Najmlađi general Armije RBiH Fikret Ćuskić, ratni komandant 17. krajiške viteške brigade, godinama je bio najbliži saradnik generala Alagića. Ćuskić ni danas ne može da se pomiri da Alagića nema.
– S ponosom mogu reći da sam mu jedno vrijeme bio i komandant, a poslije i prvi saradnik. Izuzetno sam ga respektovao i poštovao kao vojnika. Bio je narušenog zdravlja i prije rata u bivšoj JNA i zbog bolesti srca bio pred penzionisanjem. Međutim, on se nije obzirao na tu bolest i dalje je, da tako kažem gazio trošeći sebe. Mislim, da je njegova odluka da pomogne obnovi Sanskog Mosta i povratak Bošnjaka bila vizija i misija koju je sam sebi postavio, ubrzala smrt, iz razloga što je doživio mnoge ružne situacije od svojih saradnika, svojih kolega. To ga je ipak najviše dotuklo i prije vremena odvelo u smrt. Ubio ga je njegov Sanski Most, koji je oslobodio – kaže general Ćuskić.
Zna se da je Alagić dugo bio izloženi najvećoj hajki koju su protiv njega poveli prvi ljudi Sanskog Mosta, jedan lokalni hodža i jedan kontroverzni političar sumnjive ratne prošlosti.
Dok je bio načelnik općine Sanski Most, Alagić je obnovio potpuno porušeni grad i spaljena sela i u općinu Sanski Most vratio 70 hiljada ljudi iz 70 različitih mjesta. U Sanskom Mostu i svim selima općine, na obnovi aktivirao je i mobilizirao čitav narod. Pokrenuo je proizvodnju, zanatstvo, trgovinu, popravku i gradnju puteva. Povezao je i solidarizirao Bošnjake u zemlji i inozemstvu. Islamskoj zajednici u Sanskom Mostu je ustupio veliku zgradu Šipada i ubiranje placarine sa obje pijace. Obnovio je općinu Sanski Most za tri godine više nego što bi je neko obnovio za 30 godina.
Priča o slavnom generalovom životnom putu je fascinantna. Mehmed Alagić, rođen je u selu Fajtovci kod Sanskog Mosta 8.jula 1947.godine od majke Fermane Cerić i oca Redže. Osnovnu skolu završava u rodnom Fajtovcu. Konkuriše na Vojnoj akademiji u Beogradu, gdje je i primljen. Nakon dvije godine opće akademije odlazi u Banja Luku na smjer oklopno-mehanizovanih oružja. Borio se da bude tenkista, gdje je na tom mjestu bilo veoma malo Bošnjaka. Dok je boravio u Banjoj Luci, doživio je dva zemljotresa koja su mu, kako je rekao u svojim ratnim memoarima, poslužili kao najbolja priprema za rat: organiziranje, snalažljivost, odlučnost.
Nakon završavanja Vojne akademije, odlazi u Rumu za komandanta oklopnog bataljona i komandanta kasarne. U Subotici je bio glavni operativac u brigadi, koja je slovila za jednu od najjačih u JNA. Posljednu prekomandu dobio je u Zrenjanin, a 27 februara 1991. godine, vraća se u Banja Luku i više se nikad ne vraća u JNA.
U Banjoj Luci je uhapšen u avgustu 1992. godine i prebačen u zatvor u Sanski Most.
Pušten je iz zatvora na intervenciju generala Milana Uzelca i uz pomoć Jordanskog bataljona UN-a, preko Bosanske Gradiške prebačen u Zagreb, gdje se javio dobrovoljno da ide u Bosnu kao borac. Prvobitno je bilo planirano da ode u Orašje. Odlučuje da se sam prebaci u Bosnu. Postoje, naime, heroji koji su bili blizu medijima u Sarajevu: jedan dio njih je otišao u zaborav, drugi su ostali na pola puta, treći, zaslužno, još nose epitet heroja.
Do Alagića su mediji došli tek nakon velikih uspjeha, do tada najvećih u Bosni i Hercegovini.
