Poslanik Muhammed s.a.v.s je promijenio vjerovanje ljudi, njihovo ponašanje, navike i socijalne norme, a sve to ljubaznošću i blagošću prilikom pozivanja. On nije prisiljavao ljude da se slože s njim niti je pribjegavao upotrebi snage – osim kada to nije bilo apsolutno potrebno da zaštiti svoje ljude.
Prvih trinaest godina svoje misije, Poslanik s.a.v.s. je živio u Mekki, u kojoj je stanje bilo očajno i ponižavajuće, na čelu s njenim vođom. Nakon što je preselio u Medinu, fokusirao se na izgradnju i zaštitu svoje zajednice. Ako se osvrnemo na događaje za vrijeme njegovog boravka u Medini, onda možemo da zaključimo da bitka na Bedru nije bila unaprijed planirana, a bitka na Uhudu i Hendeku su bile čista odbrana.
Primirje na Hudejbiji, koje je Poslanik sklopio sa Mekkanlijama je od strane mnogih muslimana protumačeno kao poniženje za islam. Međutim, Poslanik je znao bolje od njih. I konačno, kada su muslimani ušli u Mekku, oni su to uradili mirnim putem. Zauzeli su grad bez borbe i prolivanja krvi. Tada je Poslanik s.a.v.s. stao pred Mekkanlije, koji su se bojali osvete za sve godine u kojima su progonili muslimane, i rekao:
“Možete da idete kamo želite, slobodni ste.” (Prenosi izvorno Al-Albani)
Obratio se slabima i dao im prava koja im pripadaju, oslobodio robove, podigao položaj ljudi i ukinuo okrutne mjere prema ženama. Ukinuo je praksu eksploatisanja i uticaja gradskih despota, bez da je oštetio bilo koju stranu.
Fascinantno je kako je Poslanik s.a.v.s. oslobodio arapsko društvo od mnogih duboko ukorijenjenih i štetnih običaja koje je imalo u pagansko doba. Poslanik je pokazao sposobnost da uvede potpuno novi način razmišljanja, i oslobodi navika ljude koji su bili zaslijepljeni drevnim tradicijama. Ukazao je ljudima na pogrešnost njihovih prijašnjih navika, i ta ih je svjesnost sprječavala ponovnom povratku istima.
Na ovaj način ih je Poslanik s.a.v.s. izveo iz mraka praznovjerja, proricanja sudbine i vračanja. Oslobodio ih je bludiničenja i seksualnog iskorištavanja. Oslobodio ih je plemeskih nadmetanja i rivalstava. Iz njihovih srca je iskorijenio rasizam. Čak, kada je njegov ashab Abu Dharr pokazao sklonost ka rasizmu, nije oklijevao da mu kaže:
“Ti si uistinu čovjek koji ima neke navike iz paganskog doba.” (Prenosi Muslim)
Nikada nije pravio kompromis sa mnogoboštvom. Bio je apsolutno protiv njega, bez obzira na žrtve i napore koje je ta borba zahtijevala. Nastojao je da istrijebi mnogoboštvo, a ulije monoteizam u srca ljudi. S druge strane, kada je, nakon primirja na Hudejbiji, otišao u Mekku da obavi Umru, zatekao je 360 kipova oko Kabe. Nije ih uništio ili na bilo koji način oštetio.
Koju pouku možemo izvući iz toga?
Ljudima je lahko da ponovo naprave kipove sve dok vjeruju u iste. Jedini način da se oni iskorijene zauvijek jeste da se iskorijene iz ljudskih srca i misli. Tek nakon što je ušao u Mekku kao vođa, nakon što su ljudi u skupinama primili islam, tek tada je uklonio kipove oko Kabe, učinivši je mjestom u kojem se slavi samo Allah dž.š. U ovo doba je već većina ljudi bila uvjerena u neispravnost obožavanja kipova. Uistinu, jedan od mekkanskih vođa je rekao: “Da su bili od bilo kakve vrijednosti, ne bi nas napustili.”
