Kukavičluk.
Nijedna druga riječ nije dovoljna. Nijedna druga riječ ne obuhvata značaj diplomata – od Kanade, Ujedinjenih naroda i Evrope – i njihov bestidan, kodnim-riječima-izvezen, odgovor na masakr nad Palestincima, među kojima je i osmomjesečna djevojčica.
Kada se šokantni masakr, koji se nad ljudima desio u Gazi u ponedjeljak, trebao jednoglasno osuditi zbog ubistva djece, žena i muškaraca pod patronatom države, oni su, predvidivo, okolišali. Što je još gore, vrludajući su u realnosti, stali su na stranu ubica, kako kukavice inače odaberu. U hitnom trenu, oni su se sakrili iza iznenađujuće sličnih tweetova ili objava za javnost, u kojima pokazuju optužujućim prstom na žrtve; odrješuju počinitelje njihove krivice; mijenjaju historiju, tvrdeći kako “nasilje” nije jednako masakru, već “sukobu” između dvije jednake strane; da kažu kako su žrtve prizvale svoje žrtve i nagovijeste kako su žrtve oruđa propagande “terorista”.
Pa, i nije bitno šta ove uglađene diplomate imaju za reći na UN-u ili bilo gdje drugo. Očiti kukavičluk koji se vidi od masakra na Krvavi ponedjeljak u Gazi će uvijek biti njihovo prezreno inkriminirajuće naslijeđe.
Karta zvana ‘Hamas’
Dokaz A: Kanadska ministrica vanjskih poslova Chrystia Freeland. Nakon što je šutjela sedmicama, nakon što su jedan pod jedan Palestinac smaknuti svake sedmice od izraelskih vojnika, Freeland je konačno i, bez sumnje, škrto objavila tweet od 45 riječi krcat užasnom neiskrenošću, gdje je istakla “zabrinutost” i “tugu” zbog svih “mrtvih” Palestinaca. Naravno, u svom površnom tweetu Freeland ne piše da su svi ti iznenadno “mrtvi” Palestinci pogođeni u glavu i stomak mecima izraelskih nasilnika u uniformama. Umjesto toga, ona je napisala kako “sve strane u sukobu” imaju odgovornost da “zaštite” civile.
Uprkos mnoštvu iskaza očevidaca i fotografskim dokazima, bivša novinarka nije mogla razaznati kako jedna “strana” – naoružani izraelski nasilnici – čine svo ubijanje i ranjavanje, dok nenaoružani Palestinci umiru i pate. Ipak, Freeland nije propustila priliku da iskoristi uvijek-spremnu kartu “Hamas” kako bi ukazala kako sva ta palestinska djeca, žene i muškarci ginu i bivaju ranjeni zbog “umiješanosti terorističke organizacije” u orkestriranju hrabrog palestinskog izražavanja ljudskog dostojanstva i samoodređenja.
U ovom istrošenom i neizbježnom dijelu govora, Freeland je kao papagaj ponovila riječi historijski nepismene glasnogovornice Donalda Trumpa na UN-u Nikki Haley, koja je u Vijeću sigurnosti UN-a rekla kako je i ona također “zabrinuta zbog nasilja na Bliskom istoku”, kako je Izrael prikazao “suzdržavanje” za primjer, suočen s Hamasom i iranskim “provokacijama”.
Izvolite. Kanada i Amerika se slažu: Iran i njegov novi “zastupnik” Hamas, a ne Izrael, nose najveću odgovornost za masakre u Gazi. Revizionizam je koliko poučan, toliko i zapanjujući.
To što je “narod” Chrystije Freeland odbacio Hamas kada je trebalo, bila je sretna okolnost. Kanada je 1997. godine opozvala svog ambasadora u Izraelu, nakon što su nesmotreni izraelski špijuni nosili lažne pasoše u neuspjelom pokušaju da otruju lidera Hamasa Khaleda Meshaala u Jordanu.
Posljedična bilateralna frka koja je uslijedila natjerala je ministra vanjskih poslova Izraela da obeća tadašnjem šefu kanadske diplomatije iz redova Liberala Lloydu Axworthyju kako ubice iz njegove države nikada više neće koristiti kanadske pasoše u takvim zavjerama. (Izrael je slagao i nastavio krasti kanadske pasoše za skrivene operacije, dok se Axworthy rukovao sa svojim dvoličnim kolegom iz druge države.)
