Knjiga Preventing Palestine: A Political History From Camp David to Oslo čiji je autor dr. Seth Anziska je djelo koje ponire u dubinu problematike palestinsko-izraelskog sukoba. Duboko uznemirujuća knjiga koja prati krivudav put bliskoistočnih mirovnih odluka donošenih tokom protekla četiri desetljeća. Njeno čitanje bilo je dosta bolno.
Budući da je bio blizak promatrač, a ponekad i sudionik mnogih događaja koji su uslijedili nakon završetka rata 1973. godine, Anziska je otvorio stare rane, ponovno bacajući svjetlo na bolne događaje i izdajničke postupke koji su oblikovali modernu historiju Palesatine.
Anziska je kopao dupoko u državnim arhivima Izraela, Egipta, Sjedinjenih Država i drugih koji su učestvovali u ratovima u regiji, istražujući dokumente vlada i istraživačkih centara, otkrivajući šta se dešavalo tokom službenih sastanaka.
Posebno fascinira autorovo otkriće internih rasprava izraelskih vlada, rasprava čiji cilj je bio da stvore diplomatsku masku za nepromjenjivi izraelski stav da neće priznati palestinski suverenitet; rasprava između Cartera i njegovih saradnika; razočarenja Sadatovih ministar vanjskih poslova zbog Sadatove izdaje palestinskih ciljeva.
Ključni uzrok uskraćivanja prava Palestincima je povlađivanje američkih administracija izraelskoj nepopustljivosti.
Carter, naprimjer, svoj mandat je započeo s ciljem da ostvari „domovinu” za Palestince. U skladu s predanosti njegove administracije ljudskim pravima, Carter je počeo raditi na tome da okonča njihove patnje koje im je donijelo izgnanstvo i život pod okupaciojom. Put kao tom cilju želio je započeti međunarodnom konferencijom na kojoj bi se okupile sve strane i koja bi završila okončanjem arapsko-izraelskog sukoba.
Carterovi napori su propali kombinacijom izraelskog odbijanja da sudjeluju u bilo kakvoj konferenciji koja bi dovela u pitanje njihov suverenitet nad palestinskim područjima; Sadatovom odlukom da potpiše poseban sporazum o miru između Egipta i Izraela, bez Palestinaca, unatoč svojim javnim izjavama da to ne dolazi u obzir; i pritiska američke židovske zajednice. To je dovelo do toga da je Carter odustao od pritiska na Izrael da vrati Palestincima otetu zemlju i politička prava.
Na kraju, Carter je vodio sporazum iz Camp Davida o miru između Izraela i Egipta. Sporazum, oblikovan uglavnom od strane Izraelaca, obećao je samo buduće razgovore o nejasno iskazanom planu za palestinsku „autonomiju” – što u izraelskom leksikon znači da Palestinci mogu ostvariti kontrolu nad svojim ljudima, ali ne i kontrolu nad svojom zemljom. Rezultat Camp Davida jest da je Sadat dobio Sinaj a Begin Zapadnu obalu, izraelska južna granica je osiguran, Begin je bio odriješene ruke da pokuša „izbrisati” PLO u Libanu.
Tokom sljedeća četiri desetljeća regija je bila poprište stravične izraelske invazije i okupacije Libana (zračnih bombardiranja, koja su devastirala Beirut i masakara u palestinskim izbjegličkim kampovima), dvije palestinske narodne pobune, te neuspješnih američkih mirovinh napora.
Cijelo to vrijeme SAD tvrde da žele riješiti sukob, ali uporno odijaju vršiti pritisak na Izrael, poreban da bi se to dogodilo.
Uvjek kada pristanu na pregovore, Izraelci inzistiraju na tome da polažu ekskluzivno pravo suvereniteta nad okupiranim područjima i da im „Bog dao pravo” da se tu nasele.
Rezultat ove izraelske nepopustljivosti i pristajanja američkih administracija je to da se izraelska okupacija palestinskih područja samo produbljuju.
Godine 1977. bilo je 5.000-8.000 doseljenika na Zapadnoj obali, 1992 bilo je 100.000 doseljenika, a danas ih ima preko 600.000.
Unatoč euforiji koja je pratila potpisivanja Sporazuma iz Osla u septembru 1993., Anziska u svojoj knjizi pokazuje sličnosti između onoga što je Palestincima donio Oslo i prijedloga koji je ponudio Menachem Begin u Camp Davidu 15 godina ranije.
Pretpostavljena palestinska autonomija koju su Palestinci dobili u Oslu bila je ograničena davanjem prava Izraelu da kontrolira zemlju, resurse, sigurnost i granice. I, baš kao što je slučaj sa sporazumom iz Camp Davida, ni Sporazum iz Osla ne nudi Palestincima ni suverenitet ni nezavisnost.
Anziska navodi veliki broj istaknutih Palestinaca koji su telefonirali Arafatu da izraze svoje neslaganje sa potpisivanjem Sporazuma iz Osla koji su smatrali štetnim.
I dok je kategorički odbijao uspostavu palestinske države, Menachem Begin se povremeno zalagao za proširenje prava „arapskih stanovnika Judeje i Samarije“, koje je vidio kao manjinu koja živi u Izraelu.
Anziska navodi da je Begin rekao: „Šta je pogrešno u tome da židovska većina živi u miru, ljudsom dostojanstvu i jednakimpravima sa arapskom manjinom?”
Četrdeset godina nakon Camp Davida, u 2018. godini, palestinski san o nezavisnoj državi ne samo da je nerealizirane, nego je najvjerovatnije i neostvariv.
Mnogi Palestinci sada žele rješenje na temelju jedne države i pozivaju se na rijeći Begina „sta je loše u tome“. Međutim Izraelcima je sada problem što je nekadašnja „arapska manjina“ sada većina. No, tu novu stvarnost stvorili su sami Izraelci upornim sprječavanjem uspostavljanja palestinske države.
