Svaki rat iznjedri heroje i kukavice, junake i slabiće, surove i milostive, patriote i izdajnike. Svaki rat otkrije sposobne i nesposobne i ukaže na ljude i zvijeri. Svaki rat motivira čudesne i zanimljive priče koje se ponekad generacijama prenose na mlade naraštaje. I posljednji, odbrambeno-oslobodilački rat, iznjedrio je nove priče, dakako, o novim junacima i herojima. Kako se čini, ove priče uglavnom govore o junaštvu onih koji su u ratu izgubili svoje živote. Živi junaci malo se spominju i njihova djela i zasluge slabije se prepričavaju. Danas su skoro zaboravljeni, ostavljeni na marginama društva i prepušteni sudbini. Junaci za koje se danas zna možda i nisu bili najbolji. Zasigurno je bilo i većih junaka koji su zaboravljeni, jer niko nije ovjekovječio njihova djela. Među ponositim Bošnjacima danas je bezbroj heroja koje polahko prekriva zaborav. Takvi su ljudi tihi i nenametljivi, strpljivi i skromni. U ratu su kao oluja, a u miru blagi povjetarac. Jedan od njih jeste i Sead Dizdarević Tajfun, proslavljeni borac i starješina 505. viteške bužimske brigade i dobitnik najvišeg priznanja Armije RBiH, značke “Zlatni ljiljan”.
U najtežim vremenima za bošnjački narod Sead je dao sve od sebe. Na braniku domovine stajao je čvrsto i nepokolebljivo. U prvim danima agresije, u vrijeme sveopćeg meteža, straha, neorganiziranosti i dezorijentiranosti, ostao je pribran i zajedno sa svojim prijateljima i komšijama počeo pripremati otpor agresoru. S obzirom na to da je odrastao u neposrednoj blizini granice s Hrvatskom, dobro je poznavao teren koje je zaposjeo srpski agresor. Zajedno s nekolicinom prijatelja često odlazi u dubinu neprijateljskog teritorija i izviđa teren. Prvu borbenu liniju neprijatelja, njihovu opremljenost i osposobljenost, raspored minskih polja, pa, ako hoćete, i moral neprijateljskih vojnika, poznavao je bolje od njih samih. Ako kombinirate njegovu hrabrost, sposobnosti poznavanja neprijatelja, onda dobijete idealnog vojnika, ratnu mašinu koja ne može gubiti nego samo pobjeđivati i slabiti neprijatelja.
U vrijeme oslobodilačke akcije “Munja ‘93”, koju su izveli pripadnici 505. viteške u širem rejonu Suhe Međe, ova krajiška pantera zajedno sa svojim saborcima pokazala je svu svoju vještinu i ubojitost. Tada je i stekao nadimak Tajfun jer je poput najjačeg uragana rušio i naprosto otpuhivao neprijateljska gnijezda. Prvi uništeni neprijateljski bunker bio je njegov, prvi zarobljeni puškomitraljez M-84, zvani “sijač smrti”, bio je njegov, prvi zarobljeni protuavionski top bio je njegov.
Prvi bunker uništio je tako što je dopuzao do njega i kroz otvor za dim ubacio ručnu granatu. S grupicom svojih najodabranijih boraca zauzeo je čvrsto neprijateljsko uporište koje je sačinjavalo šest zemunica. Na smrzloj zemlji i snijegu ostalo je da leži tridesetak neprijateljskih vojnika. Neobično je bilo posmatrati tolike “face i kabadahije” kako bespomoćno leže ne zemlji, među hiljadama ispaljenih čahura raznih vrsta municije, kojom su sve do jučer zasipali bošnjačka sela.
