikada nije dirao. Ako bi mu bio potreban novac, Ražnatović se zaduživao, ali 10 miliona nije dirao.
Stevović je naveo i da je na dan ubistva u sefu bilo 20,9 miliona maraka, torba puna nakita, dijamanata i satova Rolex. Kontrolu nad sefom je nakon ubojstva preuzela Ceca…
