Izbjeglički kamp u malom njemačkom gradu izgrađen je na mjestu džamije podignute da potakne muslimane da se bore za cara.
Kasno je poslijepodne u Wunsdorfu, malom gradu 50 kilometara južno od Berlina. Krajolik je nakon zime suh i maglovit, pa su svjetla već upaljena u lokalnom izbjegličkom kampu.
Tim čuvara Nijemaca motri na kamp otkako se otvorio u februaru prošle godine. To je veliki prostor koji obuhvata vrtić, ambulantu i školu.
Porodice spavaju u glavnoj zgradi – bivšem vladinom administrativnom uredu. Mladi, neoženjeni muškarci spavaju u prikolicama u dvorištu, po dvojica ili trojica u sobi.
Kako kaže Wolfgang Brandt, glasnogovornik ureda za unutarnje poslove, u ovom kampu trenutno živi 630 ljudi iz više država, uključujući Siriju, Irak i Iran. Međutim, ovaj kamp može primiti 959 ljudi, što znači da ima još mnogo praznih mjesta.
Jedan od stanovnika, Mohammed Al-Khayeri*, trenutno vježba u teretani u kampu koja se nalazi u glavnoj zgradi. Otkako je došao u Njemačku u septembru prošle godine, ovaj 23-godišnji Iračanin se trudio da što više vremena provodi vježbajući.
„Malo sam debeo. Želim skinuti stomak“, kaže Al-Khayeri dok mu se na inače ozbiljnom licu ukazuje blagi osmijeh.
Obučen u crnu majicu, sivu trenerku i bijele Puma patike, prepričava nam kako je morao ostaviti porodicu 2014., kada je pobjegao od grupe Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL).
Egzodus izbjeglica
Putovao je preko Turske, a zatim balkanskom rutom i potrošio je 3.200 dolara dok je stigao u Finsku. Ali kada je njegov zahtjev za azil odbijen nakon što je godinu i deset mjeseci čekao tamo, bio je prisiljen da potraži utočište u Njemačkoj.
Al-Khayeri nije znao mnogo o Njemačkoj prije nego što je došao, samo da je kancelarka Angela Merkel primala izbjeglice u vrijeme kada druge države nisu. To je bilo dovoljno.
Njemačka je primila više od milion izbjeglica, većina je došla prošle godine u sklopu egzodusa izbjeglica koje bježe od rata u Siriji i Iraku.
On i njegovih stotinjak saputnika, neoženjenih muškaraca, ponekad su morali spavati u šumi ili se boriti s lopovima. „Možda ću umrijeti danas ili sutra“, kaže da je obično u sebi mislio u najmračnijim trenucima. Bori se da suzbije emocije dok nam priča o putovanju.
Al-Khayerijeva porodica je još u Iraku.
Al-Khayeri pet puta klanja u mesdžidu (soba za molitvu) u kampu. Ovdje nema džamije – informacija koja ne bila neuobičajena ni na jednoj drugoj lokaciji. Ovdje je ta činjenica vrijedna pomena jer upravo je ovdje izgrađena prva džamija u Njemačkoj 1915. u sklopu plana da se podstaknu mladi muškarci muslimani da se bore za Njemačku tokom Prvog svjetskog rata.
To se dešavalo u vrijeme kada se rat počeo širiti Evropom. Njemački aristokrata, avanturista i diplomata Max von Oppenheim predstavio je caru Wilhelmu II grandiozni plan.
Oppenheim je 1914. napisao: „U borbi protiv Engleske…islam će postati naše najvažnije oružje.“
Njemačko-otomanski savez
Ovaj plan, pogodan nastavak njemačko-otomanskog saveza, formalno je pokrenuo turski sultan Mehmed V nedugo nakon početka rata. Iz džamije u Konstantinopolju, sultan je proglasio Britaniju, Francusku i Rusiju neprijateljima islama, pozvavši muslimanske podanike tih država i njihovih kolonija da se odupru ugnjetavačima.
Prema fetvi, koja je poslije tog izdata, bilo koji musliman koji bude uključen u rat protiv Osmanlija morat će platiti najveću cijenu.
Iste te godine izgrađena su dva logora za ratne zarobljenike u Wunsdorfu i Zossenu – udaljenim 7 kilometara. Wunsdorfski Halbmondlager (kamp polumjeseca) – tako je nazvan zbog velike koncentracije muslimana – imao je oko 5.000 zarobljenika u trenutku kada ih je bilo najviše, dok je u Zossenu bilo više od 12.000 zarobljenika.