Neobično je bilo vidjeti na zemlji one koji su se do jučer, u uniformi i s oružjem u ruci, junačili nad nedužnim civilima, ženama i djecom, pljačkali kuće i palili ono što nisu mogli ponijeti. Neobično je bilo vidjeti povaljane one koji su do prije neki dan pokazivali tri prsta, uzvikivali “Ovo je Srbija!” i pjevali “Skidaj, bulo, dimije”. Sada su tu i leže pred onima kojima su do prije neki dan dovikivali da će ih poklati. Kasno su shvatili da, pored prestrašenih civila, među nama ima i onih koji se ne boje njihovih brada, uniformi i oružja.
Proglašenjem Abdićeve autonomije Sead Dizdarević Tajfun svoju hrabrost i sposobnost podredio je rušenju ove izdajničke tvorevine. Nekako u vrijeme proglašenja AP Zapadna Bosna formirana je i specijalna izviđačka jedinica, za čijeg je komandira postavljen Sead. U čast ovog slavnog bužimskog ratnika, cijela novoformirana jedinica nazvana je “Tajfun”. Zajedno sa svojim također legendarnim izviđačima Sead je počeo da niže nove uspjehe i pobjede. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, neumorno je izviđao izdajničke položaje i često stupao u krvave okršaje s Abdićevim pristašama.
U borbama protiv pripadnika vojske SAO Krajine, vojske tzv. Republike Srpske, Narodne odbrane APZB i paravojnih jedinica iz Srbije, Peti korpus bio je prilično iscrpljen i oslabljen. Zalihe hrane i municije osjetno su se smanjivale i do njih se izuzetno teško dolazilo. Iako je posjedovao potrebno naoružanje, 5. korpus teško je dolazio do potrebne municije. Takav je bio i slučaj s bestrzajnim topovima. Bili su jako učinkoviti, ali je nabavka njihovih projektila bila veoma teška i skupa, tako da je ovo oružje postalo skoro beskorisno. Međutim, kad među hrabrim i sposobnim vojnicima imate nekog poput Seje Tajfuna, onda se i teži problemi mogu riješiti bez mnogo muke. Ovaj put, umjesto da juriša i pokaže svima zašto ga zovu Tajfun, naš se Sejo sa svojim borcima pretvorio u tihi povjetarac. Neprimjetno je dolazio do samih neprijateljskih rovova i kovao plan kako da ojadi agresora. Ekipa Stava nedavno je posjetila ovog uzoritog bosanskog ratnika koji je pristao da nam ispriča dio priče kako je sudbonosnog ljeta 1994. godine, zajedno sa svojim momcima, opskrbio artiljeriju 505. viteške neophodnim granatama.
“Mi, bataljonski izviđači, imali smo zadatak da izvidimo prednji kraj. Naša je grupa većinom radila iza leđa po dubini. Zanimalo nas je kakav im je raspored snaga, odnosno vatrenih tačaka, gdje su im rezervne snage, odakle im dolazi pomoć, gdje su minska polja itd. Tako smo jednom prošli kroz samu Šajrovaču, otišli u dubinu i izvršili zadatak. Kad smo se vraćali prema Makarovači s kote 347, zapela nam je za oko jedna kota i htjeli smo vidjeti kako je utvrđena. Uočili smo tri zemunice. Jedna je bila na samom vrhu Makarovače. Otišli smo nas dvojica: zamjenik i ja. Vidjeli smo sedam četnika. Nas je bilo devet. Vratimo se nazad, a onda zovnem Adila (Delalića), komandira čete. On je bio iz Krupe. Tad se nalazio na platou (Ćorkovača). Pitam ga: ‘Vidiš li ove četnike na putu?’ Blizu nas bila su dvojica. Kažem mu: ‘Sad ćeš vidjeti i nas!’ Kaže on meni: ‘Nemoj se igrati!’, a ja njemu: ‘Sad ćeš vidjeti!’ Oni su sve gledali s platoa. Mi tako dolazimo zemunicama. Pošto je njih bilo sedam, svaki naš izviđač uzeo je na nišan po jednog. Nas preostala dvojica krenuli smo prema zemunicama, dok su ostali pazili da ne bi šta pošlo krivo. Tad bi, zna se, bila eliminacija.
