Barnis Tejli (Bernice Talley), 35-godišnja skladištarka iz Memfisa, 2019. godine na lokalnim je vijestima vidjela crtež poznatog lica. Tamna put, velike smeđe oči, kovrčava kosa…, piše “Jutarnji list”.
– To je moja mama!” uzviknula je ta žena koja nikada nije znala za mir. Barem ne od svoje pete godine, kad je njezina majka, Zena Džons (Jones), netragom nestala. Naslušala se svakakvih priča. Da je pobjegla s nekim kamiondžijom. Da je zbrisala jer je bila u dugu. Da ju je njezin suprug zatukao na smrt i pokopao u dvorištu… A onda je lani, u tim sudbonosnim vijestima, doznala još jednu – da je za nestanak njezine majke potencijalno odgovoran čovjek po imenu Samuel Litl (Little).
Litl je volio rutinu. Kad ne bi bio iza rešetaka, lutao bio SAD, završio u nekom gradu, opeljušio tamošnji dućan, uzeo sobu u motelu, a zatim pokupio ženu koju će ubiti. Pažljivo je birao: uvijek one s margine društva, često zaboravljene već za života, prostitutke, ovisnice o drogi ili alkoholu, one do kojih je malo kome bilo stalo. Kad bi ubijao, preferirao je davljenje. Tako je živio punih 35 godina.
“Priznanja ubice”
Litl, koji se predstavljao i kao Samuel Mek Dauvel (McDowell), s vlastima je počeo sarađivati tek u maju 2018. godine, nakon što su ga svojedobno uspjeli povezati s ubistvima triju žena. Naknadno je priznao da ih je ubio još 90, širom 19 saveznih američkih država. Trenutno slovi za najsmrtonosnijeg serijskog ubicu koji je ikada harao SAD.
Doduše, monstrumi tog tipa često su skloni preuveličavati razmjere svog djelovanja, no FBI ne sumnja da Litl, sada 80-godišnjak u invalidskim kolicima s interesom za slikarstvo, govori istinu. Naime, sjeća se nevjerojatnih detalja o nekim svojim žrtvama – nakita, uzoraka haljina, zadnjeg obroka, noge kako viri iz plitkog groba… Sjeća se i njihovih lica, do mjere da ih može vjerno naslikati. Ono s čim ima problema su imena. I datumi. Ponekad pogriješi za punih 10 godina.
Dakle, 2018. godine FBI se našao u poprilično neobičnoj situaciji. Imali su počinitelja, ali nisu imali žrtve. Nemaju ih, doduše, ni dandanas, barem ne sve. Naime, otkad je Little priznao ubojstva i opisao svoje žrtve te okolnosti njihovih smrti, uspjeli su ih identificirati 60. Ostale, među njima i Zenu Džons, majku Bernic s početka teksta, još uvijek nisu uspjeli definitivno povezati s pričljivim krvolokom koji služi više doživotnih kazni. Ne bi li ostvario napredak, FBI je lani napravio internetsku stranicu na kojoj je objavio videosnimke na kojima Litl opisuje svoje žrtve i njegove crteže istih, nutkajući svakog ko nešto zna da se javi.
FBI vjeruje da je važno tražiti pravdu za svaku žrtvu, kako bi se zatvorio svaki mogući slučaj”, stoji uz kolaž Litlovih fotografija kroz godine i naslov “Priznanja ubice”, ispod kojeg se redaju njegovi crteži žena kojima je oduzeo život.
Hiljade stranica
O istoj temi – i njezinoj tužnoj i potresnoj kompleksnosti – raspisao se proteklih sedmica i “Washington Post”, u velikom serijalu članaka pod imenom “Ravnodušna pravda”. U ukupno tri članka koja su objavili u sklopu serijala pozivaju se na hiljade stranica dokumenata i snimki koje su dobili na uvid te iskaze desetaka istražitelja, tužitelja i porodica Litleovih žrtava.
Materijal koji su prikupili, a koji ovdje prenosimo u skraćenoj verziji, oslikava širi kontekst priče: onaj da je pravosudni sustav omogućio krvoloku da desetljećima, u vremenima kad forenzika još uvijek nije bila jaka, bez ozbiljnijih posljedica ubija ranjive članice društva i, još potresnije, da same vlasti često nisu smatrale da njihova smrt – često zbog stila života ili pak boje puti – zaslužuje pažnju, a kamoli detaljnu istragu.
– Cijeli slučaj me ljuti. Bilo je toliko prilika da ga se zauvijek zatvori, ali to se nikada nije dogodilo”, rekla je svojedobno detektivka Mitzi Roberts iz Kalifornije. Upravo se ona, a bavila se neriješenim slučajevima, uspjela 2011. godine domoći DNK materijala koji je sugerirao da je za ubojstvo triju žena krajem 1980-ih odgovoran isti muškarac – Litl. Bile su to redom Karol Alford (41), Audrey Nelson (35) i Guadalupe Apodaca (46). U tom trenutku Litl nekim čudom nije služio neku od brojnih zatvorskih kazni koje su mu dosuđene tijekom života. Locirali su ga u jednom skloništu za beskućnike i uhitili te se bacili na slaganje njegove kriminalne puzle.