Zatvorenici, zarobljeni uz pomoćnih savezničkih trupa iz Indije i afričkih kolonija, kao i sa Krima, Kazana i Kavkaza, imali su poseban tretman u Wunsdorfu.
U kampu nije bilo previše stanovnika po metru kvadratnom, čuvari su bili prijateljski raspoloženi i bila je zastupljena sloboda vjeroispovijesti. Otvorenje drvene džamije sa kupolom, minaretom i mesdžidom podudarilo se sa početkom Ramazana 1915.
Islam je posmatran kao alat da se postignu njemački politički i vojni ciljevi. „Zapravo su Nijemci vodili računa o tome da li se svi islamski rituali provode ili ne“, kaže Reinhard Bernbeck, profesor bliskoistočne arheologije na Slobodnom univerzitetu u Berlinu.
Tako su naprimjer Nijemci zapravo podsticali muslimane da se mole pet puta dnevno, dodaje Bernbeck.
Propovijedi petkom korištene da se ispolitiziraju zatvorenici i propagandne novine nazvane „Al-Džihad“ kružile su po kampovima. Džamija, stilizirana tako da podsjeća zatvorenike na različite islamske civilizacije, sadržavala je kaligrafske natpise koji ih podstiču da se pridruže svetom vjerskom ratu.
Veza Njemačke sa islamom
Uprkos proračunatim nastojanjima, samo je mali dio muslimanskih ratnih zarobljenika završio boreći se na strani Nijemaca. Najmanje 1.100 ljudi iz Tatarstana – koji je sada dio Rusije – 1.084 Arapa i 49 Indijaca je dezertiralo.
Međutim neki od tih vojnika su zahtijevali da ih vrate u kamp za ratne zarobljenike jer je status povlađenih koji su tamo imali bio daleko bolji od života na frontu.
Projekat je na kraju smatran promašajem.
Samo 15 godina nakon otvorenja, džamija je srušena.
Kamp je bio smješten pored ulice Moscheestrasse (Džamijska ulica), koja postoji kao relikt u gradu, i trenutno ima 2.485 stanovnika. Grad ne vodi evidenciju o broju imigranata. To je jedina ulica u državi koja nosi takav naziv. Kao da joj je svrha da posluži kao komentar odnosa Njemačke prema islamu, ova ulica je veoma kratka – proteže se duž nekih 100 metara – i završava ćorsokakom.
Kamp Wunsdorf je korišten i za naučne svrhe. Lingvisti, etnografi i biološki antropolozi pozvani su da iskoriste tu „sreću“ što je cijeli svijet doveden pred njih.
Istraživači su razmišljali o „kulturama u pogledu standardiziranih jedinica, gdje je maltene svako bio objekt koji je predstavljao veliki broj ljudi“, kaže Bernbeck.
Istraživači su mjerili sve; od obima glava zatvorenika do tjelesne mase. Zatvorenici su morali plesati i pjevati i uopšte pokazati svoju kulturu. Lautarchiv, ili zvučni arhiv, upostavio je Wilhelm Doegen 1915. da katalogizira riječi i zvukove. Koristeći fonograf koji je izumio Thomas Edison 1877., zatvorenici su pozvani da snime idiome, bajke ili čak priče o rasipnom sinu na ovaj uređaj.
Muslimanski imigranti
Kako kaže Bernbeck: „Ovo je bio dio putanje njemačke akademske kulture koja je išla pravo u nacistički period.“
Do 1917., većina zatvorenika je poslana u radne logore u Rumuniji. Od tada je muslimanska zajednica u regiji ostala mala, iako nikada nije potpuno nestala.
Od 82 miliona stanovnika, koliko ih živi u Njemačkoj, blizu pet miliona su muslimani, prema podacima sa najnovijeg popisa objavljenim 2015.
Svijet donera – jedina je otvorena radnja na glavnom trgu u Zossenu u subotu popodne.
Berdan Cacan (17) uglavnom vikendom radi tu, pomaže roditeljima s porodičnim biznisom. Njegov brat je došao u Njemačku iz Turske, i mnogi od njegovih rođaka su se također ovdje doselili, uključujući braću, amidže i rođake.
On se nada da će i dalje živjeti u ovom kraju nakon što završi pripravnički u jednoj osiguravajućoj kompaniji. Iako kaže da nije iskusio diskriminaciju u velikoj mjeri, sjeća se jednog događaja koji ga je zabrinuo. „Dva ili tri momka su ušla i tražili su da se moj otac vrati u svoju domovinu“, kaže on.
