Ramo Kadrić iz sela Gladovići kod Srebrenice, 20. aprila 1992. godine dolazeći na posao, da razvozi hljeb, nije ni slutio da će pogledati smrti u oči. Međutim, zahvaljujući veterinaru Miletu, ostao je živ.
Mnogi Bošnjaci, ali i Srbi, u aprilu 1992. godine su otišli iz Srebrenice. Oni što su ostali krili su se u kućama i nisu izlazili bez prijeke potrebe. U zanijemjeli grad su upali pripadnici Vukovarskog korpusa naoružani do zuba: u maskirnim uniformama, sa redenicima preko grudi, crnim rukavicama i kapama fantomkama na glavi, piše Deutsche Welle.
Mile Janjić, srebrenički Srbin, danas vlasnik jedine veterinarske ambulante u Srebrenici, poznat je kao čovjek velikog srca. Mile, uvijek raspoložen za šalu, kaže da se ni tad ni danas nije plašio ničeg. „Vozio sam se besciljno pustim ulicama i došao na glavni gradski trg. Grupa Vukovaraca je bila ispred već ranije opljačkane robne kuće. Priđem bliže i vidim da je jedan od njih podigao pušku i cilja u svezanog čovjeka na platou ulaznih stepenica u robnu kuću. Poznavao sam tog čovjeka. Šta to radiš?, proderem se na naoružanog „vojnika” i cijev puške mu oborim prema tlu.”
“On mi odgovara: ‘Uhvatili ustašu pa hoću da ga ubijem’. ‘Kako ti možeš znati ko je ustaša bolje od mene što živim ovdje, ja znam ovog čovjeka’,derem se na njega i idem prema Rami, dok se zbunjeni i naoružani Vukovarci zgledaju i međusobno došaptavaju, vjerovatno se pitajući koji je sad ovaj ludak što na pušku udara goloruk”, kaže Mile.
Mile to danas nevoljko priča, iako se sjeća svega što se dešavalo prije 25 godina, kao da je juče bilo. „Ramo je bio van sebe od straha. Rekao sam mu da se ne boji i da ne dam da ga ubiju. Ja nisam bio ni u kakvoj vojsci, nisam imao uniformu niti oružje osim pištolja kojeg sam imao od ranije i za koji sam imao dozvolu. Primjetio sam Raminog zelenog Golfa desno uz ulicu kojom je silazila Rada bolničarka, kako smo je svi u Srebrenici zvali, jer je bila medicinska sestra u gradskoj bolnici. Rekao sam joj `evo njegovog Golfa i vozi ga odavde samo da glavu spasi`. Tako je i bilo. Vukovarci nisu reagovali. Okupilo se i nekoliko radoznalaca. Uglavnom Ramo je ostao živ.”
„Žao mi je što nisam mogao pomoći Radi”
Ramo Kadrić je tog aprilskog jutra 1992. godine došao na posao da, kao i uvijek, razvozi hljeb. Pred pekarom na ulazu u grad sa istočne strane dočekala su ga tri policajca i pod prijetnjom smrti natjerala da pjeva četničke pjesme.
„Urlao sam na sav glas pjevajući da me ne ubiju. Odvezli su me na gradski trg i predali Arkanovcima, da me ubiju. Ja sam već bio polumrtav od straha. Došao je Mile kojeg sam ja i ranije poznavao. On se sa njima ubjeđivao, svađao, ni danas dan mi nije jasno kako je uspio da ih spriječi da me ne ubiju i da me spasi. Da on nije došao ja bih sigurno bio prva žrtva rata u Srebrenici. Ta žena, koja mi je sa njim pomogla, odvela me u svoj stan. Tu sam prenoćio i ona me ujutro odvezla do pekare gdje sam našao svoj kamion. Ispratila me je iz grada mojim autom koje sam joj dao. Tako sam se vratio u selo. Čuo sam kasnije da je poginula. Teško mi je i žao zbog toga i danas što nisam imao priliku da i ja njoj pomognem i spasim je jer sam čuo da su je ubili ´naši`”, kaže Ramo.
Ramo i Mile se u ratu više nisu sreli. Vidjeli su se ponovo tek 1997. godine. Prvo su se čuli telefonom i dogovorili da se nađu u kafani “Dejton” iznad Sarajeva. Mile je zbog toga došao iz Srebrenice. „Bio je to težak i plačljiv susret”, govori Ramo, dok mu suze naviru na oči. „Gledaš čovjeka koji te ostavio u životu, poklonio ti život. Došao je tada mojoj kući u Vogošću. Nismo spavali. Cijelu noć smo pričali. Pred zoru sam ga ispratio. Prije nego što smo se vratili, moja žena je bila u Srebrenici. Mile ju je svojim kolima vozio u selo da vidi u kakvom je stanju. Kontakti su učestali. Kad sam se vratio, puno mi je pomogao. Kada mi je zatrebalo posuđivao mi je i novca. Što god on može da pomogne, pomaže.”
Ramo svoje selo ne bi mijenjao za grad
Ramo se u rodno selo, što sa planinske nizbrdice gleda preko Drine u Srbiju, vratio još početkom 2001.godine. Kaže da dobro živi od poljoprivrede i stočarstva i ne bi svoje selo mijenjao ni za kakav grad.
„Živim od uzgoja stoke. Imam stotinjak ovaca, prodam godišnje 50-60 jagnjadi, uzmem za to sedam, osam hiljada maraka. Prodam i poneko tele. Sijem kukuruz, pšenicu, imam traktor pa orem sebi i drugima, vozim drva. Sve radim. Imam svoje kruške, jabuke, šljive, orahe, pravimo pekmez. Dobra voda, čist vazduh. Što bih živio u Sarajevu gdje imaš samo ono što kupiš i doneseš u cegeru.” Iako ima i onih što na to ne gledaju blagonaklono, Ramo i Mile se druže i dalje. Njihovo prijateljstvo opstaje. „Kad idem u Srebrenicu, malo kad da zajedno ne popijemo kafu. Mile mi dolazi i kad stoku treba pregledati. Jedan drugog posjećujemo za Božić i Bajram. Dok smo živi tako će biti”, kaže Ramo.
