“Prokleti Cigani, sve ih treba strijeljati, smrdljivi gadovi”, napisao je o izbjeglicama na svom Facebook profilu Tomaž K., Slovenac u ranim dvadesetim godinama, koji se za profilnu fotografiju slikao u trenirci s mrtvačkim glavama.
“Prokleta gamad, vratite ih nazad, ne trebamo teroriste…”, ovako bi se s izbjeglicama obračunala Sanja Sanchy R., mlada djevojka iz Celja, čiji profil krasi video s psom koji vozi bicikl i reklama kućice za lutke te njene fotografije na kojima se vozi u šarenom voziću za djecu ili pokazuje nove patike.
Majda R., starija gospođa iz Celja, čija je profilna fotografija uokvirena u srce, a fotoalbum pun fotografija iz crkve te fotomontaža na kojima je ukomponirana kao svetica iz koje isijavaju zrake sunca, s janjcima sa svilenim runom ili s Gospom, ovako piše o ljudima koji bježe od smrti i gladi: “Ubiti gamad, inače će skidati glave našim ljudima, svinje muslimanske…”
Mladi Tilen K., pak, predlaže da se “svi migranti stave u neku plinsku kupolu, pa izrafalaju“, na što mu još mlađi prijatelj, Tadej L. iz Nove Gorice, odgovara: “Šteta municije, treba ih ugušiti plinom, pa u kontejnere, pa na brod…”
Ovo su samo neki od postova koje su pojedini Slovenci u zadnjih mjesec-dva objavili na svojim Facebook ili Twitter nalozima u vezi izbjeglica sa Bliskog istoka, a koje, na svom mukotrpnom putu ka slobodi, prolaze i kroz Sloveniju.
Na stubu srama
Postove kojima neki građani Slovenije prizivaju Adolfa Hitlera, novog ili starog, traže benzin i šibice, tenkove i buldožere, ponovno otvaranje logora Dachau i Auschwitz te predlažu da se izbjeglice poprskaju gnojivom, zatvore u žicu okruženu minama, ili, pak, odvedu na prisilni rad, anonimni aktivista (ili više njih), koji se bori protiv ksenofobije i govora mržnje, sakupio je i objavio na internetskoj stranici, simbolično i duhovito nazvanoj Zlovenija. Uz sve to, postovima su pridodate fotografije njihovih autora, uzete sa njihovih Facebook i Twitter profila, a sa kojih nas gledaju umilne i njegovane žene, porodice s djecom u naručju ili u igri na nekoj livadi i razdragani mladići s pivom u rukama.
Zlovenija je ubrzo otišla i korak dalje, pa je navedene postove sa socijalnih mreža, sve s fotografijama njihovih autora, prenijela na plakate i njima oblijepila bandere, autobuska stajališta i druga javna mjesta po slovenskim gradovima.
“Bilo je nevjerovatno gledati te ljude, naizgled normalne i dobroćudne, i čitati ono što piše ispod njihovih fotki, a što je, ustvari, ono što oni misle o izbjeglicama. To je da ti se u glavi smuti, da se zastidiš što dijeliš prostor s takvim ljudima”, kaže knjižar Matjaž iz Ljubljane, ističući kako je dobro to što je uradila Zlovenija.
“Iako su ti ljudi to javno napisali na svojim profilima, Zlovenija je to učinila još javnijim i dala svekolikoj javnosti na uvid. Tek tada su proradile savjesti, a anonimni kreatori ovog sajta, ili samo jedan, ne znam, učinili su više protiv govora mržnje nego čitava javnost i vlast u Sloveniji, jer je, koliko sam čuo, došlo do toga da su se autori tih napisa protiv izbjeglica naprasno počeli izvinjavati, kukumakati, tražiti da ih se poskida sa plakata i stranice i tobože žaliti kako ni sami ne znaju kako su tako šta mogli napisati i slično”, priča Matjaž.
Nakon što je Zlovenija zakucala kreatore ksenofobičnih izjava na stub srama, slovenska javnost se, kako kaže sociologinja Veronika Bajt, polarizirala – s jedne strane su ljudi podržali akciju, a s druge neki su zaključili da je to uplitanje u njihovu privatnost i da je sve otišlo predaleko.
Ispunjeni svi ciljevi
Iako kaže da je pitanje jesu li se oni, koji su se izvinjavali Zloveniji i tražili brisanje njihovih statusa, zaista pokajali zbog svog govora mržnje, ili su se samo prepali javne pozornosti, sociologinja Bajt je sretna što se “razvila žustra i prijeko potrebna diskusija o govoru mržnje i o tome kako se komunicira na društvenim mrežama”.
“Val izbjeglica na putu u Evropu donio je za malu Sloveniju neočekivanu priču o nama samima kao zločestim, netolerantnim i jako ksenofobnim ljudima, tužnu u nekom drugom pravcu, koji se inače ne može usporediti s tragedijom ljudi, koji ostavljaju svoju domovinu”, kaže Boris Vezjak sa Filozofskog fakulteta u Mariboru.
Vezjak se pita zašto su Slovenci reagirali s ksenofobičnim i islamofobičnim izjavama kada izbjeglice ne ugrožavaju njihove živote, jer su samo u prolazu.
“Niti jedan veći incident nije se dogodio, pa motiva za mržnju zaista nije bilo. Odakle onda ovoliko snažna i agresivna psihološka reakcija, pogotovo u društvenim medijima, koje bi se trebali sramiti?”, pita se i nastavlja: “Spoznaja, koja nije više otkriće, da su Slovenci u neuobičajeno velikoj mjeri puni mržnje, predrasuda i stereotipa došla je kao potvrda starijih strahova i dosta promijenila lažnu sliku o nama samima kao ljubaznim i humanim ljudima.”
