Ljudi obično ne krše društvene barijere, niti remete patrijarhalni poredak bilo gdje u svijetu, a posebno u Pakistanu. Ali, 13. februara mnoge su žene u Lahoreu, uključujući i mene, učinile su upravo to, aktivno sudjelujući u dženazi, muslimanskom ritualu sahrane, po prvi put. Taj dan, suprotno ortodoksnim pogrebnim tradicijama koje se poštuju u Pakistanu, mi ne samo da smo stajali pored muškaraca, mi smo, zapravo, stajali ispred njih. Osim toga, gotovo nikome nije smetalo što su neke žene odabrale da ne pokriju glavu.
Dženaza koja se pretvorila u bolan prikaz ženskog otpora u Pakistanu klanjana je Asmi Jahangir, vodećoj aktivistici za ljudska prava u državi. Čak je i u svom preseljenju Asma vodila Pakistance, koji su se uvijek ugledali na nju, pokazujući im kako se to radi. Njena sahrana bila je neobična manifestacija njenog naslijeđa, radikalni svečani ispraćaj koji pristaje feminističkoj ikoni. Bila je subverzivna ne samo zato što su hiljade muškaraca i žena stajali jedni do drugih moleći se, već i zato što su ti muškarci i žene bili kršćani, sikhi, šiiti, suniti i ahmedije. U gradu Hyderabadu, na jugu, grupa žena i muškaraca također joj je klanjala dženazu, u odsustvu.
‘Naša majka je otišla’
Ova okupljanja su izraz progresivne solidarnosti koja inače nije dozvoljena na javnim mjestima u Pakistanu. Jer, nažalost, mi smo društvo gdje žena može biti ubijena ako se uda po svom izboru, a mentalno nestabilne može nasmrt prebiti rulja u ime religije. Zajednica boraca za ljudska prava u ovoj državi je spremna za borbu. Od kako je do nas doprla vijest o iznenadnoj Asminoj smrti 11. februara, mi smo se zapitali: Sada, kada nje nema, ko će se boriti za nas? Ko će nam čuvati leđa kada i ako se suočimo s diskvalifikacijom drugog demokratski izabranog premijera? Ko će se boriti za potlačene?
Na njenoj sahrani bili su advokati, mladi i stari, koji su se slamali od tuge. Na dženazi je bila žena u burki koja je preživjela napad kiselinom, jecala je u uglu, prisutna je bila i starica kojoj su suze tekle niz lice i koja se glasno pitala: “Ko će nam sada pomoći?” Aktivistkinja, koja je plakala: “Naša majka je otišla.” Otac aktiviste za mir Raze Khana, koji je nestao 2. decembra prošle godine, također je bio tamo. On je izgledao izgubljeno kada je Asmino tijelo položeno pred dženazu, jer je ona bila Khanov pravni savjetnik. Kršćanske grupe su također bile na sahrani, noseći vijence od ruža, jer je Asma bila njihova braniteljica.
Ništa je nije moglo zaustaviti
Većina onih koji su došli da se pozdrave bili su dirnuti Asminom hrabrošću u određenom trenutku njihovog života. Asmin rad u Pakistanu i šire obilježila je borba protiv stereotipa. Ona je bila specijalna izaslanica Ujedinjenih naroda za pitanja vansudskih, grupnih ili nasumičnih pogubljenja, te za slobodu vjeroispovijesti ili vjerovanja. U vrijeme smrti bila je specijalna izaslanica za pitanja ljudskih prava u Iranu. Tokom decenija, suprotstavljala se vojnim diktatorima, vjerskim ekstremistima i nasilnim mizoginistima kako na sudu, tako i na ulicama.
U Pakistanu se ljudska prava, a posebno ženska prava, uglavnom razumijevaju kao zapadnjački koncept, uveden s planom da oslabi lokalne islamske ili kulturne tradicije. Ali, to nije zaustavilo Asmu da se bori za ljudska prava u svojoj državi. Asma je bila jedna od liderki Ženskog akcionog foruma, koji se suprotstavio naredbi generala Zia-ul Haq’s Hudooda, a koja je pravila diskriminaciju nad ženama i vjerskim manjinama. Ona je, također, bila jedna od osnivačica Pakistanske komisije za ljudska prava – ove platforme su na samom čelu borbe za ljudska prava u Pakistanu do danas.
Otkrila sam ko je Asma čitajući novine sredinom 1990-ih, kada sam još bila u školi. Žena po imenu Saima Waheed potražila je pomoć od pravne klinike iz Lahorea AGHS, koju su vodile Asma i njena briljantna sestra Hina Jilhani. Saima se borila za pravo da živi s mužem uprkos protivljenju porodice, što je čin kojem se nasilno suprotstavljaju u Pakistanu čak i danas. Saimin slučaj doveo je do historijske presude Vrhovnog suda, koja je legalno dozvolila Pakistankama da odaberu životnog partnera bez dozvole staratelja.
Živjet će u nama njeno naslijeđe
AGHS i njena sestrinska utočišta za žene Dastak, pružala su sigurne kuće za hiljade žena tokom godina. Sve ove žene, bez obzira na klasu i vjeroispovijest, primale su pomoć za razvode, starateljstvo nad djecom ili nasljedstvo. AGHS i Dastak pružili su im priliku da pobjegnu od nasilja u porodici. Osiromašene žene i djeca koji su kopnili u zatvorima dobijali su smanjenja kazni jer je AGHS platio njihove kaucije.
Asma je bila inspiracija za brojne žene koje su željele biti advokatice, aktivistice za ljudska prava ili, jednostavno, aktivne, osnažene stanovnice Pakistana. Ona je predvodila hiljade Pakistanaca koji žele političku promjenu. Mnoge pobjede u oblasti ljudskih prava i šire bile su moguće samo zbog njene hrabrosti i odlučnosti. Vjerujem da mi, kao Pakistanke, razumijemo svoja prava i težimo da popravimo stvari zbog nje i pitanja koja je uporno postavljala. Ona možda jeste otišla, ali njeno će naslijeđe živjeti u svakom od nas.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