Smrtonosna jednačina
Dokaz B: Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres. Tweet koji je objavio prvi diplomata o pokolju u Gazi bio je skoro identičan saopćenjima Freeland i Haley. Napisao je kako je “zabrinut zbog eskalacije nasilja” i pozvao “sve” da pokažu “suzdržanost”. Guterresova zamuckujuća dopunite-šta-fali diplomatija i pogrešno izjednačavanje proturječe činjenici da je 109 Palestinaca ubijeno od početka Velikog marša povratka 30. marta i da u isto vrijeme nijedan izraelski vojnik nije ni ubijen, ni povrijeđen.
Pogledavši ovu smrtonosnu jednačinu, vidi se kako su Palestinci prikazali dojmljiv otpor, svrhu i “suzdržavanje”. Zaista, “suzdržavanje” nikada nije bilo dio rječnika izraelske armije. Bezbrojni mrtvi i prestrašene palestinske izbjeglice u Libanu, Gazi i na Zapadnoj obali su dokaz te činjenice koji se ne može negirati.
Sramotno lažno izjednačenje iz UN-a nastavilo se čak i na minutu šutnje članova Vijeća sigurnosti, koji su se našli na vanrednoj sjednici, kako bi prividno “diskutirali” o masovnom ubistvu Palestinaca. “Željela bih da izdvojimo trenutak u znak sjećanja za one koji su jučer ubijeni u Gazi, kao i na sve one Palestince, Izraelce i druge koji su preminuli tokom sukoba koji predugo traje”, rekla je predsjednica Vijeća sigurnosti svečanim tonom koji je iznašla.
U ponedjeljak se nije desio “sukob” u Gazi. To je bio masakr. S jedne strane ograde i bodljikave žice bili su kukavički izraelski snajperisti, s veoma moćnim oružjem, koji su birali plijen s velikom preciznošću, nekažnjivošću i blagoslovom upaljene, rasističke desničarske Vlade Izraela i miliona Izraelaca saučesnika. S druge strane ograde hrabri Palestinci su marširali kao jedan narod – prkosan, ponosan i slobodan – u namjeri da se vrate svojim ukradenim domovima na ukradenoj zemlji.
Na kraju tog užasnog dana 60 Palestinaca je bilo mrtvo, a hiljade užasno ranjeno. Među ubijenima je bila osmomjesečna Laila Anwar al-Ghandour. Ona je umrla zbog udisanja suzavca u zoru u utorak, po navodnoj zapovijesti Hamasa, govori dijabolična teorija.
Irski premijer za primjer
Dokaz C: Evropska unija. Saopćenje EU-a je bilo nešto opširnije. No, s izostankom pravih riječi, ponavljale su se kao metronom riječi: sukob, suzdržanost, Hamas… Još jednom riječ “masakr” nije korištena. U međuvremenu, u dremljivom Hagu, glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda puhao je i puhao o tome kako drži veliku pažnju na Gazi i kako će “poduzeti bilo koju akciju potrebnu” za procesuiranje zločina.
Ove diplomate i zvaničnici žele negirati šta smo svi vidjeli. Oni ne samo da žele pomutiti užasnu istinu, već je i zakopati duboko u labirintu diplomatskog govora sa dva lica. Oni žele ponovo napisati užas koji se desio i koji se dešava u Gazi. Oni žele smekšati ubice na račun neprekidne patnje i gubitaka njihovih žrtava.
Drugima hvala koji su se oduprli i imali glasne istupe solidarnosti s palestinskom čovječnošću i pravednošću. Irski premijer Leo Varadkar je kazao kako je bio “veoma šokiran” i pozvao izraelskog ambasadora kako bi mu ispravno prenio užasnutost irskog naroda. Turska i Južna Afrika su opozvale svoje ambasadore iz Izraela.
Koliko god simbolični, ovi važni činovi su moćni i opipljivi lijekovi za kukavice i šarlatane, koji tvrde kako su “žalosni” zbog “nasilja” u Gazi, ali ne čine ništa dok se palestinska djeca ubijaju i sakate jer igraju nogomet na plaži, puštaju zmajeve ili mašu zastavama u Palestini.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