On smatra da skoro polovica Slovenaca manifestira neku od jačih ili blažih oblika ksenofobije, dok puno njih prešutkuje radikalni govor mržnje i kako je “kolekcija izjava objavljena na jednoj stranici aktivirala užasan uvid o dobro skrivenom mentalitetu Slovenaca”.
Akcija Zlovenije, čiji akteri nisu poznati slovenskoj javnosti, završila je zatvaranjem stranice, a na kojoj sada piše da su ispunjena sva tri cilja koja je postavila: potaknuti raspravu o pitanju govora mržnje, ljude napomenuti da je Internet javni prostor i da njihove riječi imaju značenje i težinu te osuditi svaki vid netolerancije i nasilja.
Boris Vezjak, međutim, ističe da je stranica zatvorena i zbog najava više krivičnih prijava, iako je, kako kaže sociologinja Bajt, povjerenik za pristup informacijama od značaja dokazao da portal Zlovenija nije kršio nikakva osobna ili komunikacijska prava pojedinca.
Kako god, portal je naveo na preispitivanje svijesti i savjesti, na reakciju javnosti i potaklo na razgovor o govoru mržnje.
“Odziv medija (s izuzetkom desnih ili Janšinih) dosta je bio pozitivan. U tom smislu, portal čini dobar i svjež primjer jako direktne borbe protiv govora mržnje i teško bi se složili s onima, koji su nas uvjeravali, da takav tip reakcije perpetuira novu mržnju zbog presnažne javne izloženosti ljudi, koji upotrebljavaju govor mržnje. Kad se borimo protiv njega, zaštita identiteta njenog autora ne bi trebala igrati značajnu ulogu”, kaže Vezjak.
Zlovenija nije zaustavila govor mržnje, ali mu je, zasigurno, “stala na rep i skratila ga”. Veronika Bajt ovaj portal smatra jako važnim društvenim angažmanom, ali napominje da se o govoru mržnje treba diskutirati na većim nivoima vlasti, pogotovo na onim sa kojih je i pokrenuta salva poruka o sigurnosti u zemlji i izbjeglicama.
“Pod krinkom održavanja mira u državi i održavanja sopstvene kulture, širio se govor mržnje protiv izbjeglica sa Bliskog istoka. Ljudi su prestrašeni jer već mjesecima slušaju Vladine poruke o sigurnosti u zemlji i izbjeglicama. To je srž problema, jer se govor mržnje širi odozgo prema dole”, zaključuje Bajt.
‘Ne miješati ih s Hrvatima’
Zlovenija je ugasila svoju stranicu, ali je njenu ulogu preuzela stranica Šovrazni govor, koja i dalje na stub srama zakucava građane koji šire mržnju, rasizam i ksenofobiju putem svojih socijalnih profila.
Govor mržnje naspram izbjeglica nije zaobišao ni Hrvatsku, kao ni većinu evropskih država kroz koje one prolaze ili u koje ulaze. U borbu protiv takvog govora na Internetu, u Hrvatskoj se upustio portal Index.hr, koji je, kao i Zlovenija, u nekoliko navrata objavio postove pojedinih hrvatskih građana, navodeći čitaoce da im “zapamte imena”.
I u ovom slučaju objavljene su fotografije sa kojih su se smiješili ulickani građani – jedan je imao ružu u reveru, drugi se kicošio sa sunčanim naočarima, treći se smješkao pored mlade ljepotice s plavim uvojcima, četvrti je pozirao s psom… tu se našla i djevojka koja kao da je sa reklame za džempere, druga je, umjesto profilne, imala sliku srca ispunjenog pupoljcima ruža… a poručivali su kako se “izbjeglice ne smiju pomiješati s Hrvatima, kako ih treba potrpati u kontejnere i vratiti odakle su došli, ili otpremiti negdje putem ‘turističke agencija Auschwitz”, da je “Jasenovac za tu stoku najbolji kamp, da Hitler treba vaskrsnuti kako bi završio posao s gasnim komorama…”
Sociolog Sandi Blagonić kaže da se u eri političke korektnosti jezik mržnje i rasistički stavovi često kamufliraju i počesto ih, prekrivene u onoj tipičnoj rečenici s “ali”, nalazimo u javnom govoru.
“Na društvenim mrežama taj jezik je svakako manje maskiran. Ova društva od devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su normalizirani snažni nacionalizam, stvaraju etnonacionalne identitete ponajprije na konstrukciji drugog kao neprijatelja. Ona su i otprije, patrijarhalno, ‘palanački’, da se poslužim terminom Radomira Konstantinovića, zatvorena. Izbjeglice su tek samo jedna od situacija u kojima ta zatvorenost dolazi do izražaja. U tom smislu, ovdašnji obrazovni i odgojni sustavi, još uvijek funkcioniraju kao nacionalističke ‘predvojničke obuke’, a manje kao platforme koje će nam omogućiti da u drugome ponajprije vidimo ljudsko biće”, kaže Blagonić.
On smatra da je ono što je uradila Zlovenija s javnom prezentacijom govora mržnje dobrodošla gesta, ali ističe da građani i Slovenije, i Hrvatske, ali i čitave Evrope, trebaju neku vrstu novog prosvjetiteljstva. A ono, treba početi najprije u školama.