U Travnik dolazi 13 januara 1993. gdje se javlja u kasarnu. Odlazi u Visoko, gdje upoznaje Fikreta Ćuskića, Sakiba Mahmuljina i Envera Hadžihasanovića. Tu stupa u redove 17. krajiške brigade Armije R BiH. General je dugo prepričavao anegdotu, kad je u Visokom postrojio Treći bataljon 17. krajiške i kad mu je vojnik iz stroja dobacio: “Šta hoćete vi komunjare? Hoćete fotelje.”
Tada je general pozvao vojnika da stane na njegovo komandno mjesto, a on je stao na njegovo u stroju i rekao mu da preuzme komandu. Zbunjeni vojnik je gledao, a vojska se počela grohotom smijati i tražiti da počne komandovati. Onda je Alagić rekao: “Vidiš! Ti ne možeš biti na mom mjestu, a ja mogu na tvom.”Nakon toga, Alagić ustrojava vojsku i postaje komandant Operativne grupe ”Bosanska krajina”. Uskoro, postaje komandant Trećeg korpusa Armije RBiH.
– Logistika u Trećem korpusu je bila katastrofalna. Nekad se dešavalo da oni imaju 300 tona brašna, a moja vojska gladna. To je bio najpogubniji vid diskriminacije. Moja deviza je bila “ako umiremo-onda ćemo umirati zajedno” – svjedočio je general. U ljeto 1993. godine, dio njegovih jedinica igra presudnu ulogu u zaustavljanju srpske operacije “Lukavac 93” na Igmanu, kada je prijetila opasnost da Sarajevo padne u dupli opsadni prsten.
Pripadnici 111. brigade HVO-a iz Žepča, zajedno s Vojskom Republike Srpske, od juna 1993. godine, pa sve do marta 1994. godine, držali su Maglaj i zonu dogovornosti tadašnje Operativne grupe “7 Jug” u potpunoj blokadi i prijetila je opasnost da Maglaj padne.
U gluho doba noći, Alagić odlazi i pored svih upozorenja svojih saradnika da to ne čini, u zonu HVO-a i s Ivom Lozančićem, tadašnjim zapovjednikom HVO-a Žepče, počinje pregovarati oko deblokade Maglaja. O tom sastanku general je svjedočio za života.
– Uz kafu i piće počeli smo pregovore. Bilo je dosta napeto. Ja sam mu rekao da ću žrtvovati 1.000 vojnika da deblokiram Maglaj i upitao ga: “Ne znam kakvo je kod tebe stanje?”
– Ja nisam spreman na takve žrtve – odgovorio mi je Lozančić.
Prva jedinica koja je izvršila proboj i ušla u Maglaj, bio je Izviđačko-diverzantski odred “Crni vukovi” iz Kalesije.
– Skrenuo sam pažnju Lozančiću da u Željeznom polju imam 17. krajišku, to je bila moja prijetnja, ako HVO napadne “Crne vukove”, koja je upalila – otkrio je rahmetli Alagić.
Na dužnosti komandanta Trećeg korpusa Armije R BiH ostaje kratko jer na njegovu incijativu dolazi do formiranja Sedmog korpusa Armije R BiH, kada dobija i čin generala. Sedmi korpus, sada se to može reći, napravljen je “od nade”. Slijedilo je zajedno sa HVO-om u operaciji „Cincar“ oslobađanja Kupresa 3.novembra 1994.godine. Nakon oslobađanja Kupresa, general Alagić, u intervjuu “Ljiljanu” 9. novembra 1994. godine obratio se Krajišnicima u dijaspori. “Svoje Krajišnike i ostale Bošnjake pozivam da dođu u Bosnu, u Sedmi korpus, uzmu pušku u ruke i uključe se u borbu. Jer, kako ja to često kažem: Voz za Bosansku krajinu je krenuo. Požurite dok još imate mjesta, neće valjati ako nestane karata!”
U ljeto 1994. godine, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović je gledajući kotu Opaljenik na Vlašiću, pitao generala Alagića: “Mehmede, možemo li mi ovo osloboditi?”
“Ili ćemo uzeti ili nas neće biti”, odgovorio je general predsjedniku Izetbegoviću.
“Kako Mehmede?”, pitao je predsjednik.