Poslanik s.a.v.s. je bio primjer strpljivosti kroz svoje postupke prema paganima u Mekki, razgovarajući nježno i otvorenog srca, usprkos njihovom vrijeđanju i neprijateljstvu prema njemu, te ljudima i ženama koji su ga slijedili.
Nakon preseljenja u Medinu, Poslanik s.a.v.s. je živio među Jevrejima i paganima iz lokalnih plemena, kao i licemjerima koji su skrivali svoju mržnju prema islamu i muslimanima koji nisu bili čvrsti u vjerovanju. Ovi ljudi su bili prisutni u Medini i u vrijeme Poslanikove smrti. Devet godina nakon preseljena, objavljena je sura u Kur’anu, nazvana Al Hudžurat, u kojoj se Allah dž.š. obraća onima koji su bili neuljudni i zlobni prema Poslaniku s.a.v.s. U jednom od završnih ajeta sure se kaže:
“Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ’Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” – Allah, uistinu, prašta i samilostan.” (Kur’an, 49:14)
U vrijeme Poslanikove smrti, njegov štit je bio kod Jevreja kao zamjena za uslugu koju mu je Poslanik dugovao. Naime, Poslanik je posudio novac da obezbijedi hranu svojoj porodici. Kako je Poslanik trebao novac, a Jevrej štit u to doba, tako su i razmijenili. Ovo je osnova življenja: razumijevanje da vlastito i tuđe blagostanje mogu istovremeno biti ostvareni. Na ovaj način, Poslanik s.a.v.s. je dao praktičnu lekciju budućim naraštajima.
Medina, prvi glavni grad islama, se odlikovala različitostima. Na ovaj način, ljudi su mogli naučiti kako pozivati u islam i kako se uklopiti u društvo u kojem za sugrađane imaju i ljude drugih vjeroispovijesti.
Za vrijeme mnogih perioda islamske vladavine kroz historiju, prava različitih vjerskih zajednica I vjeroispovijesti su bila očuvana i strogo kao socijalna obilježja. Ljudi nisu bili prisiljavani da promijene vjeru ili pripadnost određenoj sekti.
Muslimani su nastavili da se angažuju u debatama i diskusijama na ljubazan način. Međutim, ova prava mogu biti narušena konfliktima uzrokovana političkim interesima, koji potiču ljude koji ne vjeruju i igraju se njihovim predrasudama. Kada se to desi, kada se komšija okrene protiv komšije, ljudi napuste učenje Poslanika što uzurpira prava komšija, čak i onih s kojima se ne slažete.
U doba konflikta, ljudi su neracionalni i sumnjičavi. Ljudi koji to shvataju znaju da je konflikt prolazno stanje i može – tj. mora biti prebrođeno. Ljudi se moraju povratiti zajedničkom životu u miru i saradnji za zajedničko dobro. U ovom kontekstu, ‘Amr ibn al-‘As je pohvalio Rimljane kao “ljude koji se najbrže oporave od krize”.
Pri tome je mislio na njihov kulturološki mentalni sklop koji im je omogućio da prevaziđu doba sukoba i ratova i vrate se produktivnom dijalogu i saradnji. To je ono što smo vidjeli u Evropi nako dva svjetska rata. Evropljani su se udružili, kreirali evropsko tržište, najzad i Evropsku Uniju, sa svim svojim značajnim institucijama.
Za razliku od njih, arapska plemena se drže zavada svojih predaka, prenoseći neprijateljstvo s koljena na koljeno i čuvajući ga živim kroz svoje legende i pjesme, kao da se konflikt desio dan ranije, a ne prije mnogo vremena. Ove tenzije mogu ponekad da dobiju sektaški ili partizanski karakter, koji je podržan političkom retorikom i ideologijom. To je ono što vidimo i među islamskim i među sekularnim grupama, gdje posebna politička ideologija nije sprovedena kao politička, nego je usmjerena na drugi način.