Cacan kaže da muškarci nisu bili nasilni, dodavši da je „ovaj događaj bio iznimka“. Žao mu je što više nema džamije u ovom naselju. „Da postoji džamija, posjećivali bismo je“, kaže on.
Na drugoj strani ulice žena sa svijetloplavom maramom gura kolica dok njen mali sin trčkara pored nje. Dječak, prepoznavši Cacana, pretrčava inače prazan trg prema njima i oni razgovaraju na njemačkom.
Wunsdorf je igrao ključnu ulogu u mnogim od ključnih historijskih trenutaka u Njemačkoj. Između 1939 i 1945., vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske bilo je smješteno u blizini, a od kraja Drugog svjetskog rata pa do 1994., Wunsdorf je služio kao štab visoke komande grupe sovjetskih snaga u Njemačkoj. Sa 35.000 sovjetskih trupa stacioniranih tamo, zajedno sa svojim porodicama, predio je među lokalnim mještanima postao poznat kao „mala Moskva“.
Napadi na izbjegličke kampove
Danas je ovaj predio ponovo u vijestima jer izbjeglički kamp leži na istom komadu zemlje na kojem je decenijama ranije stajala džamija. Kao i čitav niz drugih izbjegličkih centara širom Njemačke, i kamp u Wunsdorfu napadnut je paljenjem.
Šesnaestog maja 2015., netom prije planiranog otvorenja, dva lokalna mladića, navodno povezana sa krajnjom desnicom, zapalila su dva kontenjera za otpatke. Kako piše list Frankfurt Allgemeine, osumnjičeni su automobilom udarili u gomilu pijeska dok su bježali od policije. Vatrometi i 20 letaka sa ksenofobičnim sloganima pronađeni su u automobilu.
Mišljenja o kampu među ostalih stanovnicima su podijeljena. „Mislite li da je fer da oni dobijaju novac od vlade dok mi moramo raditi?“ kaže jedan lokalni stanovnik Wunsdorfa, izvorni Nijemac koji nije želio da mu objavimo ime.
Njegov automobil je parkiran ispred grila Neco’s Grillhaus u kojem se prodaju kebabi, nešto dalje niz ulicu u kojoj je kamp. Vlasnik grila je Turčin Ali Ilker koji vozari iz Berlina u Wunsdorf svaki dan da se brine o biznisu koji je pokrenuo njegov amidža 1996.
Ilker kaža da svakoga u gradu zna poimenično, „od najmlađe djece do starijih stanovnika“, kaže on ponosno, podižući ruku sa koljena do iznad glave.
„Naravno, neki ljudi su bili protiv izbjegličkog kampa prije nego što je otvoren. Ovo mjesto ima dugu historiju sa strancima, znate? Ali otkako su izbjeglice stigle u kamp, nije bilo problema“, kaže Ilker.
Njegov krupni njemački kupac se s tim, međutim, ne slaže. On se sjeća situacije kada su uhvatili izbjeglice da kradu u supermarketu, kada, na njegovo nezadovoljstvo, nisu pozvali policiju. „Možete biti sigurni da bi policija bila pozvana da se radilo o Nijemcu“, kaže on.
Grupa sličnih nezadovoljnih istomišljenika među lokalnim stanovništvom okupila se i osnovala grupu na Facebooku pod nazivom Wunsdorf Wehrt Sich (Wunsdorf uzvraća udarac). Ovu grupu prati 2039 ljudi i na njoj se objavljuju postovi koji su, između ostalog, slavili pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima.
‘To me podsjetilo na Irak’
Al-Khayeri, izbjeglica iz Iraka, prisjeća se poslijepodneva u oktobru prošle godine kada su on i neki prijatelji išli u šetnju gradom. Naišli su na bunker ispred kojeg je stajao znak. Na njemu su pisala upozorenja na nekoliko jezika, uključujući i arapski. Bilo je to upozorenje ljudima da se ne kreću ovim krajem jer u tlu ima još neaktiviranih bombi. „To me podsjetilo na Irak“, kaže on.
Sirijski izbjeglica koji sada radi za Crveni križ objasnio mu je da je to bunker iz Drugog svjetskog rata. Ovaj Sirijac je također ispričao Al-Khayeriju o muslimanima koji su kao zarobljenici tu držani u Prvom svjetskom ratu.
Na pitanje kakav je osjećaj živjeti u mjestu sa takvom historijom, Al-Khayeri je samo slegnuo ramenima. On trenutno samo želi dobiti papire i nastaviti sa svojim životom. Pristojno se smiješi i odlazi ponovo u teretanu.
