Bošnjaci su “težak” narod. Koliko god ga pokušavali opisati, od Evlije Čelebije do Meše Selimovića i Alije Isakovića, nikad se u potpunosti ne može opisati.
U svakoj aktuelnoj raspravi o Bošnjacima kao narodu, naciji, njihovoj poziciji u državi i sličnim pitanjima osjete se tragovi mučne, krvave, turobne bošnjačke historije u posljednjih dva stoljeća.
Čini se da je svaki Bošnjak, posebno intelektualac, ponaosob plod takve povijesne sudbine.
Prošle su skoro dvije decenije od kraja agresije na Republiku BiH. Život u Bosni je težak, neizvjestan, nepredvidiv. Opća politička, ekonomska i moralna situacija je haotična. Mladi ljudi koji bi se školovali ne mogu da upišu studije zbog nedostatka novca, a na dva predizborna bilborda se potroši deset hiljada maraka. Na nekoj od kulturnih i obrazovnih manifestacija ne može se skupiti stotinu ljudi, ali zato na koncertu turbo folka iz Srbije u Zetri se nakupi i deset hiljada duša. I tako, moglo bi se do sutra nabrajati. Nije takav opis svijeta u kojem živimo posljedica subjektivnosti ili vlastite nesretnosti, brige ili čega već, nego je to, nažalost, gola činjenica.
Ovih dana Bošnjaci su ponovo u nekim “važnim” raspravama. Često pomislim da je ajet “da je čovjek spreman, više nego iko, da raspravlja” izravno objavljen Bošnjacima! Helem, zahuktala se priča o nacionalnom identitetu, popis stanovništva je pred nama, jedna grupa Bošnjaka pokrenula je ideju o “panbošnjaštvu”, osnovali su se kongresi Bošnjaka na svjetskom nivou i slično. Sve nabrojano je tema rasprave. Raspravljaju svi, od akademika od osamdeset godina, preko profesora i javnih radnika, do studenata i onih koji tek stasavaju u akademske građane. Obični narod među sobom. I tako. Tumači se, iz raznih uglova, šta će biti s Bosnom i Bošnjacima, kako ići dalje, kako riješiti probleme…
I pored finih primjera i pozitivnih koraka, u svemu tome, nažalost, ima dosta onog poznatog domaćeg termina “baliluk”. Svako malo ispliva na površinu i to na sva zvona. Ne proteče mnogo Miljacke, a mi se opet i ponovo osvjedočimo o suštini namjere ljudi koji su u navedene procese involvirani. Šta je, zapravo, njihov cilj, pitamo se? Šta je njihova istinska namjera? Malo malo, pa na scenu istupi onaj bošnjački ego, uskogrodnost, potkupljivost, samoživost i samodostatnost, licemjernost…
O čemu je riječ?
Nije se teško sjetiti da je prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne R BiH i “vođa” narodnog pokreta Muslimana (Bošnjaka) s kraja 20. stoljeća bio čovjek po imenu Alija Izetbegović.
Oni koji su glasali na izborima znaju da je on, nakon potpisivanja mira, znao dobiti oko 700 000 glasova naroda. Poznata je i percepcija o njemu kod onih Bošnjaka koji su s njim pokretali demokratske procese u BiH i koji su svojom krvlju i izgubljenim dijelovima tijela obilježili teritoriju na kojoj danas slobodno udišemo zrak bosanski.
Istovremeno, treba se sjetiti šta smo o Izetbegoviću u posljednih 15 godina, imali priliku gledati na javnom servisu ili čitati u većini štampe, a posebno nakon njegovog preseljenja na drugi svijet 2003. godine. Treba se prisjetiti svih silnih tv emisija ili tekstova koji su Aliju optuživali i blatili, pa možda i više, nego li je to bio slučaj krajem 40-tih ili početkom 80-tih godina 20. stoljeća.