“Za ovo što je ispred nas, ja već radim pripreme, kopam zemunice, siječem balvane, a da bismo sve savladali, moramo sačekati snijeg”, samouvjereno je kazao general.
Neki iz travničkog rukovodstva su ga optuživali da nemilice siječe šume.
Borci Sedmog korpusa u sadjejstvu sa pridodatim jedinicama Trećeg i Prvog korpusa, te Gardijske brigade Armije R BiH, u veličanstvenoj operaciji „Domet 1“, oslobodili su najviši vrh Vlašića, radio-relejno čvorište na Opaljeniku visoku 1.933 metra, 23. marta 1995. godine, za koju su generali evropskih armija govorili da je neosvojiva. Bila je to jedna od najpoznatijih i najznačajnijih pobjeda Armije R BiH, koja se i danas proučava na vojnim akademijama u svijetu.
Operacija Vlašić je bosanskom čovjeku i borcu Armije R BiH vratila pobjednički mentalitet.
Više od 200 četnika zauvijek je ostalo na Vlašiću, gdje je prije izvjesnog vremena Radovan Karadžić govorio o toj „svetoj srpskoj planini“ i njenoj neosvojivosti.
– Ako je zločinac Karadžić govorio da je Vlašić kapa »srpske zemlje«, mi danas s punim pravom možemo reći da smo mu skinuli tu kapu. Stvorili smo uslove za nova oslobađanja teritorija privremeno okupiranih područja BiH. A, poslije kape dolazi glava. S Vlašića, sada krova slobodnih teritorija, idemo prema Krajini – sijede brade, s velikim od nespavanja podočnjacima, ispod velike pobjedničke zastave s ljiljanima na Vlašiću, izjavio je general Alagić.
Preko ove planine iz Krajine je protjeran veliki broj Bošnjaka. Granate sa Vlašića oduzele su živote mnogim civilima, pa i djeci i trudnicama.
– Nakon blistave operacije “Vlašić”, razgovarao sam s generalom Alagićem o kandidaturi za mjesto načelnika Generalštaba Armije R BiH. Kada sam mu to spomenuo, rekao mi je: “Mene to ne interesuje. Svakom bi vojniku imponiralo da dobije takvo mjesto, ali meni ne. To bi značilo da se moram odvojiti od mojih Krajišnika, a Mehmed Alagić ne bi nikada bio Mehmed Alagić bez Krajišnika – ispričao je general Abdulah Kajević.
Svaki čovjek, po Alagiću, imao je svoje mjesto u odbrani zemlje. Gotovo da nije bilo vojnosposobnog čovjeka koji nije bio kod njega mobiliziran. U vrijeme velikih operacija, kakva je na primjer bila “Vlašić”, cjelokupno stanovništvo Travnika je bilo u službi Sedmog korpusa: od vojnika, preko radnih vodova, do žena koje su spremale hranu za borce (poznata je činjenica da je, čak, i muftija travnički, Nusret ef. Abdibegović, na Vlašiću posvunoć učio dove za uspjeh operacije). Bez obzira što je izgledao ters i autoritativan, gotovo da je poznavao svakog vojnika. Bez sumnje, svakog je osjećao i doživljavao.
Operacija oslobođenja Vlašića s obzirom na uvjete – miniran teren, visinu snijega, hladnoću i težak teren i naoružanje s kojim je raspolagao u odnosu na neprijatelja, sa čisto vojničkog stajališta je najveća operacija poslije Drugog svjetskog rata u Evropi. Sveukupni rezultati svrstavaju generala Alagića u najvećeg oficira Bošnjaka u 20. stoljeću.
Umjesto demoralizacije nakon genocida u Srebrenici, Armija R BiH je doživjela svoju oslobodilačku ekspanziju. A, sve je krenulo 6. avgusta 1995. godine oko 15 sati, historijskim spojem Armije RBiH i Hrvatske Vojske na mostu na rijeci Korani u Tržačkoj Rašteli, kad je uz pomoć hrvatske vojne oslobađajuće operacije „Oluja“, razbijena opsada Bihaćkog okruga, koja je trajala punih 1.201 dan. Dan kasnije, 7. augusta 1995. godine, borci Petog korpusa Armije R BiH oslobodili su Veliku Kladušu i time je prestala postojati samoproglašena autonomna oblast “Zapadna Bosna”, pod vodstvom Fikreta Abdića.