No, nisu imali puno uspjeha. Litl je, naime, šutio, sve dok konačno nije otvorio dušu jednom od istražitelja, specijaliziranih za dobivanje priznanja u neriješenim slučajevima. On, Dži Holand (Jim Holland), odigrao je kartu koja je zaintrigirala Litlea.
Posljednja žrtva
– Niko ne zna tvoje ime. No, mislim da si ti vjerojatno jedna od najzanimljivijih osoba u povijesti naše zemlje”, dodvoravao mu se prema pisanju Washington Posta koji je imao uvid u snimku njihova razgovara. I da, prebacit će ga u ćeliju nalik na hotelsku sobu, s TV-om i hranom iz McDonald’sa, nutkao ga je. Možda će imati i studio u kojem će moći slikati. I, najvažnije, neće dobiti smrtnu kaznu za zločine koje prizna.
Bilo je to nešto što Little očito nije mogao odbiti, a jednom kad je progovorio više nije mogao prestati pričati. Ni crtati. Prvi put je, rekao im je, ubio na staru godinu 1970., ženu koju je upoznao u Majamiju. Posljednju žrtvu, Nensi, dokrajčio je 2005.
– Prestao je detaljno voditi računa nakon 84. žrtve – rekao im je i dodao kako ih je “povrh toga, možda ubio još 10 do 20″. No, kako tvrdi, sve ih je obožavao.
– Volim ih ljubiti i grliti, znate. I voljeti ih”, rekao je istražiteljima koji su u zadnje dvije godine snimili 700 sati razgovora s Litleom, u kojima je on otkrivao niz detalja o svojim žrtvama. U nekim bi činjenicama pogriješio, no druge su bile one koje može znati samo ubica.
– Imali smo slučaj u kojem nije bilo fizičkih dokaza, ali je on govorio o posljednjem obroku žrtve, koji je odgovarao podacima zabilježenima u obdukciji”, tvrde istražitelji. No, najmanje 30 žena za koje Litl tvrdi da ih je ubio još uvijek nije identificirano – istražitelji ili nisu uspjeli pronaći ubostvo koje bi odgovaralo Litleovu opisu ili je žrtva nikad utvrđena “Jane Doe”.
Maloljetna majka
Lokalne vlasti u raznim dijelovima SAD-a i dalje rovare po starim slučajevima. U Las Vegasu nisu imali uspjeha, ni u Monroeu. U Savanahu su uspjeli – utvrdili su da je upravo on odgovoran za smrt 23-godišnje Fransis Kembl čije je tijelo 1985. nađeno na hrpi smeća. U Los Anđelesu istražuju njegovih 17 priznanja koja sežu u 1980-e, no težak je to posao. Tada je tamo djelovalo šest serijskih ubica. Svi su ubijali na sličan način.
Pritom je malo reći da vremena nema. Najmanje dvojica muškaraca – jedan beskućnik i jedan s mentalnim sposobnostima 8-godišnjeg djeteta – služili su kazne upravo za ubojstva koja je počinio Little, a koja su im greškom pripisana.
U imaginarnoj igri života, u kojoj bi trebalo pogoditi tko bi mogao postati serijski ubojica, Little bi vjerojatno dobro kotirao. Rodio se 7. lipnja 1940. u Rejnoldsu u državi Džordžiji. Imao je, kako se sjeća, sedam ili osam godina kada je prvi put osjetio poriv da nekoga zadavi. Do petog razreda već je razvio opsesiju učiteljicom koja si je dodirivala vrat dok je predavala te je maštario kako davi pjegavu djevojčicu koju je poznavao.
Njegova maloljetna majka napustila ga je nedugo nakon što se rodio, a kao školarac je odrastao s rođacima u Ohaju. Bilo mu je 13 godina kad je prvi put uhvaćen u krađi. Dvije godine kasnije priveden je zbog provale, godinu nakon toga zbog upada u trgovinu namještajem. Bio je to tek početak bogate kriminalne karijere.
Naime, policija ga je tokom njegova života uhićivala diljem cijele zemlje. Napad u Denveru. Korištenje usluge prostitutke u Kaliforniji. Pljačke u Filadelfiji, Los Anđelesu i Feniksu… Svako malo bi završio u zatvoru – ponekad tek na nekoliko mjeseci, ponekad na više godina. U svakom slučaju, nikada dovoljno dugo.
Uprkos brojnim prilikama da okrene list, zvijer u njemu uvijek bi se iznova budila (ili nikada nije ni zaspala) i hranila se novim krađama, silovanjima, napadima i ubojstvima. U zatvoru je završio najmanje 34 puta. No, ponekad bi ga isto tako jednostavno oslobodili optužbi, ili bi dobio manju kaznu ili bi ranije izašao na slobodu, često zahvaljujući tome što njegove ranjive žrtve nitko nije smatrao vjerodostojnima.
Naime, u miljeu u kojem je haračio svjedoke je bilo ili teško pronaći ili se nije moglo računati na to hoće li se pojaviti na sudu. Kad bi se i pojavili, porota im često ne bi vjerovala. Istodobno, tužiteljstvo bi tražilo nagodbu.