E, vidite, po mom dubokom uvjerenju, sve su to pokazatelji da živimo jedan “proces pretvaranja rahmetli Alije u bošnjačko siroče”. U tom kontekstu, najnoviju iskru navednog procesa osjetio sam gledajući jednu emisiju u kojoj Muhamed Filpović, “Alijin diplomata”, skoro u svakoj rečenici, na njenom početku ili kraju, za sve što je moguće i nemoguće optužuje rahmetli Aliju. To je samo jedan isječak o navedenom procesu. I to je kod mene, lično, kulminacija svega onoga što taj čovjek radi u posljednih nekoliko godina, obično za koji kuruš više. I nije on usamljen, nažalost.
Koje li drskosti? Koje li smjelosti? Kojeg li egoizma i šejtanskog nagona? Kako se uglađeni, zalizani i kravatirani “naši” intelektualci odvažno i licemjerno usuđuju blatiti rahmetliju, i sada kada ga više nema, svo zlo svijeta pripisati njemu!
Ne znam da li su oni krivi, ili oni koji “slijede” njegovu ideju i time se diče i pokušavaju prigrabiti šićar više na izborima svake dvije godine, a da se niti jednom ne oglase o procesu koji je na sceni.
Razmišljam: e moj Alija. Bolje je bilo da si kazao “da bi volio da te marsovci upamte kao neko ko ih je uvijek držao na srcu“ nego li što si to Bošnjacima kazao.
I sada, akademik Muhamed Filipović će biti počasni predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa, a dr. Mustafa Cerić šutiti na njegove istupe o Aliji. Ne treba objašnjavati odnos Alije i dr. Cerića s početka 90-tih. Valjda je svima znan. Pitam se hoće li dr. Cerić i dalje dijeliti Alijine knjige (sic!) nekima o kojima će akademik Muhamed Filipović pisati fenomenološke knjige?
I sada, nama put u budućnost treba trasirati “prepametni” akademik Filipović koji brdo bljuvotina na račun rahmetli Alije plasira na mediju jednog političara koji je u politiku ušao floskulom o čuvanju lika i djela Alije.
Da li je ovo što napisah glupost, neistina, moja lična opsesija? Da li treba da šutimo pred ovim stvarima? Da li da žmurimo i da se pravimo gluhi? Mislim da generacija kojoj pripadam ne bi smjela dozvoliti sebi takav luksuz. Jer time sigurno dobijamo nekog budućeg akademika Filipovića koji će, eventualno, o nama pričati isto kao i ovaj o Aliji, ali za pedeset godina.
Nisam “očaran i zaluđen” prema ličnosti Alije Izetbegovića i njegovom djelu. Naprotiv, drago mi je da su počele izlaziti prve domaće studije o tom čovjeku koje će analizirati njegovo mjesto u historiji Bošnjaka. Svjestan sam da je i on, kao i svaki čovjek, pravio greške, posebno u političkoj baruštini, i posebno nakon 1995. godine.
Međutim ovo što se od rahmetli Alije radi ne služi na čast pojedinim “istaknutim” bošnjačkim intelektualcima, ne služi ni na čast svima onima koji žive i rade od njegovog djela, a ne za njegovo djelo, i šute na proces koji je u toku.
I dok, npr., Turci na tv emisijama bukvalno plaču kada o Aliji pričaju na svaku njegovu godišnjicu, i dok grade mostove s njegovim imenom, a ulicama i parkovima daju njegovo ime, i dok se naša djeca stipendiraju iz fonda kojeg je on uvakufio, nas akademik Filipović s tv ekrana “bombarduje” riječima, a u štampi tekstovima u kojima Bošnjacima mora biti jasno, da je on, cijenjeni akademik, prije i poslije svega, najpametniji u Bošnjaka.
Bošnjaci nisu u stanju na dostojan i adekvatan način obilježiti godišnjicu smrti rahmetli Alije – svog prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne države, imenovati aerodrom njegovim imenom, pronaći minere njegovog mezara…
Pitam se koliko smo, onda, daleko od, recimo, pokretanja Instituta “Alija Izetbegović” koji bi se bavio strateškim ili društvenim istraživanjima?!
Sva sreća, pa ima još, osim Bošnjaka, nacija koje znaju šta znači biti siroče ili kako se ophoditi prema jetimu!
Piše: mr. sc. Sedad Bešlija (viši stručni saradnik Instituta za istoriju u Sarajevu)