Treba napomenuti da su združene snage Hrvatske vojske i HVO pod komandom generala Ante Gotovine, u operaciji „Ljeto 95“ od 25. do 30. jula 1995. oslobodile važne gradove Bosansko Grahovo i Glamoč. Narednog mjeseca uslijedile su operacije združenih snaga Hrvatske Vojske, HVO-a i jedinica Petog korpusa Armije R BiH pod kodnim nazivima „Maestral“ i „Sana 95“, u kojima je od 8. do 17.septembra 1995. oslobođen značajan dio zapadne Bosne. Hrvatska vojska 12. septembra oslobađa Šipovo, a dan kasnije Jajce i Drvar.
Ulazak jedinica Semog korpusa Armije R BiH u Donji Vakuf, 13. septembra 1995 .godine, general Alagić je najavio direktno u Dnevniku TV BiH u razgovoru sa Senadom Hadžifejzovićem. Tada je general Alagić pozvao srpske vojnike “da izbace bijele zastave i da se predaju Armiji RBiH i da na njih neće biti pucano, a da srpski civili ostanu u kućama da im on garantuje bezbjednost svojom vojničkom čašću.”
Jedinice Petog korpusa Armije R BiH 15.septembra oslobađaju Bosanski Petrovac, 16.septembra Ključ, a narednog dana i Bosansku Krupu.
Nakon što su časno braneći Bosnu ginuli i krvarili od Goražda, Grepka, Igmana, Sarajeva, Jajca, Visokog, okolice Ilijaša, Travnika, Viteza, Bugojna, Vlašića, Kupresa, Donjeg Vakufa Alagićevi ratnici su shvatili da je vrijeme da se vrate kućama u Krajinu.
U Travniku rijetko ko je propustio priliku da isprati svoje heroje iz Krajine. Na ispraćaj 17. krajiške na njenom povratku u Krajinu, došle su sve krajiške izbjeglice i čitav Travnik. Noć prije, Krajišnici su proslavili svoj povratak zajedno sa domaćim travničkim prijateljima. Neki su iscijepali i svoje izbjegličke kartone. I najteži invalidi su uzeli puške ne želivši propustiti priliku povratka u Krajinu i ukrcali se u autobus.
U historijskom manevru iz srednje Bosne preko Bugojna, Kupresa, Livna i Bosanskog Grahova, i pored određenih problema sa komandom HVO-a, u desetak kilometara dugoj koloni vozila, u pola jedan iza ponoći, 20. septembra u Bosanski Petrovac stigla je 17. viteška krajiška brigada predvođena Fikretom Ćuskićem i Sakibom Forićem i tako je došlo do dugo očekivanog spoja Petog i Sedmog korpusa Armije R BiH. Postavljeni su šatori i Krajišnici su zanoćili svoju prvu ratnu noć u blizini opljačkanih i spaljenih domova i, tada još uvijek skrivenih masovnih grobnica svojih očeva, braće, sinova, rođaka, komšija… Iako je put od Travnika do Bosanskog Petrovca trajao prilično dugo, rijetko ko je tu noć oka sklopio. Borci su nestrpljivo čekali izlazak sunca da vide Krajinu svojim očima. Klanjali su sabah namaz na Petrovačkoj poljani, pa se postrojili pred legendarnim generalom Dudakovićem, koji im je poželio „dobrodošlicu kućama“ i onda su borci iz Bosanskog Petrovca i Ključa krenuli u obilzak svojih domova i imanja. Zahvaljujući uvođenju Sedmog korpusa ARBiH u borbu 23. septembra, odbranjeni su Ključ i desna obala Sane jer je VRS krenula u žestoku kontraofanzivu. General Mehmed Alagić je bitku za odbranu Ključa nazvao svojim “najtežim danom u ratu”. Borci 17. viteške krajiške brigade ARBiH, 28. septembra 1995. su oslobodili obronke Manjače i vodili žestoke borbe kod sela Orljana, zatim slomili odbranu neprijatelja od Mačkića glave do Sitnice i zakoračili na banjalučku opštinu. Međutim, zbog žestoke kontraofanzive srpskih jedinica, nisu se tu dugo zadržali. Nakon uspješne odbrane Ključa, uslijedio je nastavak operacije „Sana 95“ u kojoj je 10. oktobra 1995. godine, oslobođen Sanski Most.