Četnici su igrali karte pod jednim hrastom. Znam da je bilo sto maraka u pitanju. Počela je oko toga hučka. Dok su se oni tako hučkali zbog para, mi smo se prošunjali i ušli u zemunicu. Bila je puna municije. Skinuo sam neki sanduk s bombama, a ispod je bilo deset sanduka s projektilima za BST. Tiho zovnem rahmetli komandanta (Izeta Nanića) i kažem mu da imamo granate za BST. Reče mi: ֹ‘Uzimaj to kako znaš!’ Jedna granata tada je vrijedila koliko tvornički ‘Yugo’. Vidiš koliko je to tad bilo vrijedno. Zovnem onda svoje ljude i kažem im da će nam stići pomoć koju će poslati komandant. Tako će nama doći pomoć od petnaest izviđača iz Varoške Rijeke koji će nositi te granate, jer ne možemo mi istovremeno djelovati i nositi ako dođe do sukoba. Jedan sanduk bio je težak 47 kila i bile su tri granate u sanduku. Bilo je deset sanduka, a u svakom po tri granate, znači, 30 komada ukupno. Počeli smo iznositi sanduke. Dva po dva čovjeka iznosila su sanduke, a ostali su ih osiguravali. Kad smo sve iznijeli, zovnem rahmetli komandanta i pitam ga: ‘Šta ćemo s njima?’ Kaže: ‘Nemoj ih dirati, uzmi to bez metka!’ Nakon toga, uzeli smo komad kartona iz zemunice i napisali: ‘Nemojte žaliti za granatama, mi ćemo vam ih uskoro vratiti preko cijevi.’
Mi smo se vratili i minsko polje ponovo ostavili onakvo kakvo je bilo. Nismo bili ni na pola puta, zove me komandir čete Adil i kaže: ‘Znaš li šta se događa?’ Ja gore dođem kod Mazije (Mazijina kuća na Ćorkovači), uzmem dvogled, pogledam i vidim tamo petnaestak četnika. Nešto se uzvrtjeli. Ništa im nije jasno. Prije sat vremena bile su granate u zemunici, a sad ih nema. Ovu sedmericu optužili su da su granate prodali. Tako je ispalo. Malo kasnije, kad su četnici napali na plato, mi smo jednog zarobili. Bio je, koliko se sjećam, iz Prnjavora ili Dervente. Pitao sam ga za granate. Taj četnik je rekao da su ona sedmerica dobili zatvorske kazne. Svaki od njih dobio je po 12 godina zatvora. Kad smo četnika ispitali, pustio sam ga. To je bio moj način ratovanja i način ratovanja moje jedinice. Ko god digne ruke u znak predaje, ostavljali smo ga živa. Mi smo se, ipak, mnogo razlikovali od njih, jer junaštvo nije u tome da ubiješ bespomoćnog čovjeka, zarobljenika, pa makar on bio i neprijatelj. Eto, tako je sve to završeno bez ijednog poginulog i bez ijednog ispaljenog metka”, ispričao nam je legendarni Tajfun.
Jedan od najuspješnijih boraca i komandira 505. bužimske Sead Dizdarević Tajfun, čovjek koji je uživao veliko povjerenje komandanta Izeta Nanića, iako u penziji, i danas je čio i za svoje godine u izuzetnoj fizičkoj formi. Većinu vremena provodi u društvu svojih najbližih. Izviđački duh i sada je u njemu prisutan, pa tako često odluta u okolne šume i pašnjake, bere gljive i upoznaje nove staze i bogaze, ako slučajno postoji koja da je nije do sada upoznao. Iako uživa u blagodatima mira, ljudi njegova kova vole ostati u dobroj formi jer, nikad se ne zna, ranija iskustva i znanja mogu nam kad-tad zatrebati.