Bosanski oslobodioci naišli su na užasne prizore svježih grobnica civila, koje su arkanovci strijeljali 20 dana prije oslobađanja Sanskog Mosta. Činilo se da će u nezaustavljivom pohodu pripadnika Petog i Sedmog korpusa Armije R BiH u sadjejstvu sa pridodatim jedinicama Armije RBiH, u narednim danima Vojska RS bijelu zastavu podići iznad Bosanskog Novog, Prijedora i Banja Luke.
Hotel „Sanus“ u tek oslobođenom Sanskom Mostu, 14. oktobra 1995. Za hastalom sjede generali Atif Dudaković, Mehmed Alagić i Vahid Karavelić. Atmosfera je napeta. Amerikanci su naredili da se zaustavi operacija oslobađanja zemlje.
„Plan da se oslobodi Banja Luka je apsolutno postojao. Čak mi je general Alagić, na početku manevra 17. viteške krajiške u Krajinu rekao:”Ne propusti historijski trenutak ulaska naših jedinica u Banjaluku”. Međutim, bitka za Banja Luku, bitka svih bitaka, eto nije se desila“, svjedoči ratni izvještač Šefko Hodžić.
Po završetku agresije, general Alagić je penzionisan i izabran za prvog poslijeratnog načelnika općine Sanski Most. Bio je jedan od rijetkih ljudi koji je razmišljao o srebreničkoj siročadi. Sagradio je privredno-poljoprivrednu i zanatsku školu, u koju je doveo stotinu srebreničkih jetima, kojima je dao stipendije, svakome po 100 maraka.
„Nije problem načelnik Alagić, nego general Alagić”, kazao je krajem jula 1999. godine rahmetli general, komentirajući odluku tadašnjeg Visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Carlosa Westendropa, kojom je smijenjen sa mjesta načelnika općine Sanski Most. Biva prvo optužen od svojih prvih saradnika za nesavjestan rad, a onda i za pronevjeru novca. Morao je odstupiti sa dužnosti i sud ga u Bihaću optužuje na četiri godine zatvora.
“Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice”, rekao je tog 2. avgusta 2001. godine rahmetli general Mehmed Alagić, nakon što su ga uhapsili specijalci Federalnog MUP-a, doveli u Sarajevo, odakle je deportovan u Haag. Apsurd za apsurdom, čovjek koji se borio za pravdu, vodio oslobodilački rat i oslobodio “pola Bosne”, uključujući i rodnu Sanu, optužen je za komandnu odgovornost za ratne zločine u srednjoj Bosni.
Nakon što je pušten iz Haaga, da se brani sa slobode, Karli del Ponte poručio je:”Gospođo, ovdje me više nikada nećete vidjeti”. Drugog dana Ramazanskog bajrama, na Dan šehida 2001. godine, pušten je iz Haaga. Sutradan je u Fajtovcima u generalovu čast, ispečen vo na ražnju.
Predosjećao je da mu se bliži kraj na ovom poganom dunjaluku.
„Ja mu se nešto žalila da nisam dobro. Bilo je to nakon što su ga ‘psi’ počeli proganjati. A on mi veli: ‘Ti si jača od mene. Prije ću ti ja, mama, umrijeti'”, izjavila je prije svog preseljenja na Ahiret, Fermana, majka velikog bosanskog vojskovođe generala Alagića.
Pričao mi je Edin Majdankić, prvi Alagićev komšija u Fajtovcima, da je, nakon što je medijska hajka doživjela vrhunac, general znao satima hodati Sanom i Fajtovicma. Koračao je zamišljen dugom ulicom koja je prepoznavala korake svog oslobodioca, pušio jednu na drugu cigaretu, duboko svjestan da je blizu kraj. Rijetki bi mu nazvali selam i stali da popričaju.
Pred smrt, razočaran i ostavljen od svih, cinično, u svom stilu, na pitanje novinara po čemu bi želio da ga pamte, general je odgovorio: “Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!”
Nekad u taj vakat, na pitanje pisca Nedžada Latića „šta sanja“, generaje je odgovorio: „Ja sam čovjek koji ne sanja.“
Samo sedam dana prije smrti generala Mehmeda Alagića, novine su postavljale pitanje zašto ne ide na izdržavanje zatvorske kazne, tražeći odgovornost od sudije, sedam dana prije tužioci su pripremali novu optužnicu protiv njega. I onda je general umro od muke i tuge. Sedam dana kasnije, u Bosni su osvanuli naslovi:“Odlazak krajiške legende”, “Krajina je plakala za svojom legendom”, “Otišao je legenedarni komandant”…
U povodu smrti generala Alagića, njegov vrhovni komandant i osnivač SDA Alija Izetbegović, koji će preseliti sedam mjeseci i 12 dana kasnije, izjavio je da“generala Alagića nije ubilo srce, nego nepravda.“ Ukopan je u mezarju Fajtovačke džamije, koja danas nosi ime po njemu. Na dženazu Mehmedu Alagiću došla je čitava Bosna. Više od 30.000 ljudi. Došli su i oni koji su bili protiv njega. Da se uvjere da nije živ i da odahnu. Vrhunac cinzma i relativizacije bilo je klanjanje dženaze od onih koji su ga ubili i koje je generalova rodbina zamolili da iziđu iz safa i ne klanjaju zbog svega što su mu nanijeli.
– Treći dan od Mehmedove dženaze u snu mi dođe neko i govori: “Nemoj, majka, plakati, ne valja za djecom suze puštati, praviš im samo gore. Tvoga Mehmeda je Allah spasio od pasa! Allah je svjedok, on je, majko, uz Allaha, on tebi nije umro, nemoj, velikog ti Boga, plakati – svjedočila je prije preseljenja generalova majka Fermane. I pored protivljenja generalove supruge Ziske, koja je smatrala „da to Sanski Most ne zaslužuje“, općinska vlast ovog grada je jednu ulicu nazvala po generalu Mehmedu Alagiću. Ubice generala Alagića zaboravljene su i za ovodunjalučkog puta, a u historiji Bosne još dugo živjeće Alagić.
Nakon smrti generala Alagića, Fatmir Alipsahić je u tadašnjem listu „Walter“ od 19. marta 2003. godine napisao: „Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. General je uputio poziv na povratak, svih. U grad su se slili prognanici iz 27 općina, da u tom ozračju optimizma čekaju povratak u Prijedor, Kozarac, Banja Luku; iz mehke Skandinavije su se vratili prognani Sanjani, u pustoš, da grade smisao života; opustjeli grad je odjednom imao 10.000 više stanovnika nego prije rata. Bio je veći i moćniji od Bihaća, po svemu. General je opčinio 75.000 ljudi. U Sanskom Mostu sam drugi put bio u oktobru prošle godine. Bio je nekakav skup. U salu je ušao general Alagić. Iz njegovog tijela je iscijeđen život, pomislio sam. Kao i iz ovog grada. On je hodao zato što je živ, a ne zato što mu se živi. Jedini titraj smisla osjetio se u sjeti okupljenih na velika vremena, kad je Sana ima svoj san. General je umro mjesecima prije svoje smrti. Umro je od poganluka kojim je, kao kakvim đubretom, zatrpana njegova ljubav. General bi sigurno pregrmio i tu bitku da naspram sebe nije vidio hordu bošnjačkih hajvana. Nije to bio jedan vo, već stotine volova. Bila je to pojava, a ne incident. Bošnjački politički organizam je uživao u uništenju Mehmeda Alagića. Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela. Bog će ga nagraditi za ono za šta ga je kaznio njegov narod. Ako se nekad Bošnjaci vrate iz otpadništva, pod okrilje Božije Milosti, razumjet će poruku generalovog mučeništva. Dotad, pojavljivat će se nur uz obale Sane. Mnogi će ga vidjeti.“
